Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1492/21 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Javna vlast
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Odluka kojom se donosi zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donose izmjene i dopune Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1492/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1492/21, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 P 001950 20 Gž od 16. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 29. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 P 001950 20 Gž od 16. marta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužitelja u postupku Franje Šege (u daljnjem tekstu: tužitelj), te tuženih Martina Ivankovića i drugih lica (njih 91, imena navedena u osporenoj presudi; u daljnjem tekstu: ostali tuženi) zatraženo je u periodu od 17. oktobra 2022. godine do 28. februara 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud i tužitelj, te tuženi Zoran Šego su u periodu od 24. oktobra 2022. godine do 26. februara 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalni sud i ostali tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Budući da su se pismena upućena određenom broju ostalih tuženih vratila s naznakama pošte „nije tražio“, „umro“ ili „ostavljeno na adresi“, Ustavni sud je, pozivajući se na odredbe člana 75. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje pismena tim tuženim obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda u periodu od 27. februara do 15. marta 2023. godine, na koja nije dostavljen odgovor u ostavljenom roku.
4. Odgovori na apelaciju su 22. novembra 2022. godine i 15. marta 2023. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je 3. marta 2023. godine dostavila izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužitelj je 29. maja 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Mostaru protiv apelantice i ostalih tuženih radi utvrđenja i uknjižbe na preciziranoj nekretnini (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina). U toku postupka rješenjem Centra za socijalni rad Čitluk od 1. decembra 2014. godine određenom broju tuženih je postavljen staratelj za posebne slučajeve. Dalje, rješenjem Općinskog suda u Mostaru od 18. januara 2016. godine postavljen je privremeni zastupnik jednoj tuženoj.
7. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru od 4. oktobra 2016. godine određen je prekid postupka dok se ne riješi pitanje da li sporna nekretnina potpada pod odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja).
8. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosio na stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje se nalaze na području općine Čitluk, Općinski sud u Mostaru je, u smislu člana 42. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), predmet dostavio Općinskom sudu na postupanje.
9. Tužitelj je podneskom od 6. jula 2018. godine sudu dostavio akt Komisije za državnu imovinu (u daljnjem tekstu: Komisija) od 9. novembra 2016. godine te je Općinski sud rješenjem od 6. septembra 2018. godine odredio nastavak postupka.
10. Općinski sud je donio „presudu i presudu zbog propuštanja“ broj 55 0 P 001950 17 P od 6. decembra 2018. godine (koja je rješenjem od 6. februara 2019. godine ispravljena u uvodu u pogledu imena dvojice tuženih) kojom je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev tako što je prvo utvrđeno da su poimenično označeni tuženi nasljednici označenih lica (koja su u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasnici). Dalje je utvrđeno da je tužitelj isključivi vlasnik sporne nekretnine. Apelantici i ostalim tuženim je naloženo da tužitelju izdaju ispravu podesnu za upis sporne nekretnine u zemljišnim knjigama na tužiteljevo ime i vlasništvo jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ta presuda. Presudom je apelantica obavezana da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.623,60 KM.
11. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u zemljišnoknjižnom izvatku sporna nekretnina u A listu upisana pod nazivom Krčine u naravi oranica površine 729 m², a da je u B vlasničkom listu upisano 87 suvlasnika (kasnije 89), među kojima je i tužitelj, kao i da uknjiženi suvlasnici „nemaju navedene udjele u suvlasništvu (neoznačeni dio n/d)“. U C listu nema upisanih tereta. Tužitelj je u zemljišne knjige upisan na osnovu ugovora o poklonu od 16. decembra 2010. godine, kojim mu je otac poklonio stambeni objekat napravljen na spornoj nekretnini i suvlasnički dio sporne nekretnine. Istaknuto je i da je nadležni organ u toku 1987. godine tužiteljevom ocu izdao urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za izgradnju objekta na spornoj nekretnini. Dalje, istaknuto je da je u posjedovnom listu iz 2013. godine tužitelj označen kao posjednik sporne nekretnine. Općinski sud je ukazao da je Komisija, postupajući po tužiteljevom zahtjevu, donijela „obavijest o nepotpadanju pod odredbe Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom“ od 9. novembra 2016. godine. Tim aktom Komisija je utvrdila da sporna nekretnina ne potpada pod odredbe Zakona o zabrani raspolaganja, kao ni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom FBiH. Općinski sud je naveo da je tužitelj tužbeni zahtjev zasnovao na dosjelosti. U vezi s tim, ukazao je na odredbu člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), koji je ratione temporis primjenjiv na konkretni slučaj u smislu člana 359. stav 3. Zakona o stvarnim pravima. Dalje je ukazao da je tužitelj u posjedu sporne nekretnine od 1999. godine, a njegov otac od 1964. godine, pa da su u kontinuiranom posjedu oko 54 godine. Općinski sud je ocijenio bespredmetnim apelanticin prigovor da sporna nekretnina potpada pod režim Zakona o zabrani raspolaganja s obzirom na to da dostavljeni akt Komisije utvrđuje suprotno. Istakao je da sud navedenom aktu poklanja punu vjeru jer je Komisija, u skladu sa članom 3. navedenog zakona, nadležna za utvrđivanje te činjenice.
12. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je, primjenom čl. 32. i 35. ZOVPO-a, zaključio da dužina tužiteljevog posjeda sporne nekretnine u 2015. godini ispunjava zakonski rok od 20 godina. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljev posjed bio zakonit u smislu člana 77. ZOVPO-a, ali samo u dijelu koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu. Ukazao je da u odnosu na preostali dio, tj. na preostalih n/d dijela, posjed nije bio zakonit jer tužitelj nije imao punovažan pravni osnov za stjecanje vlasništva na tom dijelu sporne nekretnine. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je posjed tužitelja i njegovog oca savjestan s obzirom na to da je sporna nekretnina „porodična starina“ i „djedovina“ tužiteljevog oca. Također je ukazao da je tužiteljev otac posjednik sporne nekretnine od početka vođenja katastarske evidencije, da mu je nadležni organ izdao odobrenje za građenje na spornoj nekretnini i da je prije 30 godina napravio objekat u kojem se stanuje. Istaknuto je da tužitelja niko nije uznemiravao u posjedu sporne nekretnine. Također je istaknuto i da je stanje zemljišne knjige nesređeno, tj. da je upisano 87 suvlasnika s nepoznatim udjelima. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da tužitelj nije imao razloga sumnjati da je sporna nekretnina pripadala njegovom ocu, tj. njemu, pa je usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva.
13. Općinski sud je, na osnovu člana 182. ZPP-a, usvojio dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje zakonskih nasljednika iza umrlih zemljišnoknjižnih suvlasnika. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su tužbom imenovani zakonski nasljednici uredno primili tužbu i da nisu sporili da su nasljednici. Dalje je naveo da je usvojio zahtjev samo za potrebe tog postupka, s djelovanjem inter partes. U vezi s tim je naveo da je donio presudu zbog propuštanja u skladu sa članom 182. ZPP-a i usvojio tužbeni zahtjev u odnosu na pojedine tužene jer nisu dali odgovore na uredno dostavljenu tužbu koja nije očigledno neosnovana. Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 1, člana 387. stav 2. i člana 396. ZPP-a i čl. 12. i 13. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa). Dalje je naveo da su tužitelju, koji je u cijelosti uspio u sporu, dosuđeni troškovi zastupanja i sudske takse. Općinski sud je istakao da je isključivo apelantica obavezana na njihovu naknadu jer je tužitelj samo od nje potraživao naknadu troškova.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 55 0 P 001950 20 Gž od 16. marta 2021. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povrede parničnog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da je pregledom spisa utvrdio da je tužitelj, postupajući po nalogu suda, podneskom od 7. jula 2015. godine ispravio i dopunio tužbu. Dalje je obrazložio da je tim podneskom tužitelj precizirao tužbeni zahtjev označavajući nasljednike iza umrlog lica. Istaknuto je da je apelantici dostavljen tužiteljev podnesak uz poziv za pripremno ročište koje je održano 9. oktobra 2018. godine. Također je istaknuto da, iako uredno obaviještena, apelantica nije pristupila pripremnom ročištu. Kantonalni sud je dalje naveo da je neosnovano apelanticino pozivanje na čl. 1. i 4. Zakona o pretvorbi društvene imovine i Zakona o zabrani raspolaganja jer je u toku postupka izvršen uvid u akt Komisije. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelanticine žalbene navode u pogledu odluke o troškovima postupka. U vezi s tim, istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno odmjerio i dosudio troškove postupka primjenom odredbi člana 386. stav 1. i člana 387. stav 2. ZPP-a vodeći računa o odredbama Tarife i uspjehu stranaka u postupku.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je sud donio odluku o meritumu spora na osnovu „miksa“ odredbi Zakona o stvarnim pravima i ZOVPO-a, koji je prestao važiti donošenjem Zakona o stvarnim pravima. Dalje navodi da je tužitelj ishodio „obavijest“ Komisije, „koju je sud tokom postupka prihvatio kao odluku Komisije o nesmetanom prometovanju državne imovine“. Osim toga, apelantica navodi i da je u toku postupka prekršeno niz odredbi parničnog postupka. Tako ukazuje da joj sud nije dostavio precizirana rješenja i zapisnike, preinačeni tužbeni zahtjev i da su na glavnoj raspravi izvedeni materijalni dokazi koji nisu predloženi na pripremnom ročištu. Smatra da je nedostavljanjem preinačenog tužbenog zahtjeva sud prekršio načelo iz člana 5. ZPP-a i apelantici onemogućio raspravljanje o prijedlozima i zahtjevima suprotne strane. Apelantica navodi i da ju je sud obavezao na naknadu troškova suprotno odredbama ZPP-a u situaciji kada ima više tuženih lica.b)Odgovori na apelaciju
16. Općinski sud je naveo da je apelantici dostavljena tužba s prilozima, kao i sve isprave koje je tužitelj izveo u dokaznom postupku. Dalje ističe da odredbe ZPP-a ne propisuju obavezu suda da tuženim dostavlja rješenje o postavljanju posebnog staratelja, niti zapisnike s ročišta. Općinski sud navodi da glavni tužbeni zahtjev nije mijenjan tokom postupka, već je tužitelj uređivao tužbu tako što je označavao nove adrese i nasljednike za pojedine tužene i tražio utvrđenje tih pravnih odnosa za potrebe tog parničnog postupka. Općinski sud posebno ističe da se apelantica nije odazvala niti jednom pozivu suda da pristupi na ročišta pa je svojom pasivnošću neposredno doprinijela ograničavanju mogućnosti da raspravlja o prijedlozima i zahtjevima suprotne strane. Osim toga, Općinski sud smatra i da je na precizan način obrazložio primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbi navedenih u presudi te na osnovu člana 2. stav 1. ZPP-a. U vezi s tim, ističe da kada tužitelj u solidarnoj obavezi potražuje troškove samo od jednog tuženog, koji je svojim protivljenjem i prouzrokovao troškove, sud ne može na naknadu troškova obavezati ostale tužene jer bi time sudio izvan granica postavljenog tužbenog zahtjeva.
17. Tužitelj je naveo da je apelacija neosnovana i da redovni sudovi nisu prekršili apelanticino pravo na pravično suđenje i imovinu. Istakao je da je uredio tužbu zbog smrti pojedinih suvlasnika nakon podnošenja tužbe. Tvrdi da je imao pravni interes da utvrdi njihove nasljednike jer nisu vođeni ostavinski postupci, a da apelantica uopće nema pravni interes da osporava taj dio presude. Posebno ističe da ostali tuženi nisu osporavali njegovu tužbu niti su svojim ponašanjem prouzrokovali dodatne troškove. Pri tome ukazuje na odredbu člana 393. stav 4. ZPP-a. Tužitelj tvrdi da je Komisija aktom utvrdila da suvlasnički dio sporne nekretnine koji je u zemljišnoj knjizi upisan kao „državno vlasništvo s dijelom n/d“ (nepoznat dio) ne potpada pod odredbe Zakona o zabrani raspolaganja i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom FBiH.
