Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/23 (V. P., E. D. i V. Đ.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Mjere zabrane
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Privatni život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1261/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-1261/23, rješavajući apelaciju Vladimira Puzića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vladimir Puzić, Elvis Džaferović i Vladimir Đurđević protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 033483 23 Kv 3 od 16. januara 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Puzić, Elvis Džaferović i Vladimir Đurđević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnijeli su 15. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 033483 23 Kv 3 od 16. januara 2023. godine.

2. Sud BiH je rješenjem broj S1 2K 033483 22 Krn 6 od 5. januara 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje), na osnovu člana 126a stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelantima odredio mjeru zabrane sastajanja sa određenim osobama. Navedenom mjerom apelantima je zabranjen svaki oblik međusobnog kontaktiranja i sastajanja, kao i kontaktiranje i sastajanje sa drugim osumnjičenim licima u ovom postupku J. M., R. P. i S. S. Također, apelantima je određena mjera zabrane kontaktiranja i sastajanja sa 27 imenovanih svjedoka u ovom postupku i približavanje tim svjedocima na udaljenost manju od 100 metara. Apelantima je naloženo da postupaju strogo u skladu sa naredbama i pozivima Suda BiH, kao i da budu dostupni Sudu BiH i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo). Određeno je da će mjera zabrane trajati dok za to postoji potreba, uz obavezu dvomjesečne sudske kontrole. Apelanti su upozoreni da im se može odrediti mjera pritvora ukoliko prekrše bilo koju obavezu nametnutu ovim rješenjem.

3. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo vodi istragu protiv apelanata i J. M., R. P. i S. S. (u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni) zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. u vezi stava 1. KZBiH, sve u vezi sa čl. 53. i 54. tog Zakona. Navedeno je da su apelanti i ostali osumnjičeni zaposleni u Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO). Sud BiH je, na osnovu dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo (zapisnici o ispitivanju apelanata i dokazi taksativno navedeni na strani 8. prvostepenog rješenja), utvrdio da postoji osnovana sumnja da je osumnjičena J.M. bila na čelu grupe za organizovani kriminal u smislu člana 1. stav 22. KZBiH, dok su apelanti i druge dvije osumnjičene osobe bili članovi te grupe. Sud BiH je naveo da iz tih dokaza proizlazi da se radi o grupi koja ima hijerarhijsku strukturu, u kojoj je svaki od pripadnika imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret.

4. Dalje, Sud BiH je obrazložio da postoji osnovana sumnja da su pripadnici grupe, u periodu od 2017. do 2020. godine, na području Bosne i Hercegovine nezakonito postupali u svojstvu službenih osoba sa specijalnim ovlaštenjima unutar UIO. Na taj način su sebi pribavili imovinsku korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM i nanijeli drugima štetu i povrijedili prava drugog. Osumnjičeni su nastupali kao službena lica UIO, u službenim uniformama sa jasno istaknutim obilježjima i, u više navrata, bez izdatog ili valjanog izdatog naloga za provjeru indirektnih poreza, zajednički obavljali nezakonite službene radnje pretresa i neplanirane samoinicijativne radnje u vidu kontrola za koje nisu nadležni. Također, Sud BiH je naveo da postoji osnovana sumnja i da su apelanti i ostali osumnjičeni u više navrata nezakonito oduzeli zlatni i srebreni nakit i polovne kućanske aparate iz trgovinskih radnji čiji vlasnici nisu obveznici PDV-a i koji posluju u domaćem prometu. Pri tome su, kako je navedeno, za sebe zadržavali određeni dio oduzetih predmeta i izdali više potvrda o privremenom oduzimanju nakita naznačenih na manje količine.

5. Sud BiH je utvrdio da je opravdan prijedlog tužioca da se apelantima izrekne mjera zabrane sastajanja sa određenim osobama, iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH. U vezi s tim, Sud BiH je imao u vidu prirodu krivičnog djela koje se osumnjičenim stavlja na teret i način izvršenja. Zatim, Sud BiH je cijenio činjenicu da se radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi, kako zbog brojnosti krivičnopravnih radnji tako i zbog involviranosti većeg broja ljudi u njihovo izvršenje. Sud BiH je zaključio da postoji objektivna mogućnost, a samim tim i rizik da bi apelanti i ostali osumnjičeni, bez određivanja mjere zabrane, mogli na neželjen način uticati na svjedoke, kako na one koje su saslušani, tako i na svjedoke koje Tužilaštvo planira u narednom periodu saslušati, te na taj način ometati istragu koja je u toku. Pri tome, Sud BiH je cijenio činjenicu da su u izvršenju krivičnog djela, kako se osnovano sumnja, osim apelanata i ostalih osumnjičenih učestvovala i druga lica taksativno navedena u prijedlogu Tužilaštva, kao i u izreci ovog rješenja. Bez određivanja mjera zabrane, apelanti bi s tim licima“ zasigurno mogli stupiti u kontakt“ u cilju usklađivanja iskaza i ometanja daljnjeg toka istrage.

6. Sud BiH je posebno cijenio način na koji su apelanti i ostali osumnjičeni činili krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret. Naime, oni su prilikom planiranih, ali i samoincijativnih kontrola stvarali atmosferu pritiska, prijetnji i straha kod oštećenih, kao i drugih građana, što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Sud BiH je imao u vidu da su određeni svjedoci naveli da se boje članova navedene grupe, te da su također mijenjali svoje iskaze. Ova bojazan svjedoka bi, kako je sud naveo, bila dodatno pojačana ukoliko apelantima ne bi bio zabranjen kontakt sa svjedocima, što bi u konačnici moglo uticati i na njihovo svjedočenje i prouzrokovati nedosljednost i izmjenu iskaza.

7. Sud BiH je prilikom donošenja ove odluke, imao u vidu i službeni položaj koji su apelanti imali, a cijenio je i nesporne činjenice da su pojedini svjedoci, odnosno oštećena lica pravosnažno osuđena u krivičnim i prekršajnim postupcima. To, prema stavu Suda BiH, ukazuje da su apelanti i ostali osumnjičeni, koristili situacije u kojima su određena lica u svom poslovanju zaista kršila određene zakonske propise, pa da su okolnost straha i bojazni od zaprijećene sankcije koristili da bi pribavili protivpravnu imovinsku korist iznuđivanjem određenih iznosa ili predmeta od tih lica, u zamjenu za blaže procesuiranje ili čak i odustanak od procesuiranja. Također, Sud BiH je naveo da ne raspolaže podacima da li je UIO apelantima odredio bilo kakve privremene mjere koje bi ih spriječile da nastave vršiti službene dužnosti.

8. Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) je rješenjem broj S1 2 K 033483 23 Kv 3 od 16. januara 2023. godine, odbilo žalbu branioca apelanata, izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Vijeće je ocijenilo da je sudija za prethodni postupak pravilno u prvostepenom rješenju naznačio razloge i činjenice koje, posmatrane u međusobnoj povezanosti, čine opravdanom primjenu mjere zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH, koje je i vijeće u rješenju ponovilo.

9. Apelanti ističu da su im osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da ne postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela povodom kojih se vodi krivični postupak protiv njih. Navode da im se stavlja na teret da su djelovali na opisani način od 2017. do 2020. godine, mada nijedan od navedenih događaja koji im se stavlja na teret ne datira poslije 2018. godine. Smatraju da Sud BiH „nije pravilno cijenio činjenicu da postoje samo četiri predmeta koja se apelantima stavljaju na teret“, dok je Tužilaštvo navelo čitav niz događaja u kojima apelanti nisu učestvovali. Apelanti osporavaju postojanje “grupe koja ima hijerarhijsku strukturu, gdje svaki pripadnik ima unaprijed određene i planirane zadatke i uloge.“ Štaviše, ističu da apelant Elvis Džaferagić ne radi u istom sektoru kao ostali osumnjičeni. Apelanti posebno ističu da se cjelokupni koncept optužbe zasniva samo na iskazima svjedoka i da u ovom predmetu ne postoje materijalni dokazi. Svjedoci su dali svoje iskaze tokom 2018., 2019. i 2020. godine. Apelanti navode i da ne postoji razumna svrha da se ograniči međusobni kontakt osumnjičenih i kontakt sa drugim licima. Ovo obrazlažu time da su osumnjičeni lica koja su radila zajedno u okviru istog organa od 2017. do danas, koja su zajedno puštena da se brane sa slobode, 23. decembra 2022. godine, od kada su svjesni svog procesnopravnog položaja, a ne od „sada“, kako Sud BiH tvrdi. Apelanti ističu da se istraga vodi od 2019. godine, pa je nejasno zašto Tužilaštvo tvrdi, a Sud BiH prihvata da bi neko nakon četiri godine mogao uticati na svjedoke. Zasnivanje navodne opasnosti na navodu da su „osumnjičeni stvarali atmosferu pritiska, prijetnji i straha“ je neprecizan, proizvoljan i paušalan navod i ne odnosi se na apelante, jer se apelantima ne stavlja na teret ni jedna radnja u vezi sa navodnim prijetnjama i zastrašivanjem niti u jednom opisanom događaju.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. U konkretnom slučaju apelant se pozvao na kršenje prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ističe da nije vezan apelantovom pravnom kvalifikacijom. Shodno pravilu iura novit curia, Ustavni sud je ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3482/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacije u smislu koncepta „privatnog života“ u širem konvencijskom značenju (vidi npr. Evropski sud za ljudska prava, Denisov protiv Ukrajine, presuda od 25. septembra 2018. godine, broj predstavke 76639/11, tač. 95- 102. sa daljnjim referencama), Ustavni sud smatra da apelaciju treba ispitati s aspekta prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Imajući u vidu navode apelanata i obrazloženja sadržana u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta Sud BiH jasno obrazložio zašto je zaključio da postoje uvjeti da apelantima odredi mjeru zabrane. Sud BiH je u tom smislu prije svega utvrdio da iz dokaza Tužilaštva proizlazi da postoji osnovna sumnja da su apelanti počinili krivična djela povodom kojih se vodi istraga protiv njih (vidi, tačka 3. odluke) i to u sastavu grupe za organizirani kriminal. Također, Sud BiH je zaključio da postoji opasnost da bi apelanti mogli ometati krivični postupak koji se vodi protiv njih uticajem na svjedoke i međusobnim dogovaranjem o usklađivanju iskaza. Iz odluka redovnog suda proizlazi da je cilj zbog kojeg su apelantima izrečene mjere zabrane sastajanja i međusobnog kontaktiranja osumnjičenih i svjedoka (vidi tačku 2. odluke), uspješno vođenje krivičnog postupka.

16. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da ni prema praksi Evropskog suda nije sporno da izrečene mjere zabrane mogu utjecati na „privatni život“ pojedinca kada su takva ograničenja nametnuta kao privremene mjere zbog krivičnog postupka koji se vodi protiv te osobe (vidi Evropski sud, Karov protiv Bugarske, presuda od 16. novembra 2006. godine, broj predstavke 45964/99, tačka 88. sa daljnjim referencama). Međutim, svi krivični postupci imaju određene posljedice na privatni i porodični život pojedinca kojem se stavlja na teret da je počinio krivično djelo. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Evropske konvencije pod uvjetom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije (vidi, Evropski sud, Jankauskas protiv Litvanije (broj 2), presuda od 27. juna 2017. godine, broj predstavke 50446/09, tačka 76. sa daljnjim referencama). Imajući u vidu prirodu krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova ne dovode u sumnju kompatibilnost izrečenih mjera sa članom 8. Evropske konvencije. Pri tome, apelanti nisu ničim dokazali da su posljedice mjera zabrane takve da su suštinski utjecale na njihov privatni život, niti da su ih onemogućile da na efektivan način ostvaruju svoja prava u krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/23 (V. P., E. D. i V. Đ.) | Sudska praksa | Aktio