Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3186/21 (M. Č. i drugi)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3186/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-3186/21, rješavajući apelaciju Merime Ćehić i Elvise Alijagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merime Ćehić i Elvise Alijagić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 054803 19 Gž od 22. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Merima Ćehić i Elvisa Alijagić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica ili apelantice) iz Bihaća, koje zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijele su 7. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 054803 20 Rev od 4. maja 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 054803 19 Gž od 22. oktobra 2019. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4844/19 od 11. marta 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv navedene presude Kantonalnog suda, jer su apelantice protiv te presude izjavile reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku.

3. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 054803 16 P 2 od 29. januara 2019. godine utvrđeno je da je tužilac H. A. (u daljnjem tekstu: tužilac) dosjelošću stekao pravo vlasništva i posjeda na nekretninama preciznije označenim u izreci presude (u naravi kuća, dvorišta, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) sa dijelom 1/1, „što se ima u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude u zemljišnim knjigama i kat. operatu upisati na tužitelja u dijelu 1/1 uz istovremeno brisanje tuženih“.

4. U obrazloženju presude Općinski sud naveo da je iza ostavioca H. A. (majke tužioca i prednika tuženih) proveden ostavinski postupak. Rješenjem o nasljeđivanju tog suda kao zakonski nasljednik spornih nekretnina proglašen je tužilac koji je u određenom posjedovnom listu upisan kao posjednik spornih nekretnina sa dijelom 1/1. Općinski sud je dalje naveo da su u zemljišnim knjigama, pored tužioca, kao suvlasnici spornih nekretnina upisani tuženi, odnosno njihovi pravni prednici sa određenim dijelovima (sve preciznije navedeno na str. 5 i 11 presude). Navedeno je da je radi identifikacije spornih nekretnina izvršio uviđaj na licu mjesta, te da je održao i ročište na licu mjesta, uz prisustvo vještaka geodetske struke. Naveo je da su tužilac i prvoapelantica „pokazali“ sporne nekretnine, njihovu širinu i zajednički dio (dvorište). Nakon toga, ukazao je da je vještak, uz saglasnost parničnih stranaka, izvršio cijepanje i identifikaciju spornih nekretnina, a tužilac je nakon toga precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci presude. Osim toga, sud je istakao da je tužilac izjavio da je u posjedu spornih nekretnina od 1986. godine, te da je ove njegove navode potvrdila i prvoapelantica u svom iskazu (u presudi detaljno naveden sadržaj iskaza). Takođe, tužilac je izjavio i da ga u njegovom posjedu niko od prednika tuženih nije smetao.

5. Sud je ukazao da drugoapelantica neosnovano ukazuje na presudu tog suda broj 17 0 P 016215 10 P od 31. oktobra 2013. godine. U vezi s tim je istakao da su u toj parnici predmet tužbenog zahtjeva bile druge nekretnine, a ne sporne nekretnine koje su predmet tužiočevog preciziranog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je zaključio da je precizirani tužbeni zahtjev tužioca osnovan u smislu člana 32. stav (2) Zakona o vlasničko-pravnim odnosima zato što se tužilac nalazi u nesmetanom, odnosno savjesnom i zakonitom posjedu spornih nekretnina „duže od 20 godina (još od 1986. godine)“.

6. Presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantica i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naveo je da u cijelosti prihvata zaključak prvostepenog suda da je tužilac u savjesnom i zakonitom posjedu spornih nekretnina duže od 20 godina, s obzirom da je u njihov posjed stupio na osnovu rješenja o nasljeđivanju, tj. od 1986. godine.

7. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantice smatraju da tužilac nije bio savjestan, da su presudom Općinskog suda broj 17 0 P 016215 10 P od 31. oktobra 2013. godine dokazale nesavjesnost tužiočevog posjeda, te da im je nejasno kako je Kantonalni sud u osporenoj odluci zaključio da je tužilac u savjesnom i poštenom posjedu spornih nekretnina.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 6/98), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Stjecanje prava vlasništva dosjelošću

Član 32. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud, uočava da apelantice u apelaciji paušalno navode da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode uopšte nisu obrazlagale, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda Općinskog i Kantonalnog suda slijedi da je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen u skladu sa relevantnim odredbama zakona, jer je u postupku utvrđeno da je tužilac u savjesnom i zakonitom posjedu spornih nekretnina duže od 20 godina, jer je u njihov posjed stupio na osnovu rješenja o nasljeđivanju, tj. od 1986. godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odgovorili na sve prigovore apelantica koje ponavljaju i u apelaciji i ocijenili su ih neosnovanim. Stoga, Ustavni sud smatra da se ovakva utvrđenja ne mogu smatrati ni proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3186/21 (M. Č. i drugi) | Sudska praksa | Aktio