Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4489/22 (ZU „Gradska apoteka“ Bihać)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4489/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4489/22, rješavajući apelaciju ZU „Gradska apoteka“ Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ZU „Gradska apoteka“ Bihać podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 056090 22 Gž 2 od 7. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ZU „Gradska apoteka“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emira Imširević advokat iz Bihaća, podnijela je 29. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 056090 22 Rev 2 od 20. septembra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 056090 22 Gž 2 od 7. aprila 2022. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 056090 19 P 3 od 23. novembra 2021. godine. Apelantica je podnescima od 1. februara i 13. marta 2023. godine dopunila apelaciju.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2354/22 od 7. septembra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj 17 0 P 056090 22 Gž 2 od 7. aprila 2022. godine. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 17 0 P 056090 22 Rev 2 od 20. septembra 2022. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 056090 22 Gž 2 od 7. aprila 2022. godine, obavezana je apelantica da M. S. M. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), na ime ulaganja u stan u apelantičinom vlasništvu, isplati novčani iznos bliže označen u izreci prvostepene presude. Takođe, odbačena je kao nedopuštena apelantičina protivtužba kojom je tražila da joj tužiteljica, na ime zakupnina za korištenje spornog stana, isplati precizirane iznose.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je tužiteljica bila zaposlena kod apelantice od 2003. godine do 31. oktobra 2014. godine kada joj je otkazan ugovor o radu zbog otvaranja stečajnog postupka nad apelanticom imovinom. Zatim je utvrđeno da je apelantica 2012. godine sporni stan dodijelila tužiteljici na korištenje. Dalje je utvrđeno da stan nije bio uslovan za stanovanje zbog čega ga je trebalo renovirat, što je tužiteljica uradila, te da je nakon toga ušla u posjed tog stana. Takođe, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, utvrđeno je da je tužiteljica prilikom renoviranja u sporni stan uložila novčana sredstva u iznosu određenom u izreci prvostepene presude. Konačno, utvrđeno je da je pravosnažnom presudom od 23. januara 2019. godine naloženo tužiteljici da se iseli iz spornog stana.

5. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 129. stav (3) Zakona o stvarnim pravima propisano da savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stana povećana. Kantonalni sud je ukazao da je tužiteljici dodijeljen sporni stan na korištenje, te da kao savjestan posjednik tog stana, ima pravo na naknadu troškova koje je imala zbog renoviranja stana. Prema ocjeni tog suda, navedeni troškovi predstavljaju nužne troškove. Ukazano je da je prvostepeni sud, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, pravilno utvrdio iznos navedenih troškova i dosudio ih tužiteljici. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je nad apelantičinom imovinom otvoren stečajni postupak 15. oktobra 2014. godine, te da je prvo ispitno ročište održano 19. juna 2015. godine, dok je tužiteljičino potraživanje dospjelo 23. januara 2019. godine, odnosno sa danom pravosnažnosti presude kojom joj je naloženo da apelantici preda sporni stan. S obzirom na to, po ocjeni tog suda, tužiteljica u rokovima iz člana 113. Zakon o stečaju nije mogla prijaviti svoje potraživanje u stečajnom postupku jer njeno potraživanje u tim rokovima nije dospjelo. Osim toga, ukazano je da shodno odredbi člana 129. stav (8) Zakona o stvarnim pravima zahtjev za isplatu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari vlasniku. Imajući u vidu da je tužiteljica zahtjev istakla 30. maja 2016. godine, te da je njeno potraživanje dospjelo sa danom iseljenja iz spornog stana, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantičin prigovor zastare potraživanja. Takođe je ukazano da je da je apelantica protivtužbu podnijela nakon što je održano pripremno ročišta, te da se tužiteljica tome protivila. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud shodno članu 74. stav (3) Zakona o parničnom postupku pravilno odbacio apelantičinu protivtužbu kao nedopuštenu.

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelantica posebno ističe da je tužiteljičino potraživanje nastalo prije otvaranja stečajnog postupka nad apelantičinom imovinom. Stoga, apelantica tvrdi da je tužiteljica trebala prijaviti konkretno potraživanje u stečajnom postupku, te da je prekludirana u pravu na podnošenje tužbe. Apelantica je u dopunama apelacije dostavila kopirane stranice iz „izvoda sudske prakse sudova u BiH“ i Presudu Vrhovnog suda broj 22 0 P 032201 21 Rev od 8. marta 2022. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, suprotno apelantičinim navodima, jasno obrazložio zašto tužiteljica svoje novčano potraživanje preme apelantici nije mogla prijaviti u stečajnom postupku koji je otvoren nad njenom imovinom, te je time odgovorio na navode koje ona ponavlja i u apelaciji (vidi tačku 5. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. U odnosu na dopune apelacije, Ustavni sud podsjeća da je članom 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda jasno propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne mogu dopunjavati nakon proteka roka iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda (60 dana od dana prijema osporene odluke). Kako je apelantica rješenje Vrhovnog suda primila 17. oktobra 2022. godine odnosno konačnu osporenu odluku Kantonalnog suda 9. maja 2022. godine, a dopune apelacije podnijela 1. februara i 13. marta 2023. godine, to jasno proizlazi da su dopune apelacije podnesene nakon proteka roka od 60 dana od dana prijema osporene odluke. Zbog toga Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati navode iz dopuna apelacije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1452/22od 23. januara 2026. godine, tačka 15., dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4489/22 (ZU „Gradska apoteka“ Bihać) | Sudska praksa | Aktio