Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2157/21 (G. R.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Revizija
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2157/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2157/21, rješavajući apelaciju Gradimira Rađenovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gradimira Rađenovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 073324 20 Rev 3 od 4. februara 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Gradimir Rađenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva podnio je 17. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 073324 20 Rev 3 od 4. februara 2021. godine. Apelant je 16. septembra 2021. godine dopunio apelaciju i urgirao donošenje odluke o apelaciji. Apelant je 11. januara 2025. godine ponovo dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i tuženih u postupku Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 20. i 21. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužene dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 24. juna do 3. avgusta 2022. godine. Odgovori su 1. i 25. avgusta 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 10. avgusta i 3. septembra 2022. godine dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda od 14. januara 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 23. jula 2015. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je od tuženih tražio naknadu štete. Presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2016. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene presude.

6. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1508/16 od 31. januara 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Vrhovnog suda od 7. januara 2016. godine i predmet vratio istom sudu da donese novu odluku. Ustavni sud je zaključio da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u situaciji kada su redovni sudovi odbili zahtjev za naknadu štete zbog zastare, a pri tome nisu utvrdili tačan datum podnošenja zahtjeva za vraćanje imovine, niti su ocijenili da li je navedeni postupak uticao na tok zastare potraživanja za naknadu štete.

7. Nakon odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je rješenjem od 13. marta 2018. godine ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje. Kantonalni sud je rješenjem od 7. novembra 2018. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovno suđenje.

8. U ponovnom postupku, Opštinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 073324 19 P 3 od 3. maja 2019. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene da mu solidarno isplate naknadu štete.

9. Opštinski sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet vraćen tom sudu u fazu pripremnog ročišta. Ukazao je da je tokom postupka došlo do izmjene uredujućeg sudije te je „ponovni postupak i ponovno pripremno ročište održano pred novim sudijom“. Opštinski sud je odbio apelantov prijedlog da se izvrši uvid, odnosno čitanje nalaza i mišljenja vještaka i iskaza svjedoka izvedenih u prethodnom dijelu postupka jer nije postojala saglasnost tuženih za njihovo čitanje u smislu člana 114 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe je odbio prijedlog za uvid i čitanje nalaza jednog od vještaka jer je nalaz sačinjen prije podnošenja tužbe, van sudskog postupka, a tuženi su se protivili njegovom sprovođenju. Opštinski sud je ukazao da apelant nije predložio neke druge dokaze na okolnosti koje je dokazivao tim dokazima, niti je predložio ponovno saslušanje tih vještaka i svjedoka. Sud je takođe odbio apelantov prijedlog za izvođenje uviđaja na licu mjesta kao dokaza da je šteta uzrokovana krivičnim djelom jer se krivično djelo dokazuje pravosnažnom presudom iz krivičnog postupka. Takođe je odbio apelantov prijedlog „za kriminalističko vještačenje po advokatima“ poimenično navedenim u obrazloženju presude „jer [...] nisu vještaci nego advokati i [...] nisu ovlašćeni utvrđivati štetu“ na apelantovoj imovini. Dalje, Opštinski sud je zaključio da prvotužena nije pasivno legitimisana u konkretnoj parnici već drugotužena. U vezi s tim, ukazano je da je odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisana isključiva nadležnost drugotužene u organizovanju i vođenju odbrane Federacije Bosne i Hercegovine. Takođe je ukazao i da odredba člana 72 Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine propisuje da su entitetske vlade i dalje odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane.

10. Opštinski sud je naveo da apelant traži naknadu materijalne štete koja je nastala na njegovim nepokretnim i pokretnim stvarima koje se nalaze u opštini Drvar, gdje su se odvijala borbena dejstva u okviru vojne operacije „Oluja“. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelant 5. juna 1999. godine i 23. januara 2002. godine podnio zahtjev za povrat imovine, čime je prekinuto zastarijevanje. Dalje, apelant je 13. avgusta 2004. godine, kada je prestala uprava Opštine Bihać nad njegovom imovinom i imovina mu vraćena, saznao za štetu i njen obim, a tužbu je podnio 11. januara 2006. godine. Stoga je Opštinski sud zaključio da apelantovo potraživanje štete nije zastarjelo. Međutim, Opštinski sud je ukazao da apelant nije sproveo adekvatne dokaze na okolnost visine štete pričinjene na porodičnom stambenom objektu, za uništeno zemljište, voće i pokretne stvari te ukradeni automobil. U vezi s tim, obrazloženo je da je sproveden dokaz uvidom u saobraćajnu dozvolu za automobil, ali da se iz toga nije mogla utvrditi vrijednost automobila u vrijeme nastanka štete. Dalje je obrazloženo da je, u pogledu štete na porodičnom objektu, zemljištu, voću i pokretnim stvarima, izvršen i uvid u fotografije, iz kojih sud nije mogao utvrditi stanje prije štete, niti ima stručno znanje za takvo utvrđenje. Istaknuto je da se navedena šteta dokazuje, između ostalog, izvođenjem odgovarajućeg vještačenja, saslušanjem svjedoka itd., što apelant tokom postupka nije sproveo. Kako apelant nije dokazao visinu štete na imovini, Opštinski sud je odbio tužbeni zahtjev u smislu člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 85 ZOO-a i čl. 7, 8 i 123 ZPP-a.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 073324 19 Gž 4 od 10. juna 2020. godine odbijene su žalbe apelanta i drugotužene i potvrđena presuda Opštinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije počinio niti jednu procesnu radnju koja bi dovela u pitanje njegovu nepristrasnost. Dalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da prvotužena nije pasivno legitimisana, te da apelant nije dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je takođe ukazao da se dokazi izvode na glavnoj raspravi i da prvostepeni sud nije mogao, bez saglasnosti tuženih, da prihvati dokaze sprovedene u ranijem postupku. Istaknuto je da bi udovoljavanjem takvom apelantovom prijedlogu došlo do povrede odredbi ZPP-a i principa nepristrasnosti. Kantonalni sud je naveo da je apelant u sudskom pozivu upozoren da je najkasnije na pripremnom ročištu dužan da predloži sve dokaze, ali i pored toga nije predložio adekvatne dokaze. Istaknuto je i da se naknadno pribavljeni dokazi ne mogu razmatrati u žalbenom postupku, a iz stanja u spisu ne proizlaze okolnosti koje su sprečavale apelanta da predloži te dokaze do zaključenja glavne rasprave. Kantonalni sud je ocijenio i da je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog za izvođenje dokaza „ekspertna analiza“.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 073324 20 Rev 3 od 4. februara 2021. godine odbijena je apelantova revizija podnesena posredstvom punomoćnika, a odbačena apelantova revizija koju je lično podnio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pravilno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja i da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, djelimično iz razloga koji su naveli, a djelimično iz drugih razloga. Naime, Vrhovni sud je istakao da se apelantova imovina nalazila na liniji borbenih dejstava i potpuno je uništena tokom tih dejstava, što znači usljed više sile koja nije propisana kao osnov odgovornosti za štetu. Istaknuto je da zbog toga tužene nisu odgovorne. Vrhovni sud je dalje ukazao da je za odgovornost tuženih za štetu prema opštim principima odgovornosti iz čl. 154, 172 i 180 ZOO-a potrebno kumulativno ispunjenje opštih pretpostavki odgovornosti. Istaknuto je da u postupku nije utvrđeno da između radnji organa tuženih i nastanka štete postoji uzročno-posljedična veza, niti je utvrđeno da su štetu počinila lica koja su organi tuženih imali ili mogli imati pod svojom kontrolom. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je neosnovan revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i odbio je apelantovu reviziju podnesenu posredstvom punomoćnika. Vrhovni sud je, u skladu sa članom 247 st. 1 i 2 ZPP-a, odbacio reviziju koju je apelant lično podnio jer apelant nije dostavio dokaz da ima položen pravosudni ispit.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su se sudovi stavili na stranu tuženih i prihvatali sve njihove prigovore, te da osporene presude imaju neobjektivan i pristrasan karakter. Apelant smatra da je prvotužena pasivno legitimisana u konkretnom postupku, što je detaljno obrazložio. Takođe smatra apsurdnim stav Vrhovnog suda da se radi o višoj sili jer se godinama dosuđuje naknada za nematerijalni vid ratne štete. Dalje ističe da je materijalnim dokazima dokazao da postoji uzročno-posljedična veza između dejstva vojnih snaga Republike Hrvatske, organa prvotužene i pričinjene štete. Posebno ukazuje na odluke Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetima Gotovina i drugi, kao i na opštepoznatu činjenicu da je tokom operacije „Oluja“ uništeno desetine hiljada objekata. Apelant tvrdi i da je iskazima svjedoka i nalazima vještaka dokazao visinu tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, ukazuje na zbunjujući zaključak prvostepenog suda da izvrši uvid i pročita brojne dokaze izvedene pred ranijim postupajućim sudijom, dok ključne i bitne dokaze koje je apelant predložio nije cijenio. Smatra da su takvom nedosljednošću redovni sudovi povrijedili odredbe čl. 8, 114, člana 207 stav 1 i člana 217 stav 2 ZPP-a te principe Evropske konvencije. Apelant navodi da su sudovi odbili njegov prijedlog za izvođenje dokaza putem ekspertnog tima i uviđajem na licu mjesta „iz nerazumljivih razloga“, o kojima se Vrhovni sud uopšte nije izjasnio. Konačno, apelant smatra da mu je Vrhovni sud odbacivanjem revizije koju je lično podnio uskratio pravo „da se lično obraća sudu“ i povrijedio odredbe parničnog postupka.

14. U dopuni apelacije od 16. septembra 2021. godine apelant ponavlja svoje navode u vezi s nalazom i mišljenjem ekspertnog tima i uviđaja na licu mjesta. Traži prioritetno rješavanje predmeta. U dopuni apelacije od 11. januara 2025. godine apelant ukazuje na novinski članak objavljen u listu „Večernje novosti“ od 12. oktobra 2024. godine, u kojem je navedeno da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u „Slučaju Oćestovo“ i „Slučaju Uzdolje“ zaključio da su hrvatski sudski standardi previsoki i da je na državi teret dokazivanja da nije kriva, a ne obrnuto, tj. da porodice dokazuju njenu krivicu. Takođe ukazuje na presudu Evropskog suda Baljak i drugi protiv Hrvatske od 25. novembra 2021. godine te ponovo traži prioritetno rješavanje predmeta.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu jer u postupku nije dokazano da su ispunjene opšte pretpostavke za naknadu štete, niti da su štetu počinila lica pod kontrolom tuženih. Posebno ističe da je u praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Presudi broj 56 0 P 032062 15 Rev od 18. januara 2018. godine, koja je razmatrana u Odluci Ustavnog suda broj AP-1666/18.

16. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i pravnoj argumentaciji iz drugostepene odluke te smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava.

17. Opštinski sud je naveo da nije prekršio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, kao ni odredbe ZPP-a i drugih zakona. Ističe da je postupao u okviru tužbenog zahtjeva i shodno zakonskim propisima.

18. Prvotužena je navela da osporenom odlukom nisu prekršena apelantova prava, te da su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Posebno ističe da eventualna oštećenja na apelantovoj imovini nisu u uzročnoj vezi s vršenjem poslova njenih organa ili institucija, kao i da nema njene odgovornosti za štetu koja je nastala od nepoznatog počinioca. Prvotužena navodi i da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je apelantov objekat nelegalno izgrađen, pa da ne postoje uslovi da se apelantu prizna pravo za navodno oštećenje.

19. Drugotužena je navela da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu. Drugotužena takođe smatra paušalnim apelantov navod da su sudske odluke neobjektivne i pristrasne te ističe da Ustavni sud ne može preispitivati utvrđeno činjenično stanje.

20. Apelant je u izjašnjenju na odgovore naveo da su paušalni odgovori na apelaciju te posebno osporava sve navode prvotužene i drugotužene.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. st. (1) i (2) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 114. stav (2) (2) Ako se ročište drži pred novim sudijom, sud može, uz saglasnost stranaka, odlučiti da se ponovo ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza.

Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Član 247. stav (2) (2) Revizija je nedopuštena ako nije izjavljena preko punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavilo lice koje nije ovlašćeno na podnošenje revizije, ili lice koje je odustalo od revizije, ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Član 180. stav (1) (1) Za štetu nastalu smrću, telesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usled akta nasilja i terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spreče takvu štetu.

VI.Dopustivost i meritum

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa nepristrasnosti suda, Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora utvrditi prema subjektivnom testu, pri čemu se mora voditi računa o ličnom uvjerenju i ponašanju određenog sudije, odnosno da li je sudija imao bilo kakvu ličnu predrasudu ili pristrasnost u datom slučaju. Osim toga, postojanje nepristrasnosti se mora utvrditi i prema objektivnom testu, to jest utvrđivanjem da li je sam sud i, između ostalih aspekata, njegov sastav, ponudio dovoljna jemstva da se isključi svaka legitimna sumnja u pogledu njegove nepristrasnosti (vidi Evropski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. januara 2021. godine, predstavke br. 50104/10 i dr., tačka 57 s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3580/20 od 8. juna 2022. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, apelant nije obrazložio navode o kršenju principa nepristrasnosti, niti je ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili objektivnu pristrasnost redovnih sudova. Dalje, u spisu apelacije ne postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim pravima bili pristrasni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristrasnosti suda iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na proizvoljno odbijanje predloženih dokaza, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih nije bilo moguće pročitati dokaze koji su izvedeni u ranijem dijelu postupka. Takođe je jasno obrazložio i razloge zbog kojih je odbio izvođenje dokaza „ekspertno vještačenje“ i uviđaj na licu mjesta, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu da se ponovni postupak vodio od pripremnog ročišta i da je apelant imao mogućnost da predloži da se ranije izvedeni dokazi ponovo izvedu, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu u postupku nije omogućeno izvođenje dokaza.

29. U pogledu apelantovih navoda kojima, u suštini, ukazuje na kršenje prava na pristup sudu zbog odbacivanja revizije koju je lično podnio, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlaze elementi proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredbi ZPP-a. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-382/17 od 10. maja 2017. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pristup sudu jer tim zakonskim ograničenjem nije došlo do zadiranja u suštinu zajemčenog prava.

30. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, što je potvrdio i Kantonalni sud, odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije prvotužene i nedokazanosti osnova i visine štete. Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u predmetu, djelimično je prihvatio stavove nižestepenih sudova, te dodatno ukazao da tužene nisu odgovorne zbog više sile, odnosno zbog nedostatka uzročno-posljedične veze. Imajući u vidu detaljna obrazloženja nižestepenih sudova, kao i jasne stavove Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da navedena utvrđenja nisu proizvoljna ili „očigledno nerazumna“ budući da su dati odgovori na sva pitanja koja su bila relevantna za odlučivanje. U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u sličnim predmetima, iz kojih nesporno proizlazi obaveza dokazivanja uzročno-posljedične veze, kao i ostalih pretpostavki za odgovornost za naknadu štete (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1743/17 od 8. maja 2019. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu sproveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.

33. U pogledu dopune apelacije od 11. januara 2025. godine, koja se odnosi na praksu Evropskog suda, Ustavni sud smatra da se ta dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti. S obzirom na to da je apelantovoj punomoćnici osporena presuda uručena 23. aprila 2021. godine, a dopuna apelacije podnesena 11. januara 2025. godine, bez zahtjeva Ustavnog suda za dopunu, proizlazi da je dopuna apelacije podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) i članom 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2046/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba). U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je ta dopuna apelacije podnesena neblagovremeno te da ne može biti predmet razmatranja.

34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2157/21 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio