Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1263/21 („Wiener osiguranje VIG“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1263/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1263/21, rješavajući apelaciju „Wiener osiguranje VIG“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Wiener osiguranje VIG“ a.d. Banjaluka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 118006 20 Rev od 16. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Wiener osiguranje VIG“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandar Stanojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. aprila 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 118006 20 Rev od 16. marta 2021. godine. Apelant je 28. maja 2021. godine dopunio apelaciju.
2. Ustavni sud je prethodno, odlukom od 5. maja 2021. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je tražio odgodu izvršenja osporene presude Vrhovnog suda.
3. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 118006 16 Ps od 12. novembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev ,,BMB Delta“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu naknadi štetu nastalu na voćnjacima u ukupnom iznosu od 554.034,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka.
4. Okružni privredni sud je naveo da među strankama nije sporno da su bili u materijalno pravnom odnosu na osnovu ugovora o višegodišnjem trajanju osiguranja, zaključenog 18. novembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim su, između ostalog, osigurani zasadi jabuke i kruške koji se nalaze u tužiteljevom voćnjaku. Spornom ugovoru je prethodila procjena vrijednosti zasada, odnosno ponuda apelantovog pravnog prednika, koju je tužitelj prihvatio. Nakon toga, stranke su zaključile dvije polise osiguranja (u daljnjem tekstu: sporne polise) koje se odnose na osiguranje „zasada voća“ na preciziranim parcelama, utvrđena je ukupna godišnja premija osiguranja, te je zaključen sporazum o plaćanju premije. Dalje, sud je utvrdio da je, od posljedica olujnog nevremena praćenog gradom, na tužiteljevom voćnjaku 25. juna 2014. godine nastala velika materijalna šteta na plodovima i stablima. Tužitelj je 4. jula 2014. godine apelantu prijavio štetu, te je dostavio procjenu nastale štete. Apelantova komisija je izašla na lice mjesta i konstatovala štetu, odnosno utvrdila da nema osušenih stabala, te je tužitelj obaviješten da se zaključene polise ne odnose na plodove voćaka nego na osiguranje stabala. Nakon toga, apelant je 13. jula 2015. godine donio odluku o odbijanju odštetnih zahtjeva kao i odluku kojom je odbijen prigovor i potvrđena prvostepena odluka. U svojim odlukama apelant je istakao da je u obavezi da plati samo naknadu za potpuno uništenje stabla odnosno čokota, kao i da je utvrđeno da nije došlo do sušenja odnosno uništenja niti jednog od osiguranih stabala.
5. Sud je ukazao na odredbe člana 897. u vezi sa članom 919. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulisan ugovor o osiguranju, te je utvrdio da je tužitelj kao osiguranik aktivno legitimisan u postupku. Dalje, Okružni privredni sud je istakao da je sporno pitanje da li su zaključene polise podrazumijevale osiguranje stabala i ploda ili samo stabala. U vezi s tim, sud je citirao odredbe spornog ugovora kojima je propisano da će ugovarač osiguranja osigurati zasade voća prema Posebnim uslovima za osiguranje stabala voćaka i čokota vinove loze – zasada u rodu (u daljnjem tekstu: Posebni uslovi). Ovim odredbama je propisano, između ostalog, da se naknada iz osiguranja naplaćuje samo za potpuno uništena stabla odnosno čokote. Također, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, utvrđeno je da postoje vidljiva prazna mjesta gdje su bila stabla, ali da nije moguće utvrditi razlog njihovog sušenja jer su uklonjena. Okružni privredni sud je zaključio da je predmet osiguranja u konkretnom slučaju bilo osiguranje stabala jabuke i kruške i to od potpunog uništenja, a nikako osiguranje plodova. S obzirom na to da nije došlo do potpunog uništenja stabala nakon vremenske nepogode, Okružni privredni sud je zaključio da nije bilo osnova za usvajanje tužiteljevog zahtjeva.
6. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 118006 19 Pž od 11. marta 2020. godine, odbijena je kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Presudom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je osporena odluka zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka. Dalje, sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je predmet osiguranja samo osiguranje stabala jabuke i kruške i to od potpunog uništenja, a ne i osiguranje plodova. Tome u prilog ide i činjenica da je na ponudi i spornom ugovoru navedeno da se osiguravaju samo stabla voća. Također, pravilno je prvostepeni sud izvedenim dokazima utvrdio odlučnu činjenicu da predmet osiguranja mogu biti samo potpuno uništena stabla odnosno, da apelant nije dužan tužitelju nadoknaditi štetu. Viši privredni sud je naveo da nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka, s obzirom na to da je prvostepeni sud dao valjane razloge zašto nije posebno cijenio izjave pojedinih svjedoka. Osim toga, kako je navedeno, prvostepeni sud je svoju odluku zasnovao na objektivno izvedenim dokazima i uz pravilno tumačenje namjere i volje ugovornih stranaka, koja proizlazi iz spornog ugovora, polisa osiguranja, Opštih i Posebnih uslova za osiguranje te zapisnika o uviđaju i procjeni štete.
7. Vrhovni sud je presudom broj 57 0 Ps 118006 20 Rev od 16. marta 2021. godine djelomično usvojio tužiteljevu reviziju i preinačio nižestepene presude, na način što je obavezao apelanta da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 69.708,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova da se radilo o osiguranju stabala voća, a ne o osiguranju plodova, te je ukazao na relevantne odredbe ZOO kojima je regulisano zaključenje ugovora. Stoga je ocijenio da su predmet osiguranja bila „stabla u voćnjaku, a ne i plodovi“ zbog čega je u tom dijelu ocijenio neosnovanim tužiteljeve revizione navode. Međutim, Vrhovni sud je istakao da tužitelj osnovano pobija drugostepenu odluku u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda, tj. odbijen zahtjev za naknadu štete za uništena stabla. U vezi s tim, sud je ponovio nespornu činjenicu da je olujno nevrijeme – grad, 25. juna 2014. godine pogodilo tužiteljeve voćnjake. Dakle, s obzirom da se desio osigurani slučaj, apelant je obavezan da tužitelju isplati precizirani novčani iznos na ime uništenih stabala u skladu sa odredbama ZOO i Posebnim uslovima. Visinu dosuđenog iznosa po tom osnovu Vrhovni sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, koji je utvrdio količinu i vrijednost osušenih i uklonjenih stabala iz tužiteljevih voćnjaka. Ukazao je da je vještak obrazložio da je uzrok sušenja nedostajućih stabala „vrlo vjerovatno, odnosno sigurno grad“, kao i da su vidljive mehaničke povrede i na stablima koja nisu uklonjena. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je i apelantova komisija u zapisniku sa lica mjesta konstatovala da nedostaje određeni broj stabala kruške i jabuke. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su stabla uništena gradom kao jedinim poznatim događajem u relevantnom periodu. Činjenica da na licu mjesta nisu nađena osušena stabla, kao i apelantova tvrdnja da uklanjanje nekih stabala nije uzrokovano gradom kao osiguranim slučajem, ne može rezultirati drugačijim zaključkom. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da su osušena stabla, prema nalazu vještaka, morala biti uklonjena zbog potencijalne opasnost od širenja određenih bolesti. Zakonsku zateznu kamatu Vrhovni sud je dosudio od 2. jula 2015. godine, kada je sačinjen zapisnik o uviđaju i procjeni štete a odluku o troškovima postupka je donio u skladu uspjehom stranaka u parnici .
8. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesna ovlaštenja, proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Posebno ističe da je proizvoljno ocijenjen nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, kao i da su proizvoljno primijenjene odredbe ZOO i odredbe Posebnih uslova. Također, apelant smatra da je proizvoljno dosuđena kamata, te je ukazao na protivrječnost izreke i obrazloženja osporene odluke. Smatra da navedene povrede prava na pravično suđenje u konačnici mogu da dovedu do povrede njegovog prava na imovinu, obzirom da je proizvoljnim tumačenjem pravnih propisa obavezan da plati određeni novčani iznos. Apelant je u dopuni apelacije istakao da sudovi nisu raspravili prigovor nedostatka aktivne legitimacije po polisi osiguranja broj 054227.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
11. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenonog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZPP i Posebnih uslova, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud naročito detaljno i jasno obrazložio zbog čega je djelomično usvojio tužiteljev zahtjev u pogledu naknade štete za uništena stabla odnosno zaključak da se desio osigurani slučaj po osnovu kojeg je apelant obavezan da tužitelju isplati štetu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić