Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4384/22 (Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4384/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4384/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 P 005193 22 Rev 3 od 16. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo MARTINOVIĆ & PARTNERI d.o.o. Mostar, podnio je 17. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 005193 22 Rev 3 od 16. augusta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 P 006135 20 Gž od 28. marta 2022. godine, Rješenja Vrhovnog suda broj 68 2 P 005193 20 Rev 2 od 20. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 013129 19 Gž 4 27. marta 2020. godine, Presude Vrhovnog suda broj 68 2 P 005193 19 Rev od 17. oktobra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 013129 18 Gž 3 od 28. septembra 2018. godine, Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 2 P 005193 16 P 2 od 19. januara 2018. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 013129 15 Gž 2 od 30. marta 2016. godine, Presude Općinskog suda broj 68 2 P 005193 12 P od 2. jula 2015. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 013129 11 Gž od 17. aprila 2012. godine i Presude Općinskog suda broj 68 0 P 013129 10 P od 3. augusta 2011. godine.

2. U konkretnom predmetu, nakon višestrukog vraćanja na ponovni postupak u kojem je došlo i do promjene mjesne nadležnosti redovnih sudova, apelant je presudom Kantonalnog suda od 28. marta 2022. godine obavezan da tužitelju (A. P.), između ostalog, na ime mjesečne rente zbog izgubljene zarade, isplaćuje novčani iznos naveden u izreci presude.

3. Presudom Vrhovnog suda od 16. augusta 2022. godine djelimično je usvojena apelantova revizija i preinačena drugostepena presuda tako što je promijenjen datum početka računanja dosuđene mjesečne rente, dok je u preostalom dijelu, odbijena apelantova revizija.

4. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudom utvrđeno da je tužitelj 2. novembra 2007. godine doživio saobraćajnu nezgodu kao saputnik u vozilu koje je bilo osigurano kod apelanta. Također, utvrđeno je da za tu saobraćajnu nezgodu odgovoran (I. P.) koji je u tom momentu imao 14 godina, nije imao položen vozački ispit, te je bio pod utjecajem alkohola. Zatim, utvrđeno je da je tužitelj u momentu te nezgode imao 15 godina. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u nižestepenom postupku utvrđeno da je tužitelju zbog povreda koje je zadobio u toj saobraćajnoj nezgodi umanjena opšta životna aktivnost za 80%, kao i da mu je nastupila 100% trajna nesposobnost za rad. Također, utvrđeno je da je tužitelj u vrijeme nezgode pohađao srednju školu za mehatroničara, ali da to zvanje zbog povreda nije realizovao, te da prije i poslije povređivanja nije ostvarivao nikakvu zaradu.

5. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 195. stav (2) Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice je dužno plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu. U vezi s tim, naveo je da su kod tužitelja uništene mogućnosti za daljnje razvijanje i napredovanje, što je posljedica saobraćajne nezgode. Dalje, naveo je da se u konkretnoj situaciji radi o pravu na naknadu izgubljene zarade na osnovu naknade štete, a ne iz radnog odnosa ili drugog vida ugovornog odnosa. Također, Vrhovni sud je ukazao da su kod zahtjeva za naknadu štete od značaja i okolnosti za koje je po redovnom toku stvari izvjesno da će nastati u budućnosti. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj u vrijeme povrjeđivanja pohađao srednju stručnu školu, zbog čega je bilo izvjesno da bi zaradu ostvarivao po završetku škole. Također, ukazao je da kako je tužitelju utvrđena potpuna radna nesposobnost, tako mu nikakva prekvalifikacija ili dokvalifikacija ne bi omogućila zaposlenje u budućnosti i ostvarivanje zarade. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, nasuprot apelantovim navodima, prvostepeni sud, što je prihvatio i drugostepeni sud, pravilno raspravio prigovor o „svjesnom pristanku tužitelja da sjedne u vozilo sa licem koje je prethodno konzumiralo alkohol“. Po ocjeni tog suda, pravilno je utvrđen tužiteljev doprinos od 20%, posebno imajući u vidu izjašnjenje vještaka medicinske struke da tužitelj kao maloljetno lice nije imao izgrađenu svijest o činjenici da sjeda u automobil sa licem koje je prethodno konzumiralo alkohol. U odnosu na okolnost tužiteljevog polaganja vozačkog ispita, Vrhovni sud je naveo da je nadležna ustanova, Centar za socijalni rad, utvrdila da tužitelj nije radno sposoban, te zbog toga, okolnost polaganja vozačkog ispita to ne može dovesti u pitanje.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito osporava zaključak redovnih sudova da „tužitelj nije radno sposoban, budući da je tužitelj položio vozački ispit i to u redovnoj proceduri i na automobilu koje nije posebno osposobljeno za polaganja osoba sa invaliditetom“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su ključna za donošenje odluke. Stoga, apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. U odnosu na apelantovo osporavanje drugih odluka (vidi tačku 1. ove odluke), Ustavni sud zapaža da se radi o odlukama koje su donesene u postupku koji je prethodio postupku u kojem je donesena presuda Kantonalnog suda od 28. marta 2022. godine i presuda Vrhovnog suda od 16. augusta 2022. godine, zbog čega Ustavni sud te ranije donesene odluke neće ispitivati.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4384/22 (Euroherc osiguranje d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio