Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4126/22 (M.H.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4126/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine , u predmetu broj AP-4126/22, rješavajući apelaciju koju je podnio M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. H. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 038731 22 Gž od 23. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sanil Hasić i Amel Šabić iz Bosanske Krupe, podnio je 2. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 038731 22 Gž od 23. juna 2022. godine.
2. Apelant je 13. novembra 2017. godine podnio tužbu radi utvrđenja smetanja posjeda protiv tuženog M.D., uz prijedlog za određivanje privremene mjere i mjere osiguranja. Tužbenim zahtjevom je tražio da sud utvrdi da ga je tuženi 14. oktobra 2017. godine smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu pristupnog puta (površine 34 m²) izvođenjem građevinskih radova na izgradnji dvorišne ograde, te da naloži uspostavu prijašnjeg stanja i zabrani buduće smetanje.
3. Rješenjem prvostepenog suda od 26. januara 2022. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda ukinuto je prvostepeno rješenje i odbačena apelantova tužba kao neblagovremena. Sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tuženi prve građevinske radove na spornoj ogradi (betoniranje i izgradnja podloge temeljnih stopa s metalnim stubovima) izveo još 27. aprila 2017. godine, nakon čega su radovi privremeno obustavljeni po nalogu inspekcije koju je apelant obavijestio. Tuženi je, nakon pribavljanja urbanističke saglasnosti, radove nastavio 14. oktobra 2017. godine. Sud je ocijenio da se inicijalni čin smetanja posjeda desio 27. aprila 2017. godine. Naglasio je da je postavljanjem temeljnih stopa i stubova već tada stvorena fizička prepreka koja je apelanta onemogućila u dotadašnjem načinu korištenja pristupnog puta. Nastavak radova u oktobru 2017. godine predstavlja samo dovršetak ranije započetog smetanja, a ne novi, samostalni čin smetanja. Istako je da je apelant za čin smetanja i učinioca saznao istog dana, 27. aprila 2017. godine, što dokazuje njegova prijava nadležnoj urbanističko-građevinskoj inspekciji. Pozivajući se na član 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, koji propisuje subjektivni rok od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinioca, sud je zaključio da je tužba podnesena 13. novembra 2017. godine neblagovremena, jer je od dana saznanja proteklo šest mjeseci i 16 dana.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno ocijenio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim ističe da je njegova tužba blagovremena, budući da je tužbenim zahtjevom tražio sudsku zaštitu radi smetanja posjeda koju je tuženi učinio 14. oktobra 2017. godine građevinskim radovima podizanja ograde.
6. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.; Marina Kontić-Draščić i Brankica Kontić-Draščić protiv Hrvatske, predstavka broj 20428/09, odluka od 25. septembra 2012. godine; Branko Brkljač protiv Hrvatske, predstavka broj 6721/16, odluka od 4. juna 2022. godine).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud dao jasne i relevantne razloge za zaključak da je apelantova tužba neblagovremena, jer je utvrdio da stvarni i inicijalni čin smetanja posjeda datira od 27. aprila 2017. godine kada je tuženi postavljanjem temeljnih stopa i metalnih stubova stvorio fizičku prepreku i onemogućio apelanta u dotadašnjem korištenju puta, o čemu je apelant istog dana imao saznanje (što dokazuje njegova prijava inspekciji), dok nastavak radova u oktobru 2017. godine predstavlja samo dovršetak ranije započetog smetanja, a ne novi čin, zbog čega je podnošenjem tužbe 13. novembra 2017. godine protekao zakonski subjektivni rok od 30 dana iz člana 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Apelantovo pozivanje na član I/2 (princip vladavine prava) Ustavni sud neće posebno ispitivati jer se, u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da je osporena odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, ne može dovesti u pitanje vladavina prava iz navedenog člana.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman