Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-719/23 (S. Đ.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-719/23

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-719/23, rješavajući apelaciju Sade Đuguma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sade Đuguma podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 021878 23 Kž 3 od 6. januara 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sado Đugum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa advokat Sead Temim iz Sarajeva, podnio je 14. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 021878 23 Kž 3 od 6. januara 2023. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 021878 22 Kv 4 od 20. decembra 2022. godine. Apelant je 15. februara 2023. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 20. februara 2023. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Tužilaštvo su u periodu od 27. februara do 2. marta 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 2. marta 2023. godine proslijedio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Protiv apelanta kao osumnjičenog vodi se krivični postupak zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi s krivičnim djelima izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav (1) KZFBiH, oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav (1) u vezi sa članom 32. stav (1) i članom 55. KZFBiH, ubistva iz člana 166. stav (1) u vezi sa članom 32. stav (1) KZFBiH, izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav (1) u vezi sa članom 32. stav (1) KZFBiH, te neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 021878 22 Kv 4 od 20. decembra 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje), donesenim po prijedlogu Tužilaštva, apelantu je produžen pritvor za najduže tri mjeseca, te određeno da može trajati do 21. marta 2023. godine ili do nove odluke suda.

7. U odnosu na tačku 1. prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora Kantonalni sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant podstrekao A. Š. i A. F. da upotrebom eksploziva zapale i unište vozila koja koristi G. K. Kantonalni sud je istakao da je apelant, nuđenjem novčane nagrade i 10 grama kokaina navedenim licima da preduzmu protivpravne aktivnosti, postupao s direktnim umišljajem u učinjenju krivičnog djela oštećenja tuđe stvari. Dalje je ukazano da je apelant bio svjestan da postavljanjem eksploziva ispod vozila u gradskom stambenom području može doći i do izazivanja opće opasnosti po živote građana i njihovu imovinu. Na te posljedice, kako je istaknuto, apelant je pristao, zbog čega je zaključeno da je postupao s eventualnim umišljajem u pogledu podstrekavanja na izvršenje krivičnog djela izazivanja opće opasnosti. Osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela iz tačke 1. prijedloga za produženje pritvora Kantonalni sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka A. Š., A. F., I. V. i S. H. (detaljno opisano na str. 13–17. prvostepenog rješenja).

8. U odnosu na tačku 2. prijedloga Tužilaštva za produženje apelantovog pritvora utvrđeno je postojanje osnovane sumnje da je apelant nagovarao A. Š. da ispali dva projektila iz raketnog bacača na kuću i garažu V. K., za šta mu je obećao novčanu korist. Apelant je na opisani način kod A. Š., a preko njega i kod M. V., stvorio volju da izvrše krivična djela ubistva i oštećenja tuđe stvari u vezi s krivičnim djelom izazivanja opće opasnosti. Kantonalni sud je istakao da je krivično djelo ubistva ostalo u pokušaju, ali je izazvana opasnost po život V. K. i njegove porodice, te učinjena šteta na imovini, veće vrijednosti. Osnovanu sumnju da je apelant počinio navedena krivična djela s direktnim/eventualnim umišljajem Kantonalni sud je utvrdio na osnovu detaljne analize iskaza svjedoka A. Š., I. V. i A. P., čije je iskaze doveo u vezu s iskazima ostalih svjedoka (oštećenog V. K., Ž. S., S. O. i S. H.) i drugim materijalnim dokazima (detaljno opisano na str. 17–22. prvostepenog rješenja).

9. Relevantne okolnosti u odnosu na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo iz tačke 3. prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora (neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga) Kantonalni sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka A. Š. Navedeno je da je taj iskaz potvrđen i dijelom iskaza svjedokinje S. H. Njihovi iskazi su također potvrđeni iskazima „nepristrasnih“ svjedoka A. T., A. T., A. K. i S. Dž. i drugim materijalnim dokazima (vidi str. 22– 30. prvostepenog rješenja). U vezi s tim, Kantonalni sud je, na nivou osnovane sumnje, zaključio da je apelant svjesno i htijući organizirao grupu ljudi radi izvršenja navedenog krivičnog djela, tj. da je postupao s direktnim umišljajem.

10. Dalje je navedeno da se za sva navedena krivična djela, osim za krivično djelo oštećenja tuđe stvari, može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. S obzirom na to da se za krivična djela ubistva (pokušaj i podstrekavanje) i neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, Kantonalni sud je zaključio da je ispunjen prvi uvjet propisan odredbom člana 149. stav (3) ZKPFBiH za produženje pritvora u trajanju od tri mjeseca. Pri tome je navedeno da je ispunjen i drugi uvjet iz navedene zakonske odredbe – postojanje naročito važnih razloga jer je Tužilaštvo navelo mnogobrojne istražne radnje koje su preduzete i obrazložilo razloge zbog kojih neke od njih nisu provedene budući da se radi o izvršenju krivičnih djela s inostranim elementom. U tom smislu je ukazano na radnje koje Tužilaštvo ima namjeru provesti, uključujući i provjere putem međunarodne pravne pomoći. Sve to ukazuje, kako je naveo Kantonalni sud, na složenost istrage u kojoj pribavljanje navedenih dokaza zahtijeva i objektivno duži vremenski period. Zbog toga je zaključeno da navedene okolnosti predstavljaju naročito važne razloge za produženje pritvora u trajanju od tri mjeseca.

11. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti Kantonalni sud je istakao da količina radnji iz krivičnih djela iz sve tri tačke prijedloga Tužilaštva ukazuje na apelantovu izrazitu upornost i kontinuitet u vršenju teških krivičnih djela u kratkom periodu, od 2019. godine do 30. jula 2021. godine. U vezi s tim je, između ostalog, ukazano da je na nivou osnovane sumnje utvrđeno da je apelant u periodu od 2016. do 2022. godine nabavljao iz inostranstva i, posredstvom više drugih lica, stavljao u promet velike količine opojne droge na širem području Bosne i Hercegovine i jednom dijelu Republike Hrvatske, što apelantovim nedopuštenim radnjama daje i međunarodni karakter (detaljno navedeno na str. 31. i 32. prvostepenog rješenja). Ovakvi zaključci, kako je navedeno, ukazuju na postojanje posebnih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Također je navedeno da je izvedenim dokazima utvrđeno, na nivou osnovane sumnje, da je apelant sklon izvršenju krivičnih djela i da se kreće u kriminalnom okruženju, te da poznaje lica posredstvom kojih može doći do lica koja mogu, pod njegovom kontrolom i po njegovim uputama, vršiti krivična djela (detaljno obrazloženo na str. 32–35. prvostepenog rješenja).

12. Konačno, Kantonalni sud je istakao da se pritvorski razlog iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH ne može ostvariti mjerama zabrane iz člana 140. i člana 140a) ZKPFBiH. U vezi s tim je navedeno da se izricanjem bilo koje mjere zabrane ne bi mogla otkloniti opasnost od ponavljanja krivičnog djela i ne bi se postigla njihova svrha (vidi str. 36. i 37. prvostepenog rješenja).

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 021878 23 Kž 3 od 6. januara 2023. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. U odnosu na žalbeni navod da se apelantov pritvor nije mogao produžiti na osnovu odredbe člana 149. stav (3) ZKPFBiH u odnosu na krivična djela izazivanja opće opasnosti i oštećenja tuđe stvari, Vrhovni sud je istakao da apelant zanemaruje da se on tereti za krivično djelo organiziranog kriminala u vezi s navedenim krivičnim djelima, kao i s drugim krivičnim djelima. U vezi s tim je navedeno da je za krivično djelo organiziranog kriminala propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina. Dalje je navedeno da je neprihvatljiv žalbeni navod da se apelantu pritvor nije mogao produžiti na osnovu odredbe člana 149. stav (3) ZKPFBiH u odnosu na krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Okolnost da je u činjeničnom opisu djela iz naredbe o provođenju istrage navedeno da su grupu, osim apelanta, činila i druga nepoznata lica ne dovodi u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Vrhovni sud je zatim istakao da su u prvostepenom rješenju navedeni sasvim određeni i dovoljni razlozi koji predstavljaju naročito važne razloge koji opravdavaju produženje apelantovog pritvora u svjetlu složenosti istrage i krivičnog djela koje ima element inostranosti i koje se odvijalo u dužem vremenskom periodu (vidi str. 3. i 4. drugostepenog rješenja). Također je navedeno da su u prvostepenom rješenju navedeni konkretni i dovoljni razlozi koji opravdavaju zaključak o postojanju iteracijske opasnosti.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant suštinski problematizira postojanje općeg i posebnog pritvorskog osnova u konkretnom slučaju. U odnosu na tačku 1. prijedloga za produženje pritvora apelant navodi da nijedan svjedok, osim A. Š., nije spominjao ubistvo K. V. Također navodi da nisu ispunjeni uvjeti za produženje pritvora po tački 1. prijedloga Tužilaštva s obzirom na propisane kazne za krivična djela izazivanja opće opasnosti i oštećenja tuđe stvari, zbog čega nije primjenjiva odredba člana 149. stav (3) ZKPFBiH. Ta zakonska odredba se, prema apelantovom mišljenju, može odnositi samo na tačku 2. prijedloga Tužilaštva. Međutim, apelant smatra da ni taj uvjet nije ispunjen, niti obrazložen. Pri tome, apelant navodi da je otpao osnov za iteracijsku opasnost u odnosu na krivično djelo ubistva jer je K.V. u međuvremenu umro prirodnom smrću. Osim toga, apelant ukazuje da se u osporenom prvostepenom rješenju uopće ne spominje pravna kvalifikacija postojanja osnovane sumnje da je on počinio krivično djelo organiziranog kriminala, te da je u vezi s tim i Vrhovni sud počinio istovjetnu povredu bitnih odredbi krivičnog postupka kao i Kantonalni sud. U odnosu na tačku 3. prijedloga Tužilaštva, apelant ukazuje da je u činjeničnom dijelu navedeno samo jedno lice, a da je za određivanje pritvora po tom osnovu potrebno da budu navedena najmanje tri lica. Isto tako se navodi da složenost istrage nije razlog za produženje pritvora po tom osnovu, kao i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da se radi o krivičnom djelu s elementom inostranosti.

15. U dopuni apelacije je dostavljena apelantova žalba, „s potpisom i pečatom“, izjavljena protiv osporenog prvostepenog rješenja.

II.Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da je u osporenom drugostepenom rješenju dao odgovore na žalbene navode od suštinskog značaja te da nije dužan odgovarati na svaki žalbeni argument.

17. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da su svi apelantovi navodi izneseni na ročištu za produženje pritvora, o čemu osporeno prvostepeno rješenje sadrži detaljne razloge.

18. Tužilaštvo je istaklo da su izvedeni dokazi po svom kvalitetu i kvantitetu dovoljni za utvrđivanje kako postojanja osnovane sumnje da je apelant činio krivična djela tako i posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH.

V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 238.

Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 342. st. (1) i (3) Organizirani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji kao član grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 149. stav (3) Trajanje pritvora tokom istrage (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće iz stava 2. ovog člana može, prema obrazloženom prijedlogu tužioca, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[…]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

25. Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela propisana KZFBiH, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

26. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije je uvjetovana ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud Merabishvili protiv Gruzije (VV), presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama).

27. Nadalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Kada su te osnove „mjerodavne“ i „dovoljne“, mora se utvrditi jesu li domaće vlasti pokazale „posebnu revnost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, Radonjić i Romić protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2023. godine, broj predstavke 43674/16, tačka 69, s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187, s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203, s daljnjim referencama).

28. S obzirom na naprijed navedene stavove, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom produženja pritvora u osporenom prvostepenom rješenju jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti. Vrhovni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka, u smislu prethodno navedenih stavova Evropskog suda, sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivična djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivična djela. Dakle, ispunjen je prvi uvjet kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost redovnog suda koji mu je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uvjet, tj. da mu je pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“.

29. Kada je u pitanju treći uvjet kompatibilnosti apelantovog pritvora s garancijama člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantov pritvor produžen na osnovu člana 146. stav (1) tačka c) ZKPFBiH i člana 149. stav (3) u vezi sa stavom (1) ZKPFBiH. Naime, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini ili dovrši daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187, s daljnjim referencama). Iz obrazloženja osporenog prvostepenog i drugostepenog rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu imali u vidu zakonske uvjete, od kojih se prvi odnosi na zaprijećene kazne, a drugi na postojanje naročitih okolnosti za ponavljanje krivičnog djela. Redovni sudovi su uzeli u obzir mnogobrojne okolnosti koje se odnose na apelantovu ličnost u svjetlu inkriminiranih radnji za koje postoji osnovana sumnja da ih je počinio (vidi tač. 10. i 11. ove odluke). Sve navedeno, kako je ocijenjeno, osnovano upućuje na zaključak o apelantovoj opredijeljenosti da nastavi vršiti krivična djela. Ukazane okolnosti, i prema ocjeni Ustavnog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog boravka na slobodi.

30. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant istakao da ne postoji iteracijska opasnost od ponavljanja krivičnog djela ubistva (podstrekavanje i pokušaj) jer je V. K. u međuvremenu umro prirodnom smrću. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je apelantov pritvor produžen ne samo zbog navedene opasnosti već primarno zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala (najmanja kazna zatvora od deset godina) u vezi i s drugim krivičnim djelima. To je, između ostalog, uključivalo i osnovanu sumnju da je apelant organizirao grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga (najmanja kazna zatvora od tri godine). Dakle, suprotno apelantovim tvrdnjama, obrazloženja osporenih odluka sadrže odgovore koji se odnose ne samo na objektivnu već i na subjektivnu komponentu inkriminacije.

31. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštovali i zahtjev „posebne revnosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja. Radi se nesporno o složenom krivičnom predmetu s elementom inostranosti, koji zahtijeva prikupljanje i ispitivanje obimne dokumentacije i dokaza (vidi Evropski sud, Milanković i Bošnjak protiv Hrvatske, presuda od 26. aprila 2016. godine, tač. 158–162), uključujući i prikupljanje dokaza iz inostranstva putem međunarodne pravne pomoći (vidi Kraynyak protiv Ukrajine, presuda od 16. februara 2023. godine, broj predstavke 68353/17, tačka 24). Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, u osporenim rješenjima obrazloženo postojanje i naročito važnih razloga u smislu člana 149. stav (3) ZKPFBiH. Svi navedeni razlozi opravdavaju produženje apelantovog pritvora i predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu naveli „opće“ i „apstraktne“ argumente za produženje apelantovog pritvora, već su njihova obrazloženja konkretizirana, relevantna i dovoljna. Redovni sudovi su, pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu, imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene). Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredbi člana 146. stav (1) tačka c) i člana 149. stav (3) u vezi sa stavom (1) ZKPFBiH.

33. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantovo lišenje slobode, odnosno produženje pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Također, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu osiguranja garancija obuhvaćenih članom 5. stav 3. Evropske konvencije, propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguranje uspješnog vođenja krivičnog postupka protiv njega.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali jasne i argumentirane razloge za postojanje osnovane sumnje, naročitih okolnosti/iteracijske opasnosti i naročito važnih razloga, koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke apelantove nevinosti, pretežu nad njegovim pravom na slobodu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-719/23 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio