Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3890/22 (Đ.I.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Upravni postupak
  • Invalid
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3890/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3890/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Đ. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đ. I. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 004533 20 Uvp od 21. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ. I. (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik kćerka, S. I., podnio je 14. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 004533 20 Uvp od 21. jula 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je u Srbiji ostvario pravo na invalidsku penziju počev od 29. januara 1997. godine. Apelantu je pored staža osiguranja navršenog u Republici Srbiji u ukupan penzijski staž uračunat i staž osiguranja navršen u SR Bosni i Hercegovini, shodno odredbama Sporazuma o socijalnom osiguranju koji je potpisan između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije (Sporazum). Srbijanski nosilac osiguranja je 3. marta 2005. godine po službenoj dužnosti pokrenuo postupak preračuna (za ponovno određivanje invalidske penzije apelantu) po članu 42. Sporazuma.

Postupak pred organima i sudovima u Bosni i Hercegovini

3. Postupajući u ponovnom postupku, rješenjem prvostepenog penzijskog organa uprave od 11. decembra 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog penzijskog organa uprave od 28. januara 2020. godine, odbijen je zahtjev za ponovno određivanje invalidske penzije apelantu, koji je srbijanski nosilac osiguranja pokrenuo po članu 42. Sporazuma. Prvostepeni penzijski organ uprave je na osnovu vještačenja utvrdio da kod apelanta ne postoji invalidnost, pa ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na invalidsku penziju prema čl. 94. do 97. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Zakon o PIO).

4. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 29. juna 2020. godine, odbijena je apelantova tužba protiv navedenog rješenja drugostepenog penzijskog organa uprave. Sud je u obrazloženju rješenja istakao da je srbijanski nosilac osiguranja utvrdio apelantu pravo na invalidsku penziju 29. januara 1997. godine, pa je to datum za koji se veže primjena Zakona o PIO i ispunjenost uslova za sticanje prava na invalidsku penziju, kao i relevantnost medicinske dokumentacije koja je nastala do tog datuma. Naveo je da je drugostepeni penzijski organ uprave pravilno primijenio te propise kada je, kao relevantnu za odlučivanje, uzeo medicinsku dokumentaciju koja je nastala prije tog datuma, shodno odredbama člana 42. st. 1., 2. i 3. Sporazuma. Naveo je da je prvostepeni penzijski organ uprave shodno navedenom, rješavajući po navedenom zahtjevu, utvrdio da nisu ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava na invalidsku penziju prema čl. 94. do

97. Zakona o PIO. Istakao je da je apelant u žalbi, kao nove, naveo dokaze koje je drugostepeni penzijski organ uprave već cijenio i na osnovu kojih su organi vještačenja dali svoje nalaze, ocjene i mišljenja o postojanju i stepenu apelantove invalidnosti. Stoga je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda. Sud je u obrazloženju presude naveo da su organi vještačenja u prvom i drugom stepenu cijenili svu priloženu apelantovu medicinsku i radnu dokumentaciju. Sud je u potpunosti prihvatio kao valjano obrazloženje koje su drugostepeni penzijski organ uprave i prvostepeni sud dali za odbijanje zahtjeva za ponovno određivanje invalidske penzije apelantu. Istakao je da apelant nije argumentovano doveo u sumnju utvrđenja drugostepenog penzijskog organa uprave o nepostojanju uslova da se kod apelanta utvrdi gubitak radne sposobnosti.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su penzijski organi uprave i redovni sudovi u postupku u kojem je donesena osporena odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da drugostepeni penzijski organ uprave nije mogao zasnovati svoje rješenje na nepotpunim i pogrešnim nalazima, ocjenama i mišljenjima kojima nije tretirana medicinska dokumentacija dostavljena uz žalbu a koja potiče iz perioda prije 29. januara 1997. godine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

7. Sporazum između Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije o socijalnom osiguranju ("Službeni list Bosne i Hercegovine" broj 16/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42. st. (1), (2) i (3)

Ponovno određivanje penzije Penzije koje su, od 6. marta 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog sporazuma, priznate prema pravnim propisima jedne države ugovornice uz uračunavanje penzijskog staža navršenog prema pravnim propisima druge države ugovornice, nosioci će, po službenoj dužnosti, ponovo odrediti i obračunati iznos penzije primjenom odredaba ovog sporazuma, pri čemu se pravosnažnost donijetog rješenja neće smatrati preprekom za ponovno određivanje.

U postupku za ponovno određivanje penzije nadležni nosilac utvrđuje uslove za sticanje prava na penziju u skladu sa pravnim propisima koje je on primjenjivao u momentu nastupanja osiguranog slučaja kod nosioca koji je prvi priznao pravo na penziju.

Ako prema pravnim propisima druge države ugovornice nisu ispunjeni uslovi za priznanje prava na penziju na dan kada je nosilac prve države ugovornice prvi put priznao pravo na penziju, nadležni nosilac druge države ugovornice će priznati penziju od dana kada su uslovi za priznanje prava ispunjeni prema pravnim propisima koje on primjenjuje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su prvostepeni i drugostepeni penzijski organ uprave i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno obrazložili neosnovanost apelantovih prigovora, koje ističe i u apelaciji, u vezi sa ocjenom medicinske dokumentacije priložene uz žalbu (vidi tač. 4. i 5. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie ) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3890/22 (Đ.I.) | Sudska praksa | Aktio