18. Tuženi Zoran Šego navodi da se odriče svog udjela u spornoj nekretnini.
19. Apelantica navodi da ostaje pri apelacionim navodima i da se protivi navodima iz odgovora na apelaciju kojim se oni osporavaju.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 56. st. (1) i (3) (1) Preinaka tužbe jeste promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. (3) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode. Član 386. stav (1) (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Član 393. st. (1) i (4) (1) Suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove. (4) Za troškove prouzrokovane posebnim parničnim radnjama pojedinih suparničara, ostali suparničari ne odgovaraju.
21. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07, 58/08 i 22/22)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1. st. 1. i 3.
Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.
Član 3. stav 2. Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 10/05, u daljem tekstu: "Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.
22. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine FBiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 i 94/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 359. stav (3) (3) Ukoliko su rokovi za sticanje i prestanak stvarnih prava počeli teći prije nego što je stupio na snagu ovaj zakon, oni će teći i nakon njegova stupanja na snagu po odredbama dosadašnjeg zakona.
23. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda. Član 35. stav 2.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Član 77. Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
VI.Dopustivost i meritum
24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
25. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, standardi koji se primjenjuju prilikom ispitivanja tih prava su jednaki.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. U vezi s apelanticinim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nositelja javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Ustavni sud podsjeća da apelantica ukazuje na niz navodnih procesnih propusta i nezakonitosti u toku vođenja postupka. U pogledu apelanticinih navoda kojim ukazuje da joj nije dostavljena preinačena tužba, Ustavni sud primjećuje da, prema navodima Kantonalnog i Općinskog suda iz odgovora na apelaciju, u konkretnom slučaju tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev. Naime, navodi se da se radilo o preciziranju tužbenog zahtjeva u pogledu označavanja nasljednika iza umrlih suvlasnika sporne nekretnine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužitelj u tužbi tražio da se utvrde nasljednici pojedinih zemljišnoknjižnih suvlasnika na spornoj nekretnini, te da je kasnijim podnescima od 6. maja i 8. jula 2015. godine dodao još dva lica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantici nije onemogućeno da o tom zahtjevu raspravlja u postupku, niti da je postupanjem sudova dovedena u pitanje pravičnost postupka. U pogledu apelanticine tvrdnje da su na glavnoj raspravi izvedeni materijalni dokazi koji nisu predloženi na pripremnom ročištu, Ustavni sud primjećuje da apelantica ničim nije dokazala te svoje navode. Dalje, iz drugostepene presude ne proizlazi da je apelantica te navode isticala u žalbi protiv prvostepene odluke. Ustavni sud podsjeća da apelantica ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustila istaći u redovnom postupku budući da ih je bila dužna koristiti u postupku pred redovnim sudovima i omogućiti im da te navode razmotre (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP-1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode da joj sud nije dostavio zapisnike i rješenja u situaciji kada ničim nije dokazala da je u toku postupka tražila navedene akte, pogotovo što iz odgovora Općinskog suda proizlazi da se apelantica nije odazvala niti jednom pozivu suda da pristupi na ročišta.
30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se u više svojih odluka bavio pitanjem statusa i upravljanja državnom imovinom, u kojima je bilo sporno da li nekretnine predstavljaju državnu imovinu koja je obuhvaćena zabranom raspolaganja u smislu odredbi Zakona o zabrani raspolaganja (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-82/21 od 18. oktobra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Za razliku od tog i ostalih sličnih predmeta, u konkretnom slučaju redovni sudovi su razmotrili važno pitanje da li se radi o državnoj imovini u smislu Zakona o zabrani raspolaganja. Naime, iz obrazloženja presuda proizlazi da je postupak bio prekinut do rješenja tog pitanja, tj. do momenta dostavljanja akta Komisije. Dalje proizlazi i da je Komisija kao nadležni organ iz člana 3. stav 2. Zakona o zabrani raspolaganja utvrdila da sporna nekretnina ne potpada pod odredbe Zakona o zabrani raspolaganja, kao ni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom FBiH. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelantica tvrdi da je tužitelj ishodio „obavijest“ Komisije, koju je sud tokom postupka prihvatio kao odluku Komisije o nesmetanom prometovanju državne imovine. Međutim, kako apelantica Ustavnom sudu nije dostavila akt Komisije iz kojeg bi eventualno proizlazio drugačiji zaključak od onog navedenog u osporenoj odluci, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja smatra paušalnim taj apelanticin navod. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje za svoj zaključak da sporna nekretnina nije obuhvaćena zabranom raspolaganja u smislu odredbi Zakona o zabrani raspolaganja, posebno imajući u vidu da je u ovom slučaju Komisija kao nadležni organ iz člana 3. stav 2. Zakona o zabrani raspolaganja utvrdila da sporna nekretnina ne potpada pod odredbe Zakona o zabrani raspolaganja, kao ni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom FBiH.
31. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, o čemu je dao logične i uvjerljive razloge. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, kao i Općinski sud u prvostepenom postupku, detaljno analizirao pitanje savjesnosti i zakonitosti tužiteljevog posjeda sporne nekretnine, te da je dao dovoljne i relevantne razloge kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelantica niti jednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njenu štetu, već je samo nezadovoljna rezultatom postupka.
32. U pogledu odluke o troškovima postupka, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, kao i Općinski sud, obrazložio razloge zbog kojih su samo apelanticu obavezali na naknadu troškova, koji se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čine proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u pogledu odluke o troškovima postupka, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
4317/19 od 17. decembra 2019. godine, tač. 3, 4. i 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava neosnovani te da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
34. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, posebno naglašavajući da je u ovom slučaju Komisija kao nadležni organ iz člana 3. stav 2. Zakona o zabrani raspolaganja utvrdila da sporna nekretnina ne potpada pod odredbe Zakona o zabrani raspolaganja, kao ni Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom FBiH.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. U skladu sa članom 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje sutkinje Larise Velić, kojem se pridružuje predsjednik Mirsad Ćeman.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje sutkinje Larise Velić, kojem se pridružuje predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman
Na osnovu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dajemo izdvojeno mišljenje protivno Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1492/21 od 10. jula 2025. godine zbog sljedećih razloga:
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je bio u obavezi da usvoji apelaciju u skladu sa svojim nadležnostima iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i utvrdi povredu apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Naime, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ispravno konstatira da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine na osnovu standarda koji se primjenjuju prilikom ispitivanja navedenih prava. Međutim, Ustavni sud Bosne i Hercegovine istom odlukom konstatira da ne postoji proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava mada su u konkretnom predmetu evidentni propusti kako formalne tako i materijalne prirode.
I. Postupci redovnih sudova obiluju formalnim greškama, počevši od činjenice da se tužba
podnosi mjesno nenadležnom sudu koji se upušta u predmet iako postoji isključiva nadležnost drugog suda s obzirom na to da je riječ o nekretninama, što je, istina, kasnije korigirano, zatim da se u postupku, suprotno odredbama ZPP-a, naknadno „dodaju“ tuženi, da sud ne vrši dostavljanje rješenja tuženim na način kako je to propisano odredbama člana 96. stav 3. u vezi sa članom 94. ZPP-a, pa do utvrđivanja nasljednika u istom postupku.
Dakle, pobijanim odlukama preinačenje tužbe u subjektivnom smislu tretira se kao preciziranje tužbenog zahtjeva te se sam postupak vodi suprotno odredbama člana 58. ZPPFBiH. Nadalje, sud je bio obavezan da, u skladu s odredbama čl. 94. i 96. ZPPFBiH, stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu uz poziv za glavnu raspravu dostavi ovjeren prijepis rješenja, odnosno zapisnika, tako da nije pravilan stav da se to čini isključivo po zahtjevu stranke. Interesantno je također da se pobijanim odlukama istovremeno utvrđuju i zakonski nasljednici.
II. Ustavni sud se u konkretnom slučaju prvenstveno bavi pitanjem statusa i upravljanja
državnom imovinom, što u konkretnom slučaju nije ni sporno jer postoji akt nadležne Komisije kojim je utvrđeno da predmetna nekretnina ne potpada pod odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, ali se ne bavi suštinskim pitanjem, odnosno osnovom za stjecanje prava vlasništva.
Ono što je sporno i što je Ustavni sud propustio da utvrdi jeste nedostatak osnova za stjecanje prava vlasništva od strane tužitelja. Sama činjenica da nekretnina ne potpada pod odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja ne predstavlja osnov za uspostavljanje prava vlasništva u tužiteljevu korist. U konkretnom slučaju Kantonalni sud paušalno konstatira da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću a da se zaista nije upustio u utvrđivanje tog prava i provjeru da li su zbilja ispunjene zakonske pretpostavke.
Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev podnio 29. maja 2012. godine, tako da, imajući u vidu zakonske odredbe, uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nikako nisu mogli biti ispunjeni, a s obzirom na navode koje je apelantica istakla u odgovoru na tužbu, upitna je i tužiteljeva savjesnost. U vezi s pitanjem stjecanja prava vlasništva dosjelošću na državnoj imovini, ističemo da u vrijeme bivše države SFRJ nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na društvenoj/državnoj imovini, o čemu je Sud po službenoj dužnosti morao voditi računa. Naime, dosjelost na državnom zemljištu počinje teći tek od dana stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, tj. od 10. oktobra 1995. godine, zbog toga što navedeni zakon nije sadržavao odredbu kojom je bilo isključeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom/državnom vlasništvu, kako je to bilo regulirano članom 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je bio na snazi prije donošenja ovog zakona (član 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, „Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90: „Na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može se steći dosjelošću“). Odredbe Zakona o osnovama vlasničkih odnosa ne djeluju retroaktivno, pa stoga odredbe tih zakona nisu mogle konvalidirati odnose koji su do tada postojali između određenih subjekata u smislu priznavanja dotadašnjeg toka dosjedanja na stvarima u društvenom/državnom vlasništvu. Dakle, stavljanjem van snage odredbe člana 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima nije došlo do poništavanja te odredbe (ex tunc), tako da se vrijeme posjedovanja stvari u društvenom/državnom vlasništvu do 10. oktobra 1995. godine ne može računati u dosjelost. Iz navedenog slijedi da dosjelost na nekretninama u vlasništvu države počinje teći stupanjem na snagu ZOVO-a, odnosno 10. oktobra 1995. godine (vidi Presudu Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-06-
00009813/09 od 14. maja 2009. godine, dostupna na www.pravosudje.ba).
Odredbama člana 32. ZOVPO-a, kao i članom 58. ZSP-a propisani su tačni rokovi i potreban kvalitet posjeda za stjecanje prava vlasništva. U skladu s navedenim zakonskim odredbama, potrebno je da prođe deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno 20 godina savjesnog posjeda kako bi se steklo pravo vlasništva dosjelošću. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da je riječ o državnoj imovini, rok za dosjelost je mogao početi najranije 10. oktobra 1995. godine, a vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva je 20 godina s obzirom na to da je sam Sud utvrdio da je tužiteljev posjed bio zakonit samo u dijelu koji odgovara njegovom suvlasničkom dijelu, dok u odnosu na preostali dio posjed nije bio zakonit jer tužitelj nije imao punovažan pravni osnov za stjecanje vlasništva na tom dijelu sporne nekretnine.
Međutim, Sud je paušalno zaključio da dužina tužiteljevog posjeda sporne nekretnine ispunjava zakonski rok od 20 godina, što nikako nije bilo moguće s obzirom na to da je tužba podnesena 29. maja 2012. godine. Dakle, računajući od 10. oktobra 1995. godine tužitelj nije ispunio uvjet dvadesetogodišnjeg savjesnog i neprekidnog posjedovanja sporne nekretnine kao pretpostavku vanrednog dosjedanja iz člana 32. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (AP-3523/22). Sve ako bi se i prihvatio stav da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću trebaju biti ispunjene do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, ni tada ne bi bile ispunjene zakonske pretpostavke jer nedostaje pretpostavka savjesnosti. Savjestan je onaj posjednik koji nekretninu drži u uvjerenju da je njen vlasnik a da nije znao niti je prema okolnostima slučaja mogao znati da nekretnina koju drži nije njegova. U svom odgovoru na tužbu od 15. novembra 2012. godine Bosna i Hercegovina je vrlo jasno negirala tužiteljevo pravo i isticala da je predmet tužbenog zahtjeva državna imovina, te osporila osnov tužbenog zahtjeva, čime je tužitelj najkasnije u tom momentu postao nesavjestan.
Pored navedenog, ističemo da se primjenom navedenih odredaba (ZOVPO ili ZSP) svakako izašlo u susret tužitelju jer se, s obzirom na to da je riječ o izgrađenoj nekretnini, može pretpostaviti da je u konkretnom slučaju riječ o građevinskom zemljištu, što opet dovodi do drugačijeg načina izračunavanja rokova potrebnih za dosjelost. Građevinsko zemljište uživa poseban tretman, a pravo vlasništva na građevinskom zemljištu moglo se steći tek donošenjem Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine. Naime, tek 2003. godine došlo je do izmjena zakonskih propisa u pogledu mogućnosti stjecanja prava vlasništva na tom zemljištu jer su fizička lica do tada mogla imati samo pravo korištenja na građevinskom zemljištu, tako da je rokove za dosjelost na građevinskom zemljištu moguće računati samo od dana stupanja na snagu navedenog zakona, dakle od 16. maja 2003. godine („Službene novine FBiH“ broj 25/03), što znači da uvjeti za stjecanje prava vlasništva na građevinskom zemljištu putem vanredne dosjelosti mogu biti ispunjeni tek od 2023. godine.
Iz svega navedenog proizlazi da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje niti su ispravno primijenili relevantne zakonske odredbe. U vezi s ključnim pitanjem, tj. pitanjem da li su ispunjeni uvjeti za dosjelost na nekretninama u vlasništvu države Bosne i Hercegovine, može se zaključiti da su odluke potpuno proizvoljne i očigledno nerazumne. Takvim stavom stvara se pravna nesigurnost jer se odstupa od dosadašnje prakse i zauzetih stavova Ustavnog suda, ali i vrhovnih sudova u Bosni i Hercegovini.
III. U pogledu troškova smatramo da je Ustavni sud trebao konstatirati da je riječ o potpuno proizvoljnom pristupu nadležnih sudova, te da Kantonalni sud u osporenoj odluci nije dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučivanje u pogledu troškova postupka. Kantonalni sud je naime potvrdio odluku Općinskog suda kojom je na naknadu troškova obavezana isključivo Bosna i Hercegovina, i to iz razloga što je tužitelj samo od države tražio naknadu svih troškova. Ustavni sud je dakle propustio utvrditi pogrešnu primjenu odredaba ZPP-a u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka. Država Bosna i Hercegovina je u konkretnom postupku jedna od 93 suparničara. Redovni sudovi su postupili potpuno proizvoljno na način da se jednoj strani u postupku omogućava da bez ispunjenja zakonskih pretpostavki ili postignutog sporazuma proizvoljno opterećuje ili rasterećuje nekog od suparničara na teret drugog. U konkretnom postupku tužitelj se nije odrekao svojih troškova u odnosu na druge suparničare, već je upravo tražio da sve troškove za sve suparničare snosi država, a sud je takav zahtjev potpuno nekritički i suprotno zakonskim odredbama prihvatio, što je potpuno suprotno odredbama ZPP-a. Naime, članom 393. stav (1) ZPP-a jasno je propisano da suparničari podmiruju troškove na jednake dijelove. U situaciji kada je na tuženoj strani pored apelantice bio veći broj tuženih, tačno 92 suparničara, odluka o troškovima je mogla ići samo na način da svi suparničari snose troškove na jednake dijelove ili se tužitelj tih troškova mogao odreći s obzirom na to da je svakako stekao pravo vlasništva na nekretninama bez naknade.
Razlog za drugačije odlučivanje postoji u slučaju kada je prisutna znatna razlika u udjelu suparničara u predmetu spora, shodno članu 393. stav 2. ZPP-a, o čemu Kantonalni sud nije ni odlučivao niti se u konkretnom slučaju bavio tim pitanjem.
Također nije vidljivo da u konkretnom slučaju postoje razlozi propisani članom 393. stav 4. ZPP-a koji bi omogućili drugačije odlučivanje.
Posebno ističemo da se prethodno navedene odredbe ZPP-a odnose i na stranke koje zastupa javno pravobraniteljstvo, član 295. ZPP-a, tj. i u slučaju kada je s druge strane država Bosna i Hercegovina. IV. U konkretnom slučaju došlo je do povrede apelanticinog prava na imovinu i prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud propustio konstatirati.
Iz svih navedenih razloga, nismo se mogli složiti s mišljenjem većine u ovom slučaju.