Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4319/22 (S. H.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4319/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4319/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Smajil Hujdur, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Smajil Hujdur protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 007420 19 U od 23. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Smajil Hujdur iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnio je 15. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007420 20 Uvp od 20. oktobra 2022. godine i Presude Vrhovnog suda broj 70 0 U 007420 19 U od 23. jula 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3802/20 od 10. novembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Vrhovnog suda. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbačen kao nedopušten, te da kao takav ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Vrhovnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Konačnim rješenjem prvostepenog organa uprave od 12. septembra 2006. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) V grupe sa 70% invaliditeta i pravo na ličnu invalidninu.

4. U postupku kontrole zakonitosti korištenja navedenog prava, drugostepeni organ uprave je rješenjem od 18. aprila 2019. godine ukinuo navedeno prvostepeno rješenje i utvrdio apelantu prestanak svojstva RVI zaključno sa istim danom, primjenom člana 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole), kao i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Odluka je donesena na osnovu člana 14. i člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole, a nakon što je predmet upućen Institutu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja radi revizije ranijih nalaza i mišljenja ljekarskih komisija izdanih u postupku priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida. Saglasnim nalazima i mišljenjima ljekarskih komisija od 13. februara i od 18. marta 2019. godine (donijetim nakon neposrednog pregleda apelanta i ponovnog uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu na osnovu je apelant i ranije cijenjen), ukupni apelantov vojni invaliditet ocijenjen je ispod 20%, u skladu sa članom 4. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta sa Listom procenta vojnog invaliditeta.

5. Presudom Vrhovnog suda od 23. jula 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja drugostepenog organa uprave. Sud je utvrdio da su nalazi i mišljenja ljekarskih komisija jasni, potpuni i detaljno obrazloženi u skladu sa članom 8. i članom 13. tačka a) Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branioca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Sud je naveo da je apelantu, u skladu sa članom 23.a Pravilnika, omogućeno učešće u postupku kroz pravo na izjašnjenje i ulaganje prigovora na osnovu kojeg je izvršeno novo medicinsko vještačenje, te da apelant uopćenim i neargumentovanim navodima tužbe nije doveo u sumnju konačni nalaz i mišljenje ljekarske komisije.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito osporava nalaz i mišljenje nadležne ljekarske komisije, te smatra da mu je uskraćeno pravo na učestvovanje u upravnom postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su organi uprave i redovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge za zaključak da su nalazi ljekarskih komisija jasni, potpuni i detaljno obrazloženi, a da je apelantu, kroz pravo na ulaganje prigovora i novo medicinsko vještačenje shodno članu 23.a Pravilnika, u potpunosti omogućeno učešće u postupku i izjašnjenje o svim odlučnim činjenicama. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1439/21 od 5. oktobra 2022. godine i AP-2392/22 od 19. januara 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4319/22 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio