Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1702/21 („Medžlis Islamske zajednice“ Brčko)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost
  • Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1702/21

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1702/21, rješavajući apelacije „Medžlisa Islamske zajednice“ Brčko i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudija na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli:

„Medžlis Islamske zajednice“ Brčko protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 Pr 134259 21 Pžp od 26. aprila 2021. godine i 96 0 Pr 129002 21 Pžp od 23. aprila 2021. godine i

Hajrudin Omerović protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 134257 21 Pžp od 23. aprila 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Medžlis Islamske zajednice“ Brčko (u daljnjem tekstu: prvoapelant), koji zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 134259 21 Pžp od 26. aprila 2021. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-1702/21.

2. Prvoapelant je, posredstvom istog punomoćnika, podnio 17. maja 2021. godine apelaciju i protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 Pr 129002 21 Pžp od 23. aprila 2021. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-1703/21.

3. Hajrudin Omerović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 17. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 Pr 134257 21 Pžp od 23. aprila 2021. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-1704/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, odnosno da se zasnivaju na istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1702/21.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Direkcije za finansije Brčko distrikta BiH – Porezna uprava (u daljnjem tekstu: Direkcija) zatraženo je u periodu od 16. do 20. februara 2023. godine da dostave odgovore na apelacije.

6. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 17. februara do 6. marta 2023. godine, koje je Ustavni sud 30. marta 2023. godine dostavio punomoćniku apelanata na izjašnjenje. Apelanti se nisu izjasnili na odgovore na apelacije u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 Pr 129002 20 Pr od 3. februara 2021. godine utvrđeno je da prvoapelant nije podnio poreznu prijavu za 2018. godinu shodno članu 22. stav 1. u vezi sa članom 4. stav 3. Zakona o porezu na dobit i članu 20. stav 1. Zakona o Poreznoj upravi („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 3/02, 42/04, 8/06, 3/07, 19/07, 2/08, 8/11 – odluka US, 6/13, 35/17, 3/19 i 8/19; u daljnjem tekstu: raniji zakon o PU). Na taj način apelant je počinio prekršaj iz člana 20. stav 1. ranijeg zakona o PU, kažnjiv prema članu 78. stav 1. istog zakona, pa mu je primjenom čl. 11–13. Zakona o prekršajima izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 Pr 134259 20 Pr od 18. marta 2021. godine utvrđeno je da prvoapelant nije podnio poreznu prijavu za 2019. godinu, čime je počinio prekršaj iz člana 9. stav 2. tačka a) Zakona o Poreznoj upravi Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 11/20; u daljnjem tekstu: novi zakon o PU), u vezi sa članom 22. stav 1. Zakona o porezu na dobit, kažnjiv prema članu 76. stav 1. tačka a) novog zakona o PU. Zbog toga mu je, primjenom navedenih zakonskih odredbi te člana 11. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM.

10. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 Pr 134257 20 Pr od 18. marta 2021. godine utvrđeno je da drugoapelant kao odgovorno lice kod prvoapelanta nije podnio poreznu prijavu za 2019. godinu, čime je počinio prekršaj iz člana 9. stav 2. tačka a) novog zakona o PU, u vezi sa članom 22. stav 1. Zakona o porezu na dobit, kažnjiv prema članu 76. stav 2. novog zakona o PU. Primjenom navedenih zakonskih odredbi i člana 11. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima drugoapelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM.

11. Osporenim rješenjima Apelacionog suda od 23. i 26. aprila 2021. godine odbijene su žalbe apelanata podnesene protiv navedenih rješenja Osnovnog suda. Apelacioni sud je u obrazloženju istakao da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanata da Islamska zajednica i crkve nisu dužne podnositi porezne prijave. Apelacioni sud je ukazao da je tačno da član „14. stav 2“ Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o slobodi vjere) propisuje da se država nema pravo miješati u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica. Međutim, kako je pojašnjeno, nužno je navedeni član tumačiti u smislu člana 11. Zakona o slobodi vjere, koji propisuje upravljanje vjerskim zajednicama u skladu s vlastitim aktima i organizacijom. Navedena autonomija iz člana 14. Zakona o slobodi vjere, kako je naveo Apelacioni sud, ne podrazumijeva apsolutnu autonomiju i slobodu djelovanja mimo zakonom propisanih pravila. To ne isključuje dužnost vjerskih zajednica da izvršavaju obaveze propisane zakonom. Apelacioni sud je ukazao na odredbu člana 13. Zakona o slobodi vjere, kojom je propisano da su crkve i vjerske zajednice, njihove ustanove i preduzeća u skladu sa zakonom obavezne plaćati porez i doprinos na zarade zaposlenih radnika, kao i izvršavati druge zakonom propisane obaveze.

12. Apelacioni sud je dalje pojasnio da se u konkretnim slučajevima radi o obavezi podnošenja porezne prijave zbog dobiti koju je prvoapelant ostvario za poslovnu 2018. i 2019. godinu po osnovu zakupnine, odnosno davanja svojih nekretnina u zakup fizičkim i pravnim licima. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da ta zakupnina ne predstavlja osnov po kojem bi Islamska zajednica, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o porezu na dobit, bila izuzeta od plaćanja poreza na dobit. Apelacioni sud je naveo da izdavanje u zakup nekretnina predstavlja djelatnost koja nije u direktnoj vezi s ciljevima zbog kojih je vjerska zajednica osnovana i registrirana pa stoga podliježe plaćanju poreza na dobit ostvarenu obavljanjem te djelatnosti. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelanti nisu podnijeli poreznu prijavu za poslovnu 2018. i 2019. godinu, što apelanti nisu ni osporavali, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada ih je proglasio odgovornim. Apelacioni sud je također istakao da konkretna situacija nije uporediva s oporezivanjem vakufa, kako su to apelanti tvrdili, niti s darivanjem novca, nekretnina i drugih pokretnih stvari zato što se ne radi o oporezivanju vakufa, već se radi o davanju vakufa u zakup. Naime, kako je pojasnio Apelacioni sud, davanje prostora u zakup nije neprofitabilna djelatnost niti ima direktnu karitativnu svrhu. Apelacioni sud je naglasio da to dokazuju dostavljeni ugovori o zakupu, iz kojih proizlazi da je Islamska zajednica Brčko svoje nekretnine davala u zakup fizičkim i pravnim licima za obavljanje njihove poslovne djelatnosti s ciljem stjecanja dobiti. Dakle, kako se ne radi o oporezivanju vakufa, Apelacioni sud je istakao da su paušalni i neargumentirani žalbeni navodi o navodnoj konfiskaciji i nacionalizaciji vakufske imovine.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelanti su istakli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Apelanti su istakli da je tačno da nisu podnijeli poreznu prijavu za 2018. i 2019. godinu. Međutim, apelanti smatraju da Islamska zajednica i crkve nisu dužne podnositi porezne prijave u skladu sa Zakonom o slobodi vjere, kojim je zagarantirana sloboda vjere i potpuna autonomija i nezavisnost crkava i vjerskih zajednica od države, i to u odredbi člana „14. stav 2. Zakona“. Apelanti su istakli kako prvoapelant podnosi finansijske i druge izvještaje Rijasetu Islamske zajednice. Apelanti smatraju da bi se u suprotnom, tj. da javne vlasti oporezuju npr. vakuf, moglo desiti da porezna stopa i iznosi poreznih opterećenja na vakuf budu takvi da kroz vrijeme, naplaćivanjem poreza na prihode od vakufa, „faktički istopi i pređe u vlasništvo države“. Tako bi se moglo desiti da vakuf nestane, kako su apelanti istakli. Da se to ne bi desilo, zakonodavac je donio Zakon o slobodi vjere, kojim se garantira svaka autonomija u upravljanju imovinom Islamske zajednice, crkava i vjerskih zajednica. Apelanti smatraju da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o slobodi vjere, što je za posljedicu imalo povredu člana II/3.e) i g) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. i člana 9. Evropske konvencije. Apelanti su također istakli da je nesporno da se izricanje novčane kazne smatra „,imovinom“ u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da država nema ovlaštenje da se miješa u bilo kakve poslove vjerske zajednice i nema pravo tražiti da se podnesu bilo kakvi finansijski izvještaji te da miješanje „nije bilo propisano zakonom“.b)Odgovori na apelaciju

15. Apelacioni sud je istakao da apelanti u apelaciji ponavljaju svoje žalbene navode, na koje je Apelacioni sud dao odgovor u osporenim rješenjima. Apelacioni sud je istakao da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenih rješenja, te da osporenim rješenjima apelantima nisu povrijeđena prava na koja se pozivaju u apelacijama.

16. Osnovni sud i Direkcija su istakli, u suštini, da su apelacioni navodi neosnovani, te da ne dovode u pitanje zakonitost osporenih odluka.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o Poreznoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 3/02, 42/04, 8/06, 3/07, 19/07, 2/08, 8/11 – odluka US, 6/13, 35/17, 3/19 i 8/19)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 20. stav 1. (1) Porezna prijava se sastoji od izvještaja i drugih relevantnih dokumenata koje je lice dužno podnijeti Poreznoj upravi na obrascu, u obliku, na način i mjestu propisanim poreznim zakonima i podzakonskim aktima Distrikta.

Nepodnošenje poreske prijave

Član 78. stav 1. (1) Pravno lice koje ne podnese poresku prijavu u skladu sa poreskim zakonima, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 1.000 do 5.000 KM.

18. Zakon o Poreznoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 11/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 2. tačka a) (Prava i dužnosti poreznog obveznika) (2) Porezni obveznik je dužan:

a) podnijeti poreznu prijavu u obliku, na mjestu i u vrijeme propisano poreznim zakonima;

Član 76. stav 1. tačka a) (Novčana kazna od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 5.000,00 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ako:

a) ne podnese poreznu prijavu u obliku, na mjestu i u vrijeme propisano poreznim zakonima (član 9 stav 2 tačka a) ovog zakona); Član 85 (Slučajevi, odnosno postupci koji čekaju pravosnažno okončanje) (1) Svi slučajevi, odnosno postupci koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu pravosnažno okončani, a koji se odnose na utvrđivanje, naplatu i prinudnu naplatu poreza i drugih javnih prihoda, završit će se u skladu s odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je slučaj nastao, odnosno u vrijeme pokretanja postupka. (2) Izuzetno od stava 1 ovog člana na slučajeve, odnosno postupke utvrđivanja, naplate i prinudne naplate primjenjuju se odredbe ovog zakona koje se odnose na rokove za utvrđivanje, naplatu i prinudnu naplatu poreza i drugih javnih prihoda. (3) Svi slučajevi, odnosno postupci koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu pravosnažno okončani, a koji se odnose na utvrđivanje, naplatu i prinudnu naplatu doprinosa, završit će se u skladu s odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je slučaj nastao, odnosno u vrijeme pokretanja postupka.

Član 86 (Stavljanje van snage)

Stupanjem na snagu ovog zakona stavlja se van snage Zakon o Poreznoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Brčko distrikta BiH, brojevi: 03/02, 42/04, 08/06, 03/07, 19/07, 02/08, 06/13, 35/17, 03/19 i 08/19).

19. Zakon o porezu na dobit („Službeni glasnik BDBiH“ br. 60/10, 57/11, 33/12, 30/20, 17/22 – prečišćen tekst i 38/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dobit („Službeni glasnik BDBiH“ br. 60/10, 57/11, 33/12 i 30/20) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. st. 1. i 2. (Lica koja se izuzimaju od plaćanja poreza na dobit) (2) Javne institucije, vjerske zajednice, mjesne zajednice, političke stranke, sindikat, komore, udruženja, sportski klubovi i savezi, turističke organizacije, zadužbine, vakufi, fondacije i humanitarne organizacije ne plaćaju porez na dobit ostvarenu po osnovu:

a) prihoda iz budžeta ili javnih fondova;

b) sponzorstva ili donacija u novcu ili naturi;

c) kamata i dividendi;

d) članarina. (3) Ukoliko lica iz stava 2 ovog člana obavljaju i djelatnost koja nije u vezi sa ciljevima zbog kojih su registrovani, takva lica podliježu plaćanju poreza na dobit ostvarenu obavljanjem te djelatnosti.

Član 22. (Podnošenje porezne prijave i plaćanje poreza) (1) Porezna prijava za poreznu godinu se podnosi najkasnije u roku od 90 dana nakon završetka porezne godine, a u slučaju kalendarske porezne godine, najkasnije do 31. marta tekuće za prethodnu godinu. (2) Porezni obveznik je dužan da plati porez na dobit po konačnoj prijavi u roku iz stava 1 ovog člana.

20. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 5/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

1. Crkve i vjerske zajednice upravljaju sobom na svom unutrašnjem planu u skladu s vlastitim aktima i naučavanjem, što neće imati nikakvih građansko-pravnih učinaka i što se neće prinudno provoditi od strane javne vlasti niti može biti primjenjivano na one koji nisu članovi. 2. Crkve i vjerske zajednice svoju unutrašnju organizaciju samostalno uređuju u skladu sa svojim internim propisima, zakonima i naučavanjem. 3. Crkve i vjerske zajednice samostalne su pri izboru, imenovanju i smjeni svog osoblja u skladu sa svojim vlastitim zahtjevima, propisima i potrebama. 4. Crkve i vjerske zajednice imaju pravo tražiti i primati dobrovoljne priloge u novcu i druge priloge. Član 13. stav 1. 1. Crkve i vjerske zajednice, njihove ustanove i preduzeća, u skladu sa zakonom, obavezni su plaćati porez i doprinos na zarade zaposlenih radnika (penzijsko, zdravstveno i invalidsko osiguranje), kao i izvršavati sve druge zakonom propisane obaveze. IV - Odnos države i crkava i vjerskih zajednica Član 14. stav 1. tačka 2.

1. Crkve i vjerske zajednice odvojene su od države a to znači da: […]

2. Država nema pravo miješati se u unutrašnju organizaciju i poslove crkava i vjerskih zajednica;

21. Zakon o prekršajima Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 24/07, 6/12 – ispravka, 11/12 – ispravka, 29/16 i 6/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prekršajima Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 24/07, 6/12 – ispravka, 11/12 – ispravka i 29/16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 11. stav 1. tačka a)

Vrste sankcija (1) Za počinjeni prekršaj mogu se izreći slijedeće sankcije:a)novčana kazna;

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da su podnesene u roku, kao i da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e), g) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 9. Evropske konvencije, kao i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

26. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje isključivo vide u proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o slobodi vjere. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

27. Imajući u vidu apelacione navode i činjenice konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja Apelacionog suda, kojima su potvrđene odluke Osnovnog suda, proizlazi jasno obrazloženje zašto su apelanti proglašeni odgovornim u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u obrazloženju osporenih rješenja jasno obrazložio zašto navodi apelanata, koje ponavljaju i u apelacijama, ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Apelacioni sud prilikom donošenja osporenih odluka imao u vidu i odredbe Zakona o slobodi vjere, pa i odredbe člana 14, na koji se apelanti pozivaju. Međutim, Apelacioni sud je jasno obrazložio da autonomija, koja se garantira vjerskim zajednicama, ne podrazumijeva potpunu autonomiju i djelovanje mimo zakonom propisanih odredbi. Preciznije, autonomija vjerskih zajednica ne isključuje obavezu vjerskih zajednica da postupaju u skladu sa zakonom. Obrazloženje Apelacionog suda iz kojeg slijedi da Zakon o slobodi vjere ne izuzima vjerske zajednice obaveze plaćanja poreza prilikom izdavanja nekretnina u zakup, što je poslovna a ne vjerska djelatnost vjerskih zajednica, Ustavni sud smatra jasnim i uvjerljivim, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.b)Sloboda misli, savjesti i vjere

29. Član II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Slobodu misli, savjesti i vjere.

30. Član 9. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti; ovo pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu svakog da, bilo sâm ili zajedno s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, podučavanjem, redovnim obavljanjem i obredom.

2. Sloboda ispoljavanja vjere ili ubjeđenja podvrgava se samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

31. Apelanti tvrde i da im je osporenim odlukama, kojima su u suštini proglašeni odgovornim jer nisu podnijeli poreznu prijavu za 2018. i 2019. godinu, povrijeđena sloboda misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud podsjeća da je sloboda misli, savjesti i vjere jedan od temelja „demokratskog društva“ u smislu Evropske konvencije. U vezi s tim, treba istaći da, iako je vjerska sloboda prvenstveno stvar individualne savjesti, ona također podrazumijeva, između ostalog, slobodu da se „ispolji [svoja] vjera“ (vidi, Evropski sud, Kršćanska vjerska organizacija Jehovinih svjedoka protiv Jermenije, odluka od 9. septembra 2020. godine, predstavka broj 73601/14, tačka 33. s daljnjim referencama). Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, ekonomska, finansijska ili fiskalna mjera mogla bi, u određenim okolnostima, predstavljati miješanje u ostvarivanje prava osiguranih članom 9. Evropske konvencije ako se utvrdi da je ta mjera imala stvarne i ozbiljne posljedice po sposobnosti vjerske zajednice da obavlja svoju vjersku aktivnost (idem, tačka 34. s daljnjim referencama).

33. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o obavezi plaćanja poreza koji nemaju direktne veze s „osnovnom djelatnošću“ vjerskih zajednica. Naime, vjerske zajednice nisu oslobođene poreza na dobit koju ostvaruju davanjem u zakup svojih nekretnina fizičkim i pravnim licima kako bi oni obavljali svoje poslovne djelatnosti. Također, Ustavni sud zapaža da se Apelacioni sud u obrazloženju osporenih odluka jasno i precizno izjasnio da se u konkretnom slučaju ne radi o oporezivanju vakufa, kako to apelanti pokušavaju prikazati, već o oporezivanju dobiti koja se dobija davanjem u zakup uvakufljene imovine. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju ne radi o „mjerama“ koje bi imale stvarne i ozbiljne posljedice po apelante za obavljanje vjerske aktivnosti. Također, Ustavni sud napominje da apelanti povredu prava iz člana 9. Evropske konvencije vide isključivo u proizvoljnoj primjeni Zakona o slobodi vjere, te da smatraju da su po tom zakonu oslobođeni podnošenja finansijskih izvještaja javnoj vlasti. Te navode je Ustavni sud razmotrio u ranijim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu bili ometani u ostvarivanju svog prava da slobodno prakticiraju svoju vjeru time što su trebali prijaviti porez na dobit koju prvoapelant ostvaruje od iznajmljivanja svojih nekretnina fizičkim i pravnim licima.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi slobode misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije neosnovani.c)Pravo na imovinu

35. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Ustavni sud zapaža da apelanti ističu da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu jer im je u konkretnim prekršajnim postupcima izrečena novčana kazna. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da novčana sredstva koja apelanti trebaju dati radi plaćanja sporne novčane kazne predstavljaju imovinu apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, nesporno je da je donošenjem osporenih sudskih odluka kojima su apelantima izrečene novčane kazne došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu. Dalje se mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja općeg/javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i prava apelanata na imovinu.

38. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su odluke redovnih sudova zasnovane na odredbama člana 20. stav 1. ranijeg zakona o PU i člana 9. stav 2. tačka

a) novog zakon o PU, u vezi sa članom 22. stav 1. Zakona o porezu na dobit. Ustavni sud zapaža da iz navedenih odredbi proizlazi da je porezni obveznik dužan podnijeti poreznu prijavu u roku bliže navedenom u članu 22. stav 1. Zakona o porezu na dobit. Ustavni sud dalje zapaža da su se redovni sudovi pozvali i na odredbe člana 76. stav 1. tačka a) i stav 2. novog i člana 78. stav 1. ranijeg zakona o PU. Iz tih odredbi proizlazi da će se pravno lice, kao i odgovorno lice u pravnom licu, koje ne podnese poreznu prijavu u skladu s poreznim zakonima, kazniti za prekršaj novčanom kaznom. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 11. stav 1. tačka a) Zakona o prekršajima, na koju su se redovni sudovi također pozvali, propisano da se za počinjeni prekršaj može izreći novčana kazna. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 4. stav 3. Zakona o dobiti proizlazi da će, između ostalog, vjerske zajednice i vakufi plaćati porez na dobit ostvarenu obavljanjem djelatnosti koja nije u vezi s ciljevima zbog kojih su registrirani. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da se iznajmljivanje nekretnina fizičkim i pravnim licima ne može dovesti u vezu s ciljevima zbog kojih je prvoapelant registriran, te da nije sporno da apelanti nisu podnijeli porezne prijave u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom.

39. Ustavni sud smatra da je navedeno miješanje u imovinu apelanata imalo legitiman cilj u javnom interesu radi dosljednog poštovanja porezne discipline i procedura propisanih relevantnim zakonskim odredbama. Ustavni sud podsjeća da su porezi, odnosno njihovo plaćanje, osnovni izvori prihoda svake države, te je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države. Također, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i prava apelanata na zaštitu imovine, odnosno da apelantima nametanjem novčane kazne zbog nepoštovanja propisanih poreznih obaveza nije nametnut pretjeran teret.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je Apelacioni sud u osporenim odlukama dao jasne, precizne i detaljne razloge zašto su apelanti proglašeni odgovornim u konkretnom slučaju, odnosno zašto su neosnovani žalbeni navodi apelanata da nisu dužni podnositi porezne prijave u skladu sa Zakonom o slobodi vjere.

42. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja slobode misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije budući da apelanti nisu bili ometani u ostvarivanju svog prava da prakticiraju svoju vjeru samo iz razloga što su trebali prijaviti porez na dobit ostvarenu izdavanjem u zakup nekretnina, što je poslovna a ne vjerska djelatnost vjerskih zajednica.

43. Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da je miješanje u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, da je služilo zakonitom cilju u javnom interesu, te da je uspostavljena pravična ravnoteža između prava apelanata na imovinu i javnog interesa.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-1702/21 („Medžlis Islamske zajednice“ Brčko) | Sudska praksa | Aktio