Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/21 (D. Ć.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2495/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2495/21, rješavajući apelaciju Drage Ćavara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Ćavar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 035986 19 Rev od 11. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Hrvoje Galić advokat iz Širokog Brijega, podnio je 12. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 035986 19 Rev od 11. februara 2021. godine. Apelant osporava i presudu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 035986 17 P2 od 18. decembra 2017. godine.
2. Apelant je kao prodavac, sa Nikolom Kraljevićem (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao kupcem, zaključio predugovor o kupoprodaji stana sa pripadajućom ostavom koji je bio u izgradnji i koji je gradio apelant kao investitor (u daljnjem tekstu: sporni stan). Predugovor je ovjeren kod notara 8. oktobra 2012. godine. Ugovorom je dogovoreno da tužitelj, do završetka izgradnje zgrade i stana, isplati ugovorenu kupoprodajnu cijenu u ratama. U ugovoru je navedeno da se stranke obavezuju na zaključenje glavnog ugovora. Notar je tužitelju naglasio da ne može upisati pravo vlasništva dok ne bude zaključen glavni ugovor. Apelant je tužitelju predao u posjed stan u oktobru 2012. godine, a tužitelj je isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Tužitelj je više puta pozivao apelanta (i preko notara koji je ovjerio predugovor) da zaključe glavni ugovor, ali je apelant to odbijao i tražio od tužitelja da isplati još jednu ratu iznad ugovorene kupoprodajne cijene. Nakon toga, tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu i tražio da se utvrdi da sporni predugovor ima svojstvo ugovora o prodaji, jer sadrži sve elemente glavnog ugovora. Tužitelj je tražio da se utvrdi da je, s obzirom na to da je isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu, postao vlasnik stana. Apelant je podnio protivtužbu, kojom je tražio da sud obaveže tužitelja da mu vrati navedeni stan u posjed.
3. Općinski sud je donio presudu broj 64 0 P 035986 17 P2 od 18. decembra 2017. godine kojom je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 45. i 454 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da je tim odredbama jasno propisano da predugovor obavezuje ako ima sastojke glavnog ugovora. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da u ovom slučaju predugovor sadrži sve bitne elemente glavnog ugovora, jer ima naznačenu kupoprodajnu cijenu, naznačen isplaćeni i primljeni dio kupoprodajne cijene prilikom zaključenja predugovora, način i rok isplate ostatka cijene, rok za predaju stana u posjed kupcu, etažiranje zgrade i uknjižbu, način predaje u posjed i obavezu sklapanja glavnog ugovora. Općinski sud je naveo da je nesporno da je tužitelj isplatio apelantu ugovorenu kupoprodajnu cijenu i da mu je apelant predao u posjed sporni stan, ali da glavni ugovor nije zaključen. Općinski sud je obrazložio da zbog svega navedenog predugovor obavezuje i prodavca/apelanta i kupca/tužitelja kao da se radi o glavnom ugovoru. Istaknuto je da u predugovoru nije precizno naznačeno da je predmet kupoprodaje i pripadajuća ostava, ali da to ne dovodi u pitanje činjenicu da je tužitelj kupio i ostavu, s obzirom da ona predstavlja sastavni dio stana shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima. Dovodeći u vezu činjenice predmeta sa navedenim zakonskim odredbama, Općinski sud je zaključio da je tužitelj temeljen predugovora stekao pravo vlasništva na stanu, pa je njegov tužbeni zahtjev osnovan. Analogno tome, utvrđeno je da je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev za povrat stana i ostave u posjed.
4. Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 64 0 P 035986 18 Gž2 od 4. januara 2019. godine djelimično usvojio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je istakao da je iz odredbi predugovora vidljivo da se on ne može smatrati glavnim ugovorom, jer su u njemu stranke upozorene da prije uknjižbe prava vlasništva moraju zaključiti glavni ugovor.
5. Vrhovni sud je presudom broj 64 0 P 035986 19 Rev od 11. februara 2021. godine uvažio tužiteljevu reviziju i preinačio drugostepenu presudu, na način da je apelantova žalba odbijena u cijelosti. Vrhovni sud je istakao da je nesporno da sporni predugovor sadrži sve elemente glavnog ugovora, bez obzira kako ga ugovarači nazivali. Navedeno je i da su ugovarači u potpunosti izvršili obaveze iz ugovora, odnosno da je plaćena kupoprodajna cijena i da je kupac/tužitelj uveden u posjed stana. Vrhovni sud je obrazložio da zbog toga, suprotno apelantovim navodima, nema prepreka za uknjižbu tužiteljevog prava vlasništva na navedenom stanu, uključujući i ostavu.
6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravi lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao i tokom parničnog postupka, a naročito da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO. Navodi da se pravo vlasništva nikako ne može steći na osnovu predugovora, već samo na osnovu glavnog ugovora koji u ovom slučaju nije zaključen. Apelant smatra da je samim tim i promet spornim stanom, a pogotovo ostavom koja nije ni upisana u predugovoru, bio od samog početka nezakonit. Navodi da je postojanje bitnih elemenata glavnog ugovora u predugovoru samo formalne prirode i ne čini ga glavnim ugovorom, kao i da ih je notar upozorio da moraju zaključiti glavni ugovor. Apelant navodi da redovni sudovi nikada nisu odgovorili na njegove navode da ostava nije bila obuhvaćena predugovorom zbog čega mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
7. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list R BiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine F BiH" br. 29/03 i 42/11 ), za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, relevantne odredbe glase:
Član 45 st.1, 2, i 3.
1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor. (2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora. (3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.
Član 454. stav (1) (1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Općinski i Vrhovni sud jasno obrazložili zašto se predugovor smatra glavnim ugovorom (vidi, tač. 3. i 5. ove odluke). Osim toga Vrhovni sud je potvrdio i utvrđenje Općinskog suda, da je predugovor u potpunosti izvršen i da ga stranke ničim nisu osporavale, pa nema prepreka da tužitelj stekne pravo vlasništva na stanu i pripadajućoj ostavi. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su Općinski i Vrhovni sud ispitali te navode i jasno obrazložili zašto, suprotno zaključku Kantonalnog suda, ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer Općinski i Vrhovni sud nisu dali odgovor na njegove tvrdnje da tužitelju ne pripada pravo na ostavu jer ona nije bila predmet predugovora. Ustavni sud ukazuje da je, suprotno apelantovim navodima, iz činjenica predmeta vidljivo da je Općinski sud dao odgovor na tu tvrdnju (vidi tačku 3. ove odluke) pa su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman