Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4343/22 (LJ.B.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4343/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4343/22, rješavajući apelaciju koju je podnio LJ. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio LJ. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 044356 21 Kžk od 24. kolovoza 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. LJ. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, podnio je 16. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 K 044356 21 Kžk od 24. kolovoza 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 21. siječnja 2020. godine apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo Izbjegavanja uzdržavanja iz članka 223. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kazneni zakon). Apelantu je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca. Istovremeno je određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant, u roku od jedne godine, po pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo, te ukoliko u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude, oštećenima isplati zaostala potraživanja na ime uzdržavanja.

3. Rješenjem Kantonalnog suda od 18. veljače 2021. godine uvažena je apelantova žalba, prvostupanjska presuda je ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred tim sudom. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjskom presudom ostalo nejasno koliko apelant, na ime zaostalih potraživanja uzdržavanja, mora platiti oštećenima, te da je na taj način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi kaznenog postupka.

4. Presudom Kantonalnog suda od 24. kolovoza 2022. godine apelant je proglašen da je počinio kazneno djelo Izbjegavanja uzdržavanja iz članka 223. stavak 1. Kaznenog zakona. Apelantu je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca. Istovremeno je određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine, ne počini novo kazneno djelo, te ukoliko u roku od tri mjeseca, po pravomoćnosti presude, na ruke zakonske zastupnice i majke mldb. djece, na ime uzdržavanja isplati zaostala potraživanja, u novčanom iznosu od 9.250,00 KM.

5. Kantonalni sud je naveo da je, analizirajući sve izvedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da je optužba dokazala da je apelant sa namjerom počinio radnje koje su mu stavljene na teret. U apelantovim radnjama su ostvareni svi elementi bića kaznenog djela Izbjegavanja uzdržavanja. Naime, sud je ukazao da je apelantova obveza uzdržavanja mldb. djece u mjesečnom iznosu od po 250,00 KM proizlazi iz presude Općinskog suda od 11. srpnja 2016. godine, koja je potvrđena presudom tog suda od 14. listopada 2016. godine. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da apelant nije izvršavao svoju obvezu, odnosno da preko računa u banci nije uplaćivao alimentaciju, te da njegov dug, do dana potvrđivanja optužnice, iznosi 9.250,00 KM. Sud je ukazao da apelantove tvrdnje da je na ruke bivše supruge R. B. svaki mjesec davao novčani iznos od 1.000,00 KM nisu ničim dokazane jer apelant u tom pravcu nije proveo nijedan dokaz. Također, sud je naveo da se visina dosuđenog iznosa za uzdržavanje tada mldb. M. B. mogla izmijeniti na zahtjev jedne od parničnih stranaka, ukoliko su se u međuvremenu promijenile okolnosti. Međutim, sud je istaknuo da apelant nije podnosio zahtjev za izmjenu odluke, iako je u svom iskazu naveo da je sin ostao živjeti sa njim i da je tražio izmjenu odluke.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je sin ostao živjeti s njim, te smatra da je to razlog zbog kojeg zakonsko uzdržavanje prestalo. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju prekršen princip in dubio pro reo. Osim toga, apelant se pozvao na zabranu zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnima apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke, dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da će, shodno navedenom principu, sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju Kantonalni sud je, kako je navedeno, na temelju ocjene izvedenih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio navedeno kazneno djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovoj tvrdnji o kršenju principa in dubio pro reo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

11. Konačno, apelant se pozvao i na povredu članka 17. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ova odredba Europske konvencije ne garantira neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2531/22 od 18. listopada 2022. godine, točka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4343/22 (LJ.B.) | Sudska praksa | Aktio