Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1300/21 (M. Č.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1300/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1300/21, rješavajući apelaciju Mehe Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Čauševića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 108660 21 Mož od 12. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meho Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je 19. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 108660 21 Mož od 12. marta 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 108660 20 Mo od 24. decembra 2020. godine.
2. Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelanta kao prvotuženog i JU Univerzitet u Bihaću (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi proglašenja nedopuštenim izvršenja na pokretnoj stvari. Općinski sud je donio rješenje broj 17 0 P 108660 20 Mo od 24. decembra 2020. godine kojim je na prijedlog tužitelja odredio sudsku mjeru osiguranja – odlaganje izvršnog postupka u predmetu broj 17 0 Rs 016372 14 I do okončanja parničnog postupka odnosno donošenja pravosnažne odluke. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant na osnovu izvršne isprave – presude, pokrenuo izvršni postupak protiv drugotuženog radi naplate potraživanja. Sud je u tom postupku donio rješenje kojim je određeno izvršenje na industrijskoj presi za proizvodnju bučinog ulja (u daljnjem tekstu: industrijska presa). Dalje, Općinski sud je zaključkom uputio tužitelja da protiv apelanta i drugotuženog pokrene parnični postupak, radi proglašenja nedopuštenim izvršenja na navedenoj presi. Sud je naveo da je među strankama sporno vlasništvo na industrijskoj presi, s obzirom da tužitelj tvrdi da je ona njegovo vlasništvo, a da apelant tvrdi da je presa vlasništvo drugotuženog. Općinski sud je utvrdio da je tužitelj kreditno zadužen po projektu „Modernizacija Univerziteta u Bihaću“, po osnovu Sporazuma o finansijskoj saradnji između Vijeća Ministara BiH i Vlade Republike Austrije. Dalje, tužitelj je putem javne nabavke kupio industrijsku presu. Tužitelj je, na osnovu odluke Vlade Unsko-sanskog kantona od 27. novembra 2015. godine, drugotuženom prenio pravo korištenja na industrijskoj presi.
4. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 269. i 273. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te odredbu člana 53. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kojima je propisano pod kojim uslovima se određuje mjera osiguranja i ko može tražiti odlaganje izvršenja. U vezi s tim, sud je istakao da je tužitelj učinio vjerovatnim postojanje prava na industrijskoj presi odnosno, da je dokazao da bi bez predložene mjere osiguranja bilo bespredmetno vođenje parničnog postupka radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja. Naime, eventualnom prodajom industrijske prese izmijenilo bi se postojeće stanje stvari, odnosno uticalo bi se na prava tužitelja. Sud je naveo da mora postojati funkcionalna veza između tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju odlaganje izvršenja u funkciji sprječavanja prodaje industrijske prese do pravosnažne odluke suda o tužiteljevom zahtjevu. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu čl. 386. stav 1, 395. i 396. ZPP te je obrazložio da je obavezao apelanta, koji se protivio određivanju mjere osiguranja, da tužitelju naknadi troškove postupka.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 P 108660 21 Mož od 12. marta 2021. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prvostepena odluka zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka. Dalje, sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je tužitelj učinio vjerovatnim postojanje prava na industrijskoj presi, u skladu sa odredbom člana 269. ZPP. i da bi bez mjere osiguranja bilo otežano ostvarenje tužiteljevog prava. Kantonalni sud je istakao da od ishoda parnice za eventualnu nedopuštenost izvršenja zavisi mogućnost provođenja izvršenja na predloženom predmetu, odnosno da od toga zavisi tok cijelog izvršnog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda kojim je odložen postupak izvršenja do okončanja parničnog postupka. Pored toga, sud je prihvatio i obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka.
6. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi, a naročito da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba člana 269. ZPP. Ističe da Kantonalni sud nije razmatrao njegov podnesak vezan za žalbu i vlasništvo nad industrijskom presom. Dalje, smatra da su redovni sudovi, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, bili u obavezi da primijene odredbu člana 392. ZPP jer se radi o izlučnoj parnici.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
9. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoja utvrđenja zasnovali na utvrđenom činjeničnom stanju koje su doveli u vezu sa relevantnim odredbama ZPP i ZIP, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužitelj dokazao postojanje zakonskih uslova za usvajanje prijedloga za određivanje mjere osiguranja, odnosno da bi bez predložene mjere osiguranja bilo bespredmetno vođenje parničnog postupka radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić