Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4438/22 (B.S.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4438/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4438/22, rješavajući apelaciju koju je podnio B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. S. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Rs 054252 18 Rsž od 22. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 054252 22 Rev od 5. jula 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 054252 18 Rsž od 22. februara 2022. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 054252 16 Rs od 5. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda broj 56 0 Rs 054252 16 Rs od 28. decembra 2017. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1540/22 od 8. juna 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 22. februara 2022. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 5. jula 2022. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda od 28. decembra 2017. godine, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru), na osnovu ugovora o djelu, isplati kamatu za period od 3. novembra 2011. do 1. novembra 2013. godine, odnosno isplati kamatu na iznos preko 295,35 KM za period od 1. marta 2011. do 5. novembra 2013. godine. Također, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka. Dopunskom presudom od 5. januara 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi, na ime naknade za korištenje vlastitog automobila i na ime dnevnica, isplati novčani iznos određen u izreci dopunske presude.
4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant, na osnovu zaključenih ugovora o djelu od 4. novembra 2010., 5. aprila 2011. i 17. oktobra 2011. godine, bio angažovan kod tuženog kao vanjski saradnik. Također, utvrđeno je da je apelant bio angažovan na poslovima izvođenja nastavno-naučne djelatnosti i to u akademskoj 2010/2011. i 2011/2012. godini. S obzirom na navedeni apelantov angažman kod tuženog, Općinski sud je ukazao da apelant, u konkretnom postupku, potražuje naknadu za obavljene poslove temeljem zaključenih ugovora o djelu, naknadu troškova prijevoza i dnevnica, te zakonske zatezne kamate. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđeno da je tuženi apelantu, nakon podnošenja tužbe, isplatio veći dio naknade za rad shodno zaključenim ugovorima o djelu, zbog čega je tuženog obavezao na isplatu naknade za rad u preostalom iznosu. Međutim, u odnosu na potraživane kamate na isplaćene novčane iznose, Općinski sud je naveo da apelant neosnovano potražuje kamate za period od 3. novembra 2011. do 1. novembra 2013. godine. Naime, najprije je ukazao da se visina zakonskih zateznih kamata određuje shodno dospijeću svakog pojedinačnog potraživanja, tj. da se dosuđuju shodno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima i čl. 1. i
2. Zakona o visini stope zatezne kamate. Također, ukazao je da je, u odnosu na isplaćenu naknadu za rad, relevantan period za računanja kamate-početak ljetnog semestra-1. mart, budući da od tog datuma tuženi i pada u docnju. Međutim, kako je tuženi naknadu za rad za konkretni period isplatio 2. novembra 2011. godine, Općinski sud je zaključio da se kamata dosuđuje za period od 1. marta do 2. novembra 2011. godine, a ne do 1. novembra 2013. godine, kako to apelant potražuje, zbog čega je za period od 3. novembra 2011. do 1. novembra 2013. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev za dosuđivanje zakonskih zateznih kamata. Dalje, u odnosu na apelantovo potraživanje iznosa kamate preko dosuđenog iznosa od 295,35 KM za period od 1. marta 2011. do 5. novembra 2013. godine, Općinski sud je naveo da navedeni iznos predstavlja razliku između pripadajućeg i isplaćenog iznosa naknade za rad, zbog čega je nejasno apelantovo potraživanje kamate na iznos preko dosuđenog.
5. Konačno, u odnosu na apelantovo potraživanje naknade za prijevoz sa i od posla i dnevnice, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tog tužbenog zahtjeva. Naime, ukazao je da se osnov i visina naknade za prijevoz sa i od posla i dnevnica utvrđuje na osnovu putnih naloga, te kako je apelant propustio da dostavi tu relevantnu dokumentaciju, Općinski sud je naveo da apelant od tuženog ne može ni očekivati isplatu potraživane naknade. Osim toga, istakao je da apelant od tuženog ranije uopće nije ni potraživao navedene naknade.
6. Presudom Kantonalnog suda od 22. februara 2022. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
7. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je, u konkretnom slučaju, teret dokazivanja na tuženom koji je trebao predati svu relevantnu materijalnu i računovodstvenu dokumentaciju. Naime, naveo da je teret dokazivanja na apelantu, kao tužitelju, te da ga apelant ne može prebaciti niti na tuženog niti na vještaka finansijske struke. Osim toga, istakao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant propustio izvršiti svoje obaveze, zbog čega je u konkretnom postupku i nedostajala relevantna materijalna dokumentacija. U vezi s tim, ukazao je na odredbu člana 7. konkretnih ugovora o djelu, kojom je propisana apelantova obaveza da podnosi mjesečne izvještaje o održanoj nastavi, na osnovu dnevnika rada i na propisanom formularu, koje potpisuje dekan, i na osnovu kojih zatim računovodstvo Univerziteta obračunava naknadu. Međutim, ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke jasno proizilazi da nedostaju ti apelantovi izvještaju, tj. da postoje izvještaji za druge profesore, ali ne i za apelanta. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je, u okolnostima konkretnog slučaja, tuženi trebao predati materijalnu dokumentaciju.
8. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da se uspjeh stranaka u postupku ne može cijeniti mehanički, bez sagledavanja kvantitativnog i kvalitetnog uspjeha, kao i ponašanja stranaka u postupku. U vezi s tim, Kantonalni sud je, cijeneći navedene kriterije i činjenicu da je apelanta i tuženog zastupao advokat, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, shodno odredbi člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku.
9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je tuženi trebao predati materijalnu dokumentaciju. Također, apelant osporava i odluku o troškovima postupka.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, te Kantonalni sud, u odnosu na odluku o troškovima postupka, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman