Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4556/22 (B. Č.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4556/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4556/22, rješavajući apelaciju Brane Čolovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brane Čolovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 296651 22 Gž 2 od 9. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Brane Čolović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 1. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 296651 22 Gž 2 od 9. septembra 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 296651 22 Gž 2 od 9. septembra 2022. godine, obavezan je apelant da „Dunav osiguranje“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime regresnog duga, isplati novčani iznos određen u izreci prvostepene presude.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo vozilo osigurano kod tužioca kojim je upravljao apelant u alkoholisanom stanju (1.77 g/kg) i vozilo kojim je upravljao P. K. (u daljem tekstu: oštećeni). Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, utvrđeno je da je apelant prouzrokovao nezgodu, te da je oštećeni nije mogao izbjeći. Takođe, utvrđeno je da je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede, te da mu je tužilac, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, isplatio određeni novčani iznos.
4. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 28. stav (1) tačka 4) Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju propisano da društvo za osiguranje, koje je oštećenom licu nadoknadilo štetu, ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa štete u slučaju ako je vozač upravljao vozilom pod uticajem alkohola iznad zakonom propisane granice. Takođe, odredbom člana 28. stav (3) tačka 1) tog zakona je propisano da društvo za osiguranje ima pravo na naknadu najviše do iznosa 12 prosječnih plata u Republici Srpskoj. Istaknuto je da je odbredbom člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano da isplatom naknade iz osiguranja na osiguravača, po samom zakonu, prelaze sva osiguranikova prava prema licu koje je, po ma kom osnovu, odgovorno za štetu, i to do iznosa plaćene naknade. Okružni sud je ukazao da je zakonska pretpostavka da lice pod uticajem alkohola, iznad zakonom propisanog minimuma od 0,3 g/kg, nije sposobno da bezbijedno upravlja vozilom. Pri tome, ukazao je da je zakonska pretpostavka da je to lice odgovorno za štetu koju prouzrokuje dok upravlja vozilom pod dejstvom alkohola, osim ako ne dokaže da ne postoji uzročna veza između alkoholiziranosti i nastale štete. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tužilac dokazao da je apelant upravljao vozilom koje je osigurano kod tužioca pod dejstvom alkohola iznad zakonom propisanog minimuma, što apelant nije ni osporavao. Pri tome, po ocjeni tog suda, apelant nije dokazao da ne postoji uzročna veza između njegove alkoholiziranosti i nastale štete. Takođe, Okružni sud je naveo da je apelant tvrdio da do nezgode nije došlo njegovom krivicom, zbog čega je tužilac predložio vještačenje posredstvom vještaka saobraćajne struke. Naime, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud je pravilno, na osnovu nalaza i mišljenja navedenog vještaka, utvrdio da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, te da je oštećeni nije mogao izbjeći. S obzirom na to, Okruži sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanta da tužiocu isplati novčani iznos koji je on kao osiguravač isplatio oštećenom.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. U vezi s tim apelant posebno ističe da tužilac nije dokazao da je on odgovoran za saobraćajnu nezgodu, te da on nije bio obavezan da dokazuje da nije odgovoran za nezgodu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman