Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4307/22 (V. J.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4307/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4307/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Vahid Jupić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vahid Jupić protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 088751 22 Gž od 14. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahid Jupić iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rajko Stokić advokat iz Doboja, podnio je 12. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 088751 22 Rev od 28. septembra 2022. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 088751 22 Gž od 14. juna 2022. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3319/22 od 5. oktobra 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, utvrđeno je da je tužilac (R. J.) stekao pravo vlasništva 1/1 na zemljišnoj parceli (u daljnjem tekstu: sporna parcela). Utvrđeno je da je tužilac tokom 1970-ih godina, uz saglasnost svoje majke (tadašnje vlasnice nekretnine), izgradio porodičnu kuću na dijelu tadašnje osnovne parcele. Izgradnji se niko nije protivio, a tužilac je upisan kao vlasnik te kuće, dok je u javnim evidencijama o nekretninama upisan kao posjednik novoformirane sporne parcele 1/1. Apelant je u javnim evidencijama upisan kao vlasnik te parcele. Majka tužioca je 1979. godine ugovorom o poklonu prenijela cijelu osnovnu parcelu na svog drugog sina (apelantovog brata/prednika). Poklonoprimac je u momentu zaključenja ugovora znao da je tužilac na tom dijelu zemljišta izgradio kuću, da ga koristi i da ga namjerava koristiti kao svoj. Između tužioca i apelantovog brata/prednika vođen je parnični postupak u predmetu broj 85 0 P 004139 11 P2 radi utvrđivanja prava posjeda i vlasništva na osnovnoj parceli. U tom postupku izvršeno je cijepanje osnovne parcele i formirana je nova (sporna) parcela. Pravosnažnom odlukom u tom predmetu usvojen je tužiočev zahtjev u pogledu prava posjeda na spornoj parceli, dok je zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva odbijen. Primjenom člana 67. stav (1) tačka 4), člana 79. st. (2), (3) i (4) i člana 98. Zakona o parničnom postupku, sud je odbio apelantov prigovor presuđene stvari. Zaključeno je da ne postoji kumulativno ispunjenje uslova (identitet stranaka i identitet predmeta spora), jer je u prethodnom postupku tuženi bio apelantov brat, dok je u ovom postupku tuženi apelant, čime izostaje subjektivni identitet spora. Sud je utvrdio da je tužilac savjestan graditelj, jer je gradnju započeo uz saglasnost tadašnjeg vlasnika i opravdano vjerovao da će zemljište ispod i oko objekta postati njegovo vlasništvo. Shodno tome, zaključeno je da su se na strani tužioca ispunili uslovi za sticanje prava vlasništva sa dijelom od 1/1 na spornoj parceli i to: građenjem na tuđem zemljištu – shodno članu 24. stav (1) i članu 26. stav (1) Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (ZOSPO), prema kojem savjestan graditelj momentom izgradnje objekta stiče pravo vlasništva na zemljištu pod objektom i zemljištu koje služi za njegovu redovnu upotrebu; te dosjelošću – shodno članu 28. istog zakona.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise, naročito u vezi apelantovog prigovora presuđene stvari. U tom pogledu ističe da je raniji parnični postupak vođen između istih stranaka i to sadašnjeg tužioca i apelantovog prednika, pa smatra da je pogrešan zaključak redovnog suda da se ne radi o istim strankama u ranijoj i ovoj parnici.

Apelant ističe da tužilac nije bio savjestan graditelj, jer je znao da parcela na kojoj gradi nije njegova.

Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32 , te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, jasno obrazložio da u konkretnom slučaju ne postoji presuđena stvar niti nesavjesnost tužioca, dajući dovoljno jasne razloge da prethodni postupak protiv apelantovog brata ne stvara identitet stranaka, kao i da je tužilac bio savjestan jer je kuću izgradio uz saglasnost tadašnje vlasnice i u opravdanom uvjerenju da će zemljište postati njegovo. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Apelantovo pozivanje na član I/2 (princip vladavine prava) Ustavni sud neće posebno ispitivati jer se, u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da je osporena odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, ne može dovesti u pitanje vladavina prava iz navedenog člana.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4307/22 (V. J.) | Sudska praksa | Aktio