Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4459/22 (A.I.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4459/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4459/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. L. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 014575 21 Uvp od 8. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kiseljaka, koju zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnijela je 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 014575 21 Uvp od 8. septembra 2022. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe Travnik od 14. oktobra 2019. godine, apelantici je utvrđena preplata iznosa penzijskog primanja za period od 19. januara 2017. godine do 30. juna 2019. godine u iznosu od 7.496,99 KM. Također, apelantica je obavezna da utvrđeni iznos uplati na račun Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO). Rješenjem Fonda PIO Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) od 12. oktobra 2020. godine, odbijena je apelantičina žalba.
3. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku od 23. februara 2021. godine odbijena je apelantičina tužba.
4. Presudom Vrhovnog suda od 8. septembra 2022. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
5. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u nižestepenom postupku utvrđeno da je apelantica u preplati iznosa penzijskog primanja za period od 19. januara 2017. godine do 30. juna 2019. godine, budući da je umjesto samostalne porodične penzije u navedenom periodu trebala primati srazmjernu penziju. Naime, ukazao je da je apelantica, kao udovica, tj. nakon smrti supruga E. L. 8. februara 2017. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju, te da je ostvarila pravo na samostalnu porodičnu penziju počev od 19. januara 2017. godine. Međutim, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je apelantica znala da je njen preminuli suprug imao ostvarenog staža i u Republici Srpskoj, budući da je 12. septembra 2018. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje porodične penzije Fondu PIO Republike Srpske. U vezi s tim, ukazao je da je Fond PIO Republike Srpske, nakon što je apelantica počela uživati pravo na porodičnu penziju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH), dostavio potvrdu tuženom da je apelantičin preminuli suprug ostvario staž osiguranja u Republici Srpskoj. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su nadležni organi uprave kao i nižestepeni sud pravilno utvrdili da apelantica nije prijavila da je njen preminuli suprug ostvario staž osiguranja i kod drugog nositelja osiguranja na području Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 134. stav (1) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojom je propisano da lice kome je na teret nosioca osiguranja izvršena isplata, na koju nije imalo pravo po zakonu, obavezno je da vrati nosiocu osiguranja primljeni iznospreplaćeni iznos. Prema tome, naveo je da su nadležni organi uprave i nižestepeni sud izveli pravilan zaključak da je u konkretnom predmetu, apelantica u preplati penzijskog primanja, odnosno da je prvobitno rješenje o pravu na porodičnu penziju u suprotnosti sa odredbom člana 7. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja između nosioca osiguranja iz Federacije BiH i Republike Srpske. Naime, ukazao je da navedena odredba propisuje da u situacijama kada osiguranik penzijski staž navrši kod više nosilaca osiguranja, svaki nosilac određuje dio penzije koji pada na njegov teret. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je u nižestepenom postupku pravilno odlučeno da apelantici pripada pravo na srazmjernu penziju u Federaciji BiH, zbog čega je obavezna vratiti iznos dobiven po osnovu samostalne porodične penzije.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešno utvrđena preplata iznosa penzijskog primanja, odnosno da je apelantici isplaćivana penzija na koju nije imala pravo po zakonu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman