Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4316/22 (B. S.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4316/22
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4316/22, rješavajući apelaciju Blaže Stevovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 72 st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Blaže Stevovića.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka
e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što procjena duševnog stanja Blaže Stevovića u Rješenju Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 052830 22 Kž 3 od 18. avgusta 2022. godine nije izvršena u skladu sa Zakonom o zaštiti lica s mentalnim poremećajima.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što prilikom donošenja odluka o produženju mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi Blaži Stevoviću nije omogućeno da u razumnim vremenskim intervalima bude lično saslušan pred Osnovnim sudom u Trebinju koji odlučuje o navedenoj mjeri.
Na osnovu člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Osnovnog suda u Trebinju da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere kako bi Blaži Stevoviću bilo omogućeno da bude lično saslušan pred Osnovnim sudom u Trebinju u skladu sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se predsjedniku Osnovnog suda u Trebinju da najkasnije u roku od pet dana od prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Blažo Stevović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnio je 14. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 052830 22 Kž 3 od 18. avgusta 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore koji su 8. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu radi izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 052830 18 Kps 2 od 8. juna 2018. godine, potvrđenim Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 K 052830 18 Kž 2 od 11. jula 2018. godine, utvrđeno je da je apelant u stanju neuračunljivosti počinio krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), u sticaju s krivičnim djelom navođenja na samoubistvo i pomaganja u samoubistvu iz člana 129 stav 1 KZ-a. Apelantu je stoga izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi u JZU „Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac“ (u daljnjem tekstu: Zavod) u trajanju od šest mjeseci od dana pravosnažnosti tog rješenja.
5. Na osnovu izvještaja Zavoda, ta mjera je apelantu kontinuirano produžavana rješenjima Osnovnog suda od 21. septembra 2018. godine, 11. juna 2019. godine, 5. marta 2020. godine, 2. decembra 2020. godine i 26. avgusta 2021. godine.
6. Izjašnjavajući se o izvještaju Zavoda od 18. februara 2020. godine, apelantov branilac je predložio da se mjera bezbjednosti ukine. Naveo je da se apelant u tom trenutku nalazi na liječenju već dvije godine, da se izvještaji Zavoda o njegovom zdravstvenom stanju u bitnom ponavljaju i da nije moguće utvrditi do kada bi postojeće stanje moglo da potraje. Apelantov branilac je predložio da sud ispita mogućnost angažovanja vještaka neuropsihijatra radi davanja mišljenja i nalaza o apelantovom zdravstvenom stanju, te da se nakon toga donese odluka o potrebi trajanja mjere bezbjednosti. U rješenju Osnovnog suda od 5. marta 2020. godine ovaj prijedlog apelantovog branioca je odbijen uz obrazloženje da, shodno odredbama ZKP-a, branilac nema pravo na podnošenje takvog prijedloga. Ukazano je da o apelantovom zdravstvenom stanju brine tim ljekara koji su s njim u svakodnevnom kontaktu. S obzirom na to da oni smatraju da je apelantovo zdravstveno stanje nezadovoljavajuće, sud je odlučio da produži mjeru bezbjednosti.
7. Izjašnjavajući se o izvještaju Zavoda od 18. februara 2020. godine, apelantov branilac je ponovno predložio da se mjera bezbjednosti ukine. Naveo je da u razgovorima koje je imao s apelantom „vidi poboljšanje u njegovom zdravstvenom stanju“ te da se daljnjim prisilnim zadržavanjem apelanta „narušava razumna mjera kojoj se mora težiti“. Apelantov branilac je takođe naveo da je kao razlog za daljnji institucionalni tretman navedena mogućnost pojave opasnih intencija po sebe i okolinu, da je to razlog koji se ponavlja iz izvještaja u izvještaj i da potencijalno može biti ponavljan „do u beskonačnost“. Osim toga, apelantov branilac je ukazao da nespremnost apelantove majke da se stara o apelantu ne bi trebalo da bude odlučujući faktor za njegovo zadržavanje u Zavodu s obzirom na to da apelant svakako ne planira da nakon otpuštanja iz Zavoda živi s majkom. U rješenju Osnovnog suda od 2. decembra 2020. godine prijedlog apelantovog branioca je odbijen uz obrazloženje da se o apelantovom zdravlju brine tim ljekara koji su u svakodnevnoj komunikaciji s apelantom. S obzirom na to da ti ljekari smatraju da apelantovo psihičko stanje ukazuje da nije nastupila potpuna „remisija“ i da nije otklonjena mogućnost njegovog opasnog ponašanja po sebe i okolinu, sud je odlučio da produži mjeru bezbjednosti.
8. Izjašnjavajući se o izvještaju Zavoda od 19. avgusta 2021. godine, apelantov branilac je predložio da se mjera bezbjednosti ukine. Naveo je da je vještak dr G. C., koja je bila angažovana u krivičnom postupku protiv apelanta, ukazala da bi se u roku od šest mjeseci „trebali vidjeti pozitivni efekti primijenjenih medicinskih tretmana na pacijenta“. No, kod apelanta ni nakon tri i po godine liječenja u Zavodu nisu vidljivi pozitivni efekti, već, kako se navodi u izvještajima Zavoda, kod pacijenta dominira ista klinička slika. Branilac smatra da je to pokazatelj da treba nešto promijeniti u pristupu prema apelantu. Osim toga, branilac je ponovio da dva najvažnija razloga na kojima je zasnovan konačni prijedlog Zavoda za produženje mjere bezbjednosti (nije otklonjena opasnost od opasnog ponašanja i nespremnost apelantove majke da se stara o njemu) ne smiju da budu opravdanje za daljnje produženje mjere. Ti razlozi, kako je naveo apelant, treba da budu shvaćeni kao okolnosti koje treba promijeniti i omogućiti mu život na slobodi.
9. Rješenjem Osnovnog suda od 26. avgusta 2021. godine prijedlog apelantovog branioca je odbijen uz obrazloženje da o apelantovom zdravlju brine tim ljekara koji su u svakodnevnoj komunikaciji s apelantom i koji smatraju da nije otklonjena mogućnost njegovog opasnog ponašanja po sebe i okolinu.
Osporena rješenja
10. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 K 052830 22 Kps 5 od 15. juna 2022. godine apelantu je produžena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi – Zavodu. Određeno je da će mjera trajati do 28. februara 2023. godine. Dalje je određeno da će po prijedlogu zdravstvene ustanove, organa starateljstva ili staraoca – apelantove majke J. S., odnosno po službenoj dužnosti, sud svakih devet mjeseci ispitati da li postoji potreba za daljnjim liječenjem i čuvanjem apelanta u zdravstvenoj ustanovi. Određeno je i da će mjeru bezbjednosti sud obustaviti kada utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem apelanta u zdravstvenoj ustanovi, o čemu je Zavod dužan da obavijesti sud.
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 20. maja 2022. godine Osnovnom sudu dostavljen izvještaj Zavoda o apelantovom zdravstvenom stanju. U izvještaju je predloženo produženje mjere bezbjednosti. Takođe je navedeno da Zavod smatra da nisu otklonjene mogućnosti apelantovog opasnog ponašanja po sebe i/ili po okolinu ukoliko bi se našao van institucije. Socio-anamnestički podaci dobijeni od nadležnog centra za socijalni rad, kao i hetero-anamnestički podaci dobijeni od apelantove majke, koja je i njegov staralac, govore u prilog tome da zbog majčinog lošeg zdravstvenog stanja i njenog straha da apelant ne ponovi ranije ponašanje nisu ispunjeni uslovi za njegov povratak u lokalnu zajednicu.
12. Izjašnjavajući se o izvještaju Zavoda, apelantov branilac je naveo da apelant višekratno produžavanje mjere bezbjednosti doživljava kao nepravdu i ukidanje mogućnosti da svoj život pokuša urediti prema svojim željama i zamislima. On pri tome dobro zna i na to stalno ukazuje da je zbog svog protivpravnog djela već sada faktički kažnjen znatno strože nego što bi bio da je to djelo počinio u stanju uračunljivosti. Navedeno je da se, ukoliko se imaju u vidu dužina trajanja izrečene mjere, s jedne, i argumenti na osnovu kojih je mjera produžavana, s druge strane, može zaključiti da se najjači razlozi protiv daljnjeg produžavanja mjere ogledaju u ponavljanju iste argumentacije s neznatnim varijacijama. Apelantov branilac je tvrdio da je liječenjem kod apelanta uspostavljeno stabilno stanje, za koje nema indicija da bi se, primjenom nekih novih medicinskih metoda, moglo bitnije unaprijediti. Slično tome, ni apelantove socijalne prilike, na kojima se zasnivaju dosadašnje odluke neće se produžavanjem mjere mijenjati nabolje. Budući da je u samom nazivu i suštini izrečene mjere akcenat u prvom redu na liječenju, pri čemu apelant ne iskazuje agresivnost, apelantov branilac smatra da je to dovoljan osnov da se apelantu pruži prilika za vraćanje redovnom životu.
13. Imajući u vidu navedeno, naročito činjenicu da iz izvještaja Zavoda proizlazi da apelant nema uvid u svoje stanje i ne posjeduje kritičnost u odnosu na svoje postupke, te da time nije otklonjena mogućnost njegovog opasnog ponašanja po sebe i okolinu, Osnovni sud je utvrdio da je potrebno produžiti ovu mjeru bezbjednosti. Sud je cijenio i navode apelantovog branioca, kao i to da o apelantovom liječenju brine tim ljekara koji su u svakodnevnoj komunikaciji s pacijentom. S obzirom na to da oni smatraju da nije otklonjena mogućnost apelantovog opasnog ponašanja po sebe i okolinu, Osnovni sud je zaključio da i dalje postoje opravdani razlozi da se apelantu produži izrečena mjera bezbjednosti.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 K 052830 22 Kž 3 od 18. avgusta 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 15. juna 2022. godine. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, analizirajući prvostepeno rješenje s aspekta eventualnog postojanja bitnih povreda odredbi krivičnog postupka, utvrdio da takvih nedostataka nema. Ukazano je da je postupak produženja mjere bezbjednosti propisan odredbom člana 383e ZKP-a i da je prvostepeni sud postupio u skladu s tom odredbom. U vezi s apelantovim navodima kojim je osporavao kredibilitet tima ljekara iz Zavoda i tvrdio da je neophodno da novo, nezavisno tijelo sprovede novo psihijatrijsko vještačenje kako bi se donijela pravilna odluka o primjeni mjere bezbjednosti, Okružni sud je zaključio da ti navodi nemaju uporište u odredbama ZKP-a. Naročito je istaknuto da je odredbom člana 383e stav 2) ZKP-a precizno definisano da sud donosi odluku na osnovu mišljenja ljekara, a ne na osnovu ponovnog psihijatrijskog vještačenja. Zakon predviđa ponovno vještačenje u slučaju kada je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog liječenja na slobodi, a lice kojem je takva mjera izrečena se ne podvrgava liječenju ili, i pored liječenja, predstavlja opasnost po okolinu. Okružni sud je takođe naveo da je Informaciju Vlade BiH o sprovođenju preporuka Evropskog komiteta za prevenciju torture, nečovječnog postupanja i kažnjavanja za 2019. godine (u daljnjem tekstu: Informacija o sprovođenju preporuka i Komitet) i Specijalni izvještaj o stanju prava lica s intelektualnim i mentalnim teškoćama u BiH iz februara 2018. godine Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH (u daljnjem tekstu: Specijalni izvještaj), na koje se apelant pozvao, „cijenio upravo tako kako su definisane, tj. kao preporuke, sve dok ne dobiju zakonske okvire po kojim je sud dužan da postupa, ne umanjujući njihovu važnost i neophodnost unapređenja materije u predmetnoj stvari“.
15. Nadalje, Okružni sud je ukazao da prilikom ocjene da li će se prihvatiti prijedlog za produženje mjere bezbjednosti moraju da budu ispunjena dva zakonom propisana uslova. Prvi se odnosi na postojanje opasnosti od ponovnog izvršenja istog ili težeg krivičnog djela, a drugi na to da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, pri čemu su ti uslovi postavljeni kumulativno. Imajući to u vidu, sud je u odnosu na apelantovo duševno zdravlje i ponašanje prvenstveno uzeo u obzir ocjenu Ljekarske komisije ustanove u kojoj se mjera sprovodi, kao i argumente kojim je ta ocjena potkrijepljena. Nadalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje kojim je apelant osporio kredibilitet ljekarskog tima iz Zavoda. U vezi s tim je ukazano da je sud pažljivo i detaljno analizirao izjavu tima ljekara i zaključio da nema razloga za sumnju u pogledu njene vjerodostojnosti, stručnosti i objektivnosti.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
17. Apelant smatra da nedostaju objektivizirani kriterijumi na osnovu kojih bi sudovi mogli odlučivati o trajanju mjere bezbjednosti i koji bi mogli da budu analizirani s aspekta njihove pouzdanosti i vjerodostojnosti. Tvrdi da je sve svedeno na puko prihvatanje „mišljenja struke“ uprkos tome što medicinska struka, kao i svaka druga, može pogriješiti u primjeni terapeutskih tretmana. Ovu tvrdnju apelant povezuje s tim da je prilikom inicijalnog izricanja mjere bezbjednosti apelantu vještak medicinske struke dr G. C. predložila da se apelantu mjera bezbjednosti odredi na period ne duži od šest mjeseci. U tom se periodu, prema mišljenju vještaka, moglo očekivati poboljšanje apelantovog zdravstvenog stanja, nakon čega bi prestao da predstavlja opasnost po sebe i druge. Međutim, nakon tog inicijalnog izricanja, mjera još traje, pa je u vrijeme podnošenja apelacije mjera bila na snazi četiri i po godine. Apelant tvrdi da je koncept sudskog odlučivanja sveden na puki formalizam, što je, imajući u vidu značaj pitanja o kojim se odlučuje, nedopustivo. Apelant takođe smatra da prvostepeni sud nije dovoljno cijenio apelantove navode, nego se konstantno „priklanja mišljenju struke“. Pri tome, prema apelantovom mišljenju, izvještaj nadležne psihijatrijske ustanove sadrži bitne kontradiktornosti, nelogičnosti i ne daje bilo kakvu podlogu za promišljanje kada bi eventualni rizik od ponovljenog opasnog ponašanja osuđenog mogao da postane društveno prihvatljiv s obzirom na to da prema razlozima za produženje mjere nikada neće biti potpuno eliminisan.
18. Apelant je ukazao i na Informaciju o sprovođenju preporuka, pa je istakao da je jedna od preporuka nadležnim vlastima bila da preduzmu „neophodne korake kako bi obezbijedili da pacijenti imaju efikasno pravo da ih sud lično sasluša tokom postupka za prisilni smještaj ili njegovog produženja, kao i tokom žalbenih postupaka, i da imaju stvarnu priliku da se konsultuju sa svojim advokatom“. Komitet je, kako apelant navodi, smatrao da je period prisilnog smještaja od godinu dana previše dug i da bi zakonski okvir trebalo izmijeniti u smislu uvođenja kraćih perioda. Apelant je takođe ukazao na Specijalni izvještaj u kojem je navedena preporuka Komiteta da, između ostalog, treba obezbijediti „stručnu procjenu svake osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama od strane neovisnog tijela. Ovo tijelo može biti sud ili stručno ekspertno tijelo uspostavljeno zakonom isključivo za procjenu stanja i potreba osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama. Ove procjene trebaju biti provođene periodično u odnosu na svaku osobu, po službenoj dužnosti, kako bi se zaustavila praksa da se korisnikova dijagnoza, uspostavljena prilikom donošenja odluke o smještaju osobe u ustanovu, koristi kao osnova za njegov kontinuiran boravak i tretman po nekoliko godina, a često i do kraja života. Nalaz i mišljenje neovisnog tijela treba da budu osnova za kategorizaciju/klasifikaciju osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama, te osnova za utvrđivanje tretmana i smještaja u ustanovu ili osiguranje podrške u zajednici […]“.
19. U vezi sa stavom Okružnog suda da navedene informacije i preporuke ne obavezuju sud sve dok ne dobiju zakonske okvire, apelant je istakao da se u konkretnom slučaju radi o vrlo značajnoj stvari – njegovoj slobodi, kao i o njegovom pravu da o njenom oduzimanju odlučuje nadležni sud ne samo u formalno-zakonitom već, prije svega, u suštinski pravičnom postupku. Takav se postupak prema apelantu može obezbijediti samo učešćem nezavisnog stručnog tijela i saslušanjem apelanta pred nadležnim sudom prije donošenja odluke o produženju mjere bezbjednosti. Zbog toga, apelant smatra da u drugostepenom rješenju nije dat adekvatan odgovor na njegove žalbene navode, posebno kada se ima u vidu okolnost da se ti njegovi navodi suštinski poklapaju s ranije navedenim preporukama.
b) Odgovori na apelaciju
20. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant ponovio navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima i predložio da se apelacija odbije.
21. Tužilaštvo smatra da su u osporenim rješenjima potpuno i pravilno primijenjene zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje. Predloženo je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
22. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17, 104/18 – odluka USRS, 15/21 i 89/21) u relevantnom dijelu glasi:
Obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi Član 74. st. (1) i (4) (1) Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju neuračunljivosti ili bitno smanjene uračunljivosti, sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena duševne poremećenosti učinioca utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je, radi otklanjanja ove opasnosti, potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi.
(4) Mjera bezbjednosti iz stava 1. ovog člana može trajati duže od kazne zatvora.
23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Obustava primjene mjere bezbjednosti Član 383e.
(1) Sud koji je u prvom stepenu izrekao mjeru bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, po prijedlogu zdravstvene ustanove, organa starateljstva ili osuđenog, odnosno po službenoj dužnosti, na svakih devet mjeseci će ispitati da li je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem u zdravstvenoj ustanovi.
(2) Nakon uzimanja izjave od tužioca, sud će rješenjem mjeru iz stava 1. ovog člana obustaviti i odrediti otpuštanje osuđenog iz zdravstvene ustanove, ako na osnovu mišljenja ljekara utvrdi da je prestala potreba za liječenjem i čuvanjem u zdravstvenoj ustanovi, a može odrediti i njegovo obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi.
24. Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 63/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 242. stav (1) tačka 4) (1) U specijalizovanu zdravstvenu ustanovu - Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac upućuju se:
[...] 4) lica kojima je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog počinjenog krivičnog djela u stanju bitno smanjene uračunljivosti u skladu sa članom 43. Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 46/04) [...]
25. Zakon o zaštiti lica s mentalnim poremećajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43. stav 1.
(1)Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti sud će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti potrebno njegovo liječenje.
Član 31.
(1)Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa mentalnim poremećajima, sud je dužan pribaviti pismeno mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan. Kada odlučuje o prisilnom smještaju djeteta ili maloljetnog lica sud je dužan ovo mišljenje pribaviti od psihijatra specijalizovanog za liječenje djece i maloljetnika, odnosno od psihijatra koji ima duže iskustvo u radu sa djecom.
(2)Psihijatar iz stava 1. ovog člana daje sudu pismeno mišljenje o potrebi prisilnog smještaja nakon što lično obavi pregled lica sa mentalnim poremećajima.
Član 41.
(1)Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom lice sa mentalnim poremećajima treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ono zbog svojeg psihofizičkog stanja i uslova u kojima živi nije sposobno brinuti samo o sebi niti ima lica koja su po zakonu dužna i ne mogu se brinuti o njemu, ulogu u daljem tretmanu preuzeće organi starateljstva i nadležni centri za zaštitu mentalnog zdravlja.
(2)Prije otpusta lica iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova obavijestiće sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu, kao i nadležni organ starateljstva i nadležni centar za zaštitu mentalnog zdravlja.
Član 46.
(1)Zdravstvena ustanova koja primjeni mjeru obaveznog liječenja i čuvanja, ima obavezu da svakih šest mjeseci procjenjuje stanje psihičkog zdravlja lica i o tome izvještava sud koji je izrekao mjeru.
26. Izvještaj Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja o posjetu Bosni i Hercegovini iz 2019. godine (dostupan na internet stranici Komiteta https://rm.coe.int/1680a3d12c) u relevantnom dijelu glasi:
138. CPT preporučuje da nadležne vlasti poduzmu neophodne korake kako bi osigurali da pacijenti imaju efikasno pravo da ih sud lično sasluša tokom postupka za prisilni smještaj ili njegovog produženja, kao i tokom žalbenih postupaka i da imaju stvarnu priliku da se konsultuju sa svojim ex officio advokatom. CPT smatra da je period prisilnog smještaja od godine dana previše dug, i da bi zakonski okvir trebalo izmijeniti u smislu uvođenja kraćih perioda.
27. Specijalni izvještaj Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine o stanju prava osoba s intelektualnim i mentalnim poteškoćama u Bosni i Hercegovini iz 2018. godine (dostupan na internet stranici https://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2018051809032286bos.pdf) u relevantnom dijelu glasi:
V. PREPORUKE
1. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Republike Srpske i Vlada Brčko distrikta Bosne i Hercegovine treba da kontinuirano rade na usklađivanju vlastitih zakonodavstava koja uređuju pitanja tretmana, brige i zbrinjavanja osoba s intelektualnim teškoćama s odredbama Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom, Generalnim komentarom Komiteta UN-a za prava osoba s invaliditetom, Preporukama Komiteta UN-a upućenim Bosni i Hercegovini, nakon razmatranja inicijalnog i periodičnih izvještaja, Standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom; presudom Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, te nalazima iz ovog Izvještaja. Ove izmjene treba da osiguraju:
- Stručnu procjenu svake osobe s intelektualnim i mentalnim teškoćama od strane neovisnog tijela. Ovo tijelo može biti sud ili stručno ekspertno tijelo uspostavljeno zakonom isključivo za procjenu stanja i potreba osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama. Ove procjene trebaju biti provođene periodično u odnosu na svaku osobu, po službenoj dužnosti, kako bi se zaustavila praksa da se korisnikova dijagnoza, uspostavljena prilikom donošenja odluke o smještaju osobe u ustanovu, koristi kao osnova za njegov kontinuiran boravak i tretman po nekoliko godina, a često i do kraja života.
Nalaz i mišljenje neovisnog tijela treba da bude osnova za kategorizaciju/klasifikaciju osoba s intelektualnim i mentalnim teškoćama, te osnova za utvrđivanje tretmana i smještaja u ustanovu ili osiguranje podrške u zajednici.
Kategorizacija/ klasifikacija zahtijeva jasno razgraničenje medicinskog, medicinsko-socijalnog i socijalnog zbrinjavanja, te visok stepen saradnje unutar zdravstvenog i socijalnog sektora. Ovim se treba osigurati jasno zakonsko definiranje pitanja uspostave, namjene i funkcioniranja ustanova, što uključuje pitanje osnivača, djelatnosti, strukture, standarda, vrste, finansiranja, itd. Osim toga, ovim se treba osigurati definiranje koje osobe sa mentalnim teškoćama mogu biti smještene u ustanove, njihova klasifikacija/kategorizacija, procedura smještaja, postupak tretmana, uključujući i proceduru izlaska iz ustanove; […] VI.Dopustivost i meritum
28. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove za dopustivost iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
29. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednosti i pravo na pravično suđenje.
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
31. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
e) u slučaju zakonitog […] pritvaranja duševno poremećenih lica [...]
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
32. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu i bezbjednosti iz člana 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Članom 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije pritvaranje „duševnih bolesnika” dopušteno je samo kada su ispunjene i materijalne i procesne pretpostavke za takvo pritvaranje (vidi Evropski sud, Zagidulina protiv Rusije, presuda od 2. maja 2013. godine, predstavka broj 11737/06, tačka 54). Ustavni sud dalje podsjeća da lice ne može biti lišeno slobode jer je duševni bolesnik, osim ako su ispunjena tri minimalna uslova: mora se pouzdano dokazati da je lice duševni bolesnik, odnosno istinski duševni poremećaj mora biti utvrđen pred nadležnim tijelom na osnovu objektivnog medicinskog nalaza; duševni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena koji opravdava prisilno lišenje slobode; i valjanost produženja lišenja slobode zavisi od ustrajnosti takvog poremećaja (vidi Evropski sud, Ilnseher protiv Njemačke, presuda od 4. decembra 2018. godine, predstavke br. 10211/12 i 27505/14, tačka 127). Prilikom odlučivanja o tome da li lice treba da bude pritvoreno kao „duševni bolesnik” potrebno je priznati nacionalnim vlastima određeno diskreciono ovlašćenje jer je prvenstveno na njima da ocijene dokaze izvedene u određenom predmetu. Zadatak Evropskog suda je da na osnovu Evropske konvencije preispita odluke tih tijela ( vidi, idem., tačka 128). Konačno, da bi se ispunio zahtjev iz člana 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno pružiti djelotvorna jemstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost lica koja boluju od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojim se opravdava bilo koje ograničenje njihovih prava (vidi Evropski sud, M. S. protiv Hrvatske (br. 2), presuda od 19. februara 2015. godine, predstavka broj 75450/12, tačka 147).
U odnosu na član 5 stav 1 tačka e) Evropske konvencije
33. Primjenjujući navedene standarde na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da je apelant inicijalno lišen slobode na osnovu rješenja Osnovnog suda od 8. juna 2018. godine kojim mu je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog liječenja u psihijatrijskoj ustanovi na period od šest mjeseci. S obzirom na to, apelantovo lišenje slobode potpada pod član 5 stav 1 tačka e) – pritvaranje „duševnog bolesnika”.
34. Ustavni sud zapaža da je apelant u više navrata, osporavajući opravdanost trajanja mjere bezbjednosti, ukazivao da je neophodno da novo psihijatrijsko vještačenje sprovede nezavisno tijelo kako bi se donijela pravilna odluka o daljnjoj primjeni mjere bezbjednosti. Redovni sudovi su taj prijedlog odbijali pozivajući se na odredbu člana 383e stav 2) ZKP-a. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud smatrao i da preporuke Komiteta i Institucije ombudsmena BiH nisu obavezujuće za sud sve dok ne dobiju zakonske okvire po kojima će sud biti dužan da postupa.
35. Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 242 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIKS) propisano da se u Zavod smještaju lica kojim je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi zbog počinjenog krivičnog djela u stanju bitno smanjene uračunljivosti u skladu sa članom 43 Zakona o zaštiti lica s mentalnim poremećajima. Iz navedenoga proizlazi da se na apelanta, od trenutka kada je smješten u Zavod, takođe primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti lica s mentalnim poremećajima. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 31 tog zakona propisano da je prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica s mentalnim poremećajima sud dužan da pribavi pismeno mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka, „koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice“, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan.
36. Ustavni sud dalje ukazuje da je apelantov branilac u izjašnjenju o izvještaju Zavoda od 18. februara 2020. godine, kao i u žalbi protiv rješenja Osnovnog suda od 15. juna 2022. godine predlagao da se odredi nezavisno vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja. Taj prijedlog je odbijen uz obrazloženje da shodno odredbama ZKP-a branilac nema pravo na podnošenje takvog prijedloga, odnosno da se odluka o potrebi produženja mjere donosi na osnovu mišljenja tima ljekara, a ne nalaza vještaka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbom člana 383e ZKP-a kao lica legitimisana za podnošenje prijedloga za obustavljanje primjene mjere bezbjednosti označene zdravstvena ustanova, organ starateljstva i osuđeni/lice kojem je izrečena mjera bezbjednosti. Ustavni sud zapaža da je apelantu u toku krivičnog postupka koji je prethodio izricanju mjere bezbjednosti kao branilac po službenoj dužnosti postavljen advokat Dragan Škuletić. Branilac u krivičnom postupku je lice koje zastupa stranku i njene interese, te na osnovu instrukcija stranke preduzima radnje u postupku, bez obzira na to da li je postavljen po službenoj dužnosti ili zastupa stranku na osnovu punomoći. Nadalje, Ustavni sud uočava da su svi izvještaji Zavoda o apelantovom zdravstvenom stanju dostavljani tom advokatu na izjašnjenje. S obzirom na to, očigledna je kontradiktornost u stavu Osnovnog suda kada dostavljanjem izvještaja poziva advokata na učestvovanje u postupku i zastupanje apelantovih interesa, a onda odbijanjem prijedloga za apelantovo vještačenje utvrđuje da taj advokat nije legitimisan za podnošenje takvog prijedloga. Naime, nesporno je da je advokat Škuletić taj zahtjev podnio u apelantovo ime, a apelant se svakako nalazi u krugu lica označenih u članu 383e ZKP-a. Dakle, ovakvo obrazloženje Osnovnog suda o prijedlogu za apelantovo vještačenje ne opravdava činjenicu da u ovom predmetu sud nije sproveo novo vještačenje.
37. Ustavni sud, takođe, primjećuje da su redovni sudovi razloge za produženje mjere bezbjednosti, koja traje četiri i po godine, zasnivali isključivo na mišljenju Zavoda. Pri tome, kako je već navedeno, nije sporno da je apelantov branilac osporio apelantovo daljnje zadržavanje u Zavodu. Međutim, on je jasno prigovorio propustu suda da pribavi mišljenje psihijatra koji nije zaposlen u Zavodu o potrebi nastavka apelantovog prisilnog smještaja. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da ovakav stav redovnih sudova očigledno nije u skladu s odredbom člana 31 Zakona o zaštiti mentalno oboljelih lica, koja propisuje obavezu pribavljanja mišljenja nezavisnog vještaka psihijatra. Takođe, redovni sudovi nisu ponudili razloge zbog čega su svoje odluke zasnivali isključivo na odredbama ZKP-a, posebno kada se ima u vidu da je na apelantov slučaj trebalo primijeniti i Zakon o zaštiti mentalno oboljelih lica, odnosno da je trebalo pribaviti nezavisno stručno mišljenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Miklić protiv Hrvatske utvrdio da redovni sud nije primijenio odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Iako je imao dovoljno vremena, sud nije pribavio recentno i objektivno stručno mišljenje o obrazloženom prijedlogu podnosioca zahtjeva za vanbolničko liječenje podnesenim tri mjeseca prije održavanja ročišta. Dodatno, sud je svoju odluku zasnivao na mišljenjima vještaka koji je već učestvovao u prethodnim odlukama o produženju prisilnog smještaja podnosioca. Zbog svega navedenog, Evropski sud je zaključio da je procjena psihičkog stanja podnosioca prilikom odlučivanja o produženju smještaja bila donesena suprotno odredbama domaćeg zakona, te da se nije zasnivala na objektivnom i recentnom mišljenju struke, što je prouzrokovalo povredu njegovog prava na slobodu zajamčenog članom 5 stav 1 Konvencije (vidi Evropski sud, Miklić protiv Hrvatske, presuda od 7. jula 2022. godine, predstavka broj 41023/19, tač. 71–79).
38. Ustavni sud smatra da se ovakav stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je odluka o produženju mjere bezbjednosti prisilnog smještaja donesena u postupku koji nije bio u skladu sa Zakonom o zaštiti mentalno oboljelih lica jer se nije zasnivala na objektivnom i recentnom i nezavisnom medicinskom vještačenju apelantovog duševnog stanja. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovih prava iz člana 5 stav 1 Evropske konvencije. U odnosu na član 5 stav 4 Evropske konvencije
39. Apelant dalje navodi i da prilikom donošenja rješenja o produženju mjere bezbjednosti nije lično izveden pred sud, odnosno da nakon donošenja rješenja od 8. juna 2018. godine u krivičnom postupku više nije neposredno saslušan pred sudom koji je donosio odluke o daljnjem zadržavanju.
40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud razvio značenje pojma „zakonito“ u autonomnom smislu. Polazni osnov je domaće pravo koje postavlja obavezu da lišenje slobode bude u skladu s domaćim zakonom, njegovim materijalnim i procesnim pravilima. Međutim, kako je naveo Evropski sud, poštovanje domaćeg prava nije dovoljno. Zahtjev u vezi sa zakonitošću nije ispunjen pukim poštovanjem relevantnog domaćeg zakonodavstva jer ono mora biti u skladu s Evropskom konvencijom, uključujući opšte principe koji su u njoj izraženi ili se podrazumijevaju (vidi Evropski sud, Selahattin Demirtaş protiv Turske (broj 2), presuda od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 311).
41. Nadalje, u skladu s principima koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, duševno bolesno lice koje je prisilno zatvoreno u psihijatrijsku ustanovu na neodređeno ili duže vrijeme ima pravo, prema članu 5 stav 4 Evropske konvencije, pokrenuti postupak u razumnim vremenskim razmacima pred sudom radi preispitivanja zakonitost tog pritvora, s obzirom na to da razlozi koji su prvobitno opravdavali pritvor mogu prestati da postoje. Osim što pritvorenim licima garantuje pravo na pokretanje postupka za osporavanje zakonitosti pritvaranja, član 5 stav 4 im takođe garantuje i pravo na brzu sudsku odluku u vezi sa zakonitošću pritvora i njegovo ukidanje ukoliko se pokaže nezakonitim (vidi Evropski sud, Musial protiv Poljske, presuda od 25. marta 1999. godine, predstavka broj 24557/94, tačka 43). Ključna garancija prema članu 5 stav 4 je da pacijent koji je prisilno zadržan na psihijatrijskom liječenju mora imati pravo da traži sudsko preispitivanje tog pritvora i na sopstvenu inicijativu. Član 5 stav 4 stoga zahtijeva, prije svega, nezavisno pravno sredstvo pomoću kojeg se pritvorenik može pojaviti pred sudijom koji će odlučiti o zakonitosti nastavka pritvora. Pristup pritvorenika sudiji ne bi trebao zavisiti od dobre volje institucije u kojoj je apelant pritvoren, niti bi trebao biti aktiviran prema nahođenju medicinskih službi ili bolničkih vlasti (vidi Evropski sud, Gorshkov protiv Ukrajine, presuda od 8. novembra 2005. godine, predstavka broj 67531/01, tačka 44, s daljnjim referencama).
42. Ustavni sud ukazuje da član 5 Evropske konvencije ne isključuje mogućnost da se sistemom automatskog periodičnog preispitivanja zakonitosti lišenja slobode može obezbijediti poštovanje zahtjeva iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije te da se u takvim okolnostima ne mora održavati javna sjednica u svakom slučaju kada se produžava pritvor. Odluka o tome da li će se održati javna sjednica zavisiće od okolnosti u svakom konkretnom predmetu. Osim toga, kada je ustanovljeno automatsko preispitivanje, odluke o održavanju javnih sjednica moraju slijediti u „razumnim intervalima“ (vidi Evropski sud, Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tač. 154 i 155 s daljnjim referencama).
43. Vraćajući se na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena mjera bezbjednosti zbog toga što je u krivičnom postupku utvrđeno da je krivična djela počinio u stanju neuračunljivosti. U krivičnom postupku apelant je imao i koristio mogućnost da aktivno učestvuje i iznese svoju odbranu. Međutim, nakon što mu je mjera bezbjednosti inicijalno izrečena, svako naredno produženje je preduzimano na nejavnim sjednicama i zasnivano isključivo na izvještajima Zavoda, bez saslušanja apelanta. Dakle, nakon što je Osnovni sud 8. juna 2018. godine saslušao apelanta u krivičnom postupku i donio rješenje o prisilnom zadržavanju, on nakon toga niti jednom nije saslušao apelanta o okolnostima koje se tiču produženja mjere bezbjednosti, iako je šest puta donosio odluke kojim je ta mjera produžavana. Pri tome, od prvog saslušanja do podnošenja apelacije prošao je period duži od četiri i po godine, u kojem apelantu nije bilo omogućeno da se izjasni o okolnostima u vezi s produženjem mjere bezbjednosti.
44. Ustavni sud uočava da ZKP ne sadrži odredbe kojim je propisana obaveza suda da prilikom razmatranja opravdanosti mjere bezbjednosti održi javnu sjednicu na kojoj bi se lice imalo mogućnost da se lično izjasni pred sudom. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Na ovaj način je utvrđena ustavna obaveza svih sudova da u postupcima koje vode i odlukama koje donose u okviru svoje nadležnosti primjenjuju standarde ljudskih prava i osnovnih sloboda, na šta je dodatno ukazano i članom II/6 Ustava Bosne i Hercegovine. U svojoj dosadašnjoj praksi, Ustavni sud je kontinuirano isticao da se na svaki konkretan slučaj trebaju direktno primijeniti odredbe Evropske konvencije ukoliko domaći zakoni ne regulišu određeno pitanje u skladu s Evropskom konvencijom ili ga ne regulišu dovoljno jasno (vidi Ustavni sud, AP-2044/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 37 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se stav redovnih sudova o tome kako preporuke iz Izvještaja Komiteta za 2019. godinu i Specijalnog izvještaja Institucije ombudsmena ne obavezuju sud kosi s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda. Naime, u navedenim dokumentima su date smjernice o postupanju s osjetljivom kategorijom lica s mentalnim poremećajima, u skladu s kojima je sud, na osnovu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, mogao i trebao u apelantovom predmetu direktno primijeniti član 5 Evropske konvencije, nezavisno od ograničenja u ZKP-u koji je sud primjenjivo tokom postupka.
45. Osim toga, iako se u konkretnom slučaju radilo o automatskom sistemu preispitivanja odluke o produženju mjere bezbjednosti, period duži od četiri i po godine u kojem apelant nije saslušan se, prema mišljenju Ustavnog suda, nikako ne može smatrati „razumnim intervalom“ u smislu relevantne prakse Evropskog suda. Naime, pored velikog značaja koji ima ljudska sloboda koju štiti član 5 Evropske konvencije, Ustavni sud naročito ima u vidu da se u konkretnom slučaju radi o mentalno oboljelom licu, koje spada u posebno osjetljivu kategoriju, da bi se moglo tolerisati da apelant ne bude saslušan o okolnostima produženja mjere zabrane u tako dugom periodu. Upravo zbog tolikog značaja dobra koje se štiti, sud je morao „vidjeti i čuti apelanta“ u češćim intervalima nego što je to u konkretnom slučaju. Insistiranjem na tome da sud „vidi i čuje apelanta“ izbjegava se birokratizacija odlučivanja o produženju trajanja mjere bezbjednosti i omogućava se onome ko je lišen slobode da se o tome izjasni. Budući da je apelantu to pravo uskraćeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
46. S obzirom na utvrđenu povredu apelantovog prava iz prethodno navedenih razloga, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelacione navode koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje.
47. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je, s obzirom na temporalni karakter rješenja o produženju mjere bezbjednosti, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da je u situaciji kada utvrdi da je apelantovo lišavanje slobode po osporenoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na ličnu slobodu i bezbjednosti dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku. Međutim, Ustavni sud napominje da je Osnovni sud obavezan da, ukoliko se apelant usljed ove mjere bezbjednosti i dalje bude nalazio u Zavodu u vrijeme prijema ove odluke, odmah preduzme radnje kojim će apelantu omogućiti djelotvorno saslušanje pred sudom u vezi s mjerom bezbjednosti, kako bi se poštovale apelantove garancije na ličnu slobodu i bezbjednosti, kako je navedeno u ovoj odluci.
VII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka e) i stav 4 Evropske konvencije jer je procjena apelantovog duševnog stanja u osporenim rješenjima o produženju mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi donesena u postupku koji nije bio u skladu sa Zakonom o zaštiti lica s mentalnim poremećajima. Osim toga, apelantu nije omogućeno da u „razumnim intervalima“ bude lično saslušan pred Osnovnim sudom koji odlučuje o produženju te mjere. Pri tome, nije odlučujuće da li je ZKP takvo postupanje striktno propisivao budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjenjivati.
49. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 72 st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić