Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1360/23 (A. N.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

  • Izručenje
  • Član 3. P broj 4 uz EK – Zabrana protjerivanja vlastitih državljana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1360/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-1360/23, rješavajući apelaciju Alena Nuhanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alena Nuhanovića podnesena protiv Rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 08-14-7-8080/22 od 3. marta 2023. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 044353 23 Kž od 22. februara 2023.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Alen Nuhanović (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 08-14-7-8080/22 od 3. mart 2023. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 044353 23 Kž od 22. februara 2023. godine i S1 3 K 044353 23 Kv od 30. januara 2023. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio apelantovo izručenje Republici Hrvatskoj, do donošenja odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji.

2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 044353 23 Kv od 30. januara 2023. godine utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Hrvatske. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da se apelantovo izručenje u Republiku Hrvatsku traži radi njegovog krivičnog gonjenja zbog postojanja sumnje da je počinio krivično djelo protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj članici Evropske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz člana 326. stav 1. u vezi sa članom 329. i 52. Krivičnog zakona Hrvatske. Sud BiH je istakao da je analizom krivičnopravnih radnji apelanta, koje se navode u rješenju o provođenju istrage USKOK-a, zaključeno da se radi o radnjama koje sankcioniše i domaće krivično zakonodavstvo. Naime, kako je pojašnjeno, s obzirom na to da je apelant inkriminisane radnje, kako se sumnja, preduzimao sa krajnjim ciljem pribavljanja koristi omogućavanjem nedozvoljenog daljeg prevođenja, prethodno krijumčarenih lica preko državne granice Hrvatske, Sud BiH je zaključio da se radi o bitnim obilježjima krivičnog djela Krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) sa zaprijećenom kaznom zatvora u trajanju od jedne do 10 godina. Također, Sud BiH je istakao da je prema pravnoj kvalifikaciji naznačenoj u navedenom rješenju o provođenju istrage, apelant zajedno sa drugim licima inkriminisane radnje preduzimao u sastavu zločinačkog udruženja iz člana 329. Krivičnog zakona Hrvatske, te da opisane radnje odgovaraju kvalifikaciji Organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZ BiH sa zaprijećenom kaznom zatvora u trajanju od najmanje pet godina. Sud BiH je istakao kako je ispunjen uslov obostrane kažnjivosti, tj. da je ispunjen uslov iz odredbe člana 7. stav 1. Ugovora između Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju, koji reguliše dozvoljenost izručenja domaćih državljana u cilju njihovog krivičnog procesuiranja. Nadalje je Sud BiH obrazložio zašto su ispunjene i ostale zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje iz člana

34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i Ugovora između Bosne i Hercegovine i Hrvatske o izručenju.

3. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 044353 23 Kž od 22. februara 2023. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba. Ministarstvo je 3. marta 2023. godine donijelo Rješenje o izručenju broj 08-14-7-8080/22, kojim se dopušta apelantovo izručenje u Republiku Hrvatsku, u svrhu vođenja krivičnog postupka protiv apelanta pred nadležnim sudom Republike Hrvatske.

4. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana protjerivanja vlastitih državljana iz člana 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o „kaznenoj optužbi“ protiv te osobe u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije. Također, Evropski sud je ukazao da se pojam „odlučivanje o kaznenoj optužbi“ odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je osoba kriva ili ne za kazneno djelo koje joj je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem se odlučuje o tome da li treba biti izručena drugoj državi (vidi, Toniolo protiv San Marina i Italije, presuda od 26. juna 2012. godine, predstavka broj 44853/10, tač. 59. i 60, sa daljnjim referencama).

7. Navedena praksa, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, jer se konkretni slučaj odnosi na postupak u kojemu se odlučivalo o ispunjenosti uvjeta za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Hrvatske, što se, dakle, ne odnosi na odlučivanje o kaznenoj optužbi protiv apelanta. Iz navedenog proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, i navodi o pravu na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u postupku pred Sudom BiH, u kojem je utvrđivano da li su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje stranoj državi, kao ni osporenim rješenjem Ministarstva, nije odlučivalo o apelantovom pravu na slobodu i sigurnost. S obzirom na navedeno, slijedi da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3782/20 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. U odnosu na apelantove navode da je osporenim odlukama došlo do kršenja zabrane protjerivanja vlastitih državljana, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj se o protjerivanju državljanina može govoriti samo ako lice ima obavezu da napusti teritoriju države čiji je državljanin, bez mogućnosti da se kasnije u nju vrati (vidi, A.B. protiv Poljske, Odluka o prihvatljivosti od 13. marta 2003. godine, predstavka broj 33878/96, tačka 4. sa daljnjim referencama). Dakle, član 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju zabranjuje samo protjerivanje državljana, a ne njihovo izručenje (vidi, H. F. i drugi protiv Francuske, presuda od 14. septembra 2022. godine, predstavke br. 24384/19 i 44234/20, tačka 247). Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o kršenju zabrane protjerivanja vlastitih državljana iz člana 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1360/23 (A. N.) | Sudska praksa | Aktio