Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3121/21 („BS Telecom Solutions“ d.o.o. Sarajevo i H. Ć.)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3121/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-3121/21, rješavajući apelaciju „BS Telecom Solutions“ d.o.o. Sarajevo i Halida Ćenanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „BS Telecom Solutions“ d.o.o. Sarajevo i Halid Ćenanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Pr 056506 21 Pžp od 9. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „BS Telecom Solutions“ d.o.o. Sarajevo i Halid Ćenanović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Pr 056506 21 Pžp od 9. jula 2021. godine .

2. Rješenjem Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 Pr 056506 21 Pr od 21. maja 2021. godine apelanti su proglašeni odgovornim jer su postupali suprotno odredbama člana 20 stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH. Naime, kako je utvrđeno, apelanti su uputili vozača A. Š. i druge radnike u saobraćaj i izvođenje radova koje im je povjereno na autoputu, pri čemu nisu poduzeli sve mjere i radnje, odnosno njihovo provođenje, kako bi se saobraćaj mogao bezbjedno odvijati. Ovo je za posljedicu imalo nastanak saobraćajne nezgode. Istim rješenjem utvrđena je odgovornost i A. Š. Apelanti su novčano kažnjeni. Nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je proveo dokaze optužbe i odbrane, sud je utvrdio odgovornost svih okrivljenih. A.Š. je priznao odgovornost, a apelanti su pokušali dokazati da nema njihove odgovornosti i da je u pitanju samovoljan i neodgovoran čin jednog uposlenika. Međutim, iz iskaza A. Š. sud je zaključio da je on zaposlen kod prvoapelanta, a iz iskaza drugoapelanta, da je on rukovodilac projekta. Uvidom u fotografije koje su na licu mjesta sačinili policijski službenici, sud je zaključio da privremena saobraćajna signalizacija nije bila postavljena prema „tipskom rješenju“ preusmjeravanja saobraćaja, koji je priložila odbrana. Sud je utvrdio da apelanti nisu obezbjedili minimum uslova kako bi obavijestili ostale učesnike u saobraćaju o preusmjeravanju saobraćaja zbog izvođenja radova. Dalje, sud je cijenio izjavu policijskog službenika i vatrogasca koji su prvi došli na lice mjesta. Ovi svjedoci su izjavili da su prilikom dolaska na mjesto saobraćajne nezgode vidjeli dva saobraćajna znaka koje su postavili prvoapelantovi uposlenici i kojima se brzina ograničava na 100 km/h. Pri takvoj dozvoljenoj brzini kretanja, prvoapelantovi radnici su zaustavili svoje vozilo na voznoj traci, a ne na pomoćnoj, zaustavnoj traci, kako su trebali učiniti.

3. Dalje, svi okrivljeni i svjedoci su suglasno izjavili da je u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode vidljivost bila veoma smanjena zbog veoma guste magle, a kolovoz mokar. U takvim uvjetima, u skladu sa „tipskim rješenjem“ preusmjeravanja saobraćaja, bilo je potrebno da u uvjetima noćne vožnje ili smanjenja vidljivosti zbog magle, snijega i sl. radilište mora biti dodatno obilježeno svjetlima narančaste ili žute boje. Utvrđeno je da apelanti nisu na ovaj način obezbjedili radilište, odnosno da nisu imali takvu vrstu signalizacije prilikom izvođenja radova. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka koji su detaljno opisali šta se desilo navedenog dana, te su svi saglasno na usmenom pretresu izjavili da prvoapelant i ostali okrivljeni nisu obilježili na adekvatan način radilište za izvođenje radova na autocesti i da su samo postavili dva saobraćajna znaka ograničenja brzine na 100 km/h. Kada se dogodila saobraćajna nezgoda, djelatnici JP Autoceste FBiH su postavili signalizaciju (čunjeve), što je potvrđeno i ostalim dokazima u spisu, a posebno uvidom u fotografije koje su sačinjene na licu mjesta. Stoga je sud naveo da nije mogao prihvatiti odbranu apelanata, koju je cijenio kao paušalnu i nedokazanu, te suprotnu izjavama svjedoka optužbe.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 36 0 Pr 056506 21 Pžp od 9. jula 2021. godine odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelanti su u žalbi ukazivali da sud nije primijenio princip in dubio pro reo. Isticali su da je A. Š. prihvatio odgovornost, ali da nije dokazan bilo kakav propust na strani prvoapelanta, odnosno da nije postavljena signalizacija, znakovi i drugo. Žalbene navode sud je ocijenio kao navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Iako je ukazao na odredbu člana 84. Zakona o prekršajima, koja ne propisuje činjenično stanje kao osnov za žalbu, Kantonalni sud je naveo da prvostepeno rješenje sadrži adekvatnu ocjenu činjeničnog stanja. Dalje je ukazano da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je kaznio apelante za počinjeni prekršaj jer su poslali radnike na izvođenje radova na autoputu a da nisu preduzeli odgovarajuće mjere i radnje kako bi se saobraćaj mogao odvijati nesmetano, što je za posljedicu imalo saobraćajnu nezgodu.

5. Apelanti ukazuju na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti u suštini ponavljaju navode koje su ranije iznijeli i u žalbi, a naročito da sud nije primijenio princip in dubio preo reo. Također smatraju da je sud, na temelju „nekritičke ocjene dokaza“, pogrešno utvrdio činjenično stanje i apelante proglasio odgovornim. Apelanti tvrde da nije dokazan bilo kakav propust na njihovoj strani, odnosno da nije postavljena privremena saobraćajna signalizacija u skladu sa elaboratom, niti su, kako navode, policijski službenici to utvrđivali. Smatraju i da nije dokazano da nisu poduzeli sve mjere i radnje, odnosno njihovo provođenje, kako bi se saobraćaj mogao nesmetano odvijati.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na navode apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te u vezi sa tim povredom principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Imajući u vidu navode apelanata i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da rješenje Općinskog suda, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, sadrži jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto su apelanti proglašeni odgovornim za učinjeni prekršaj. Općinski sud je jasno naveo da iz iskaza svjedoka i fotodokumentacije proizlazi da apelanti nisu postavili saobraćajnu signalizaciju, te da nisu obezbjedili minimum uslova da bi obavijestili učesnike u saobraćaju o preusmjeravanju radova, zbog čega je došlo do saobraćajne nezgode. Općinski sud je cijenio odbranu apelanata kao paušalnu i suprotnu iskazima svjedoka, ocijenivši da svjedoci nemaju razloga da apelante terete za nešto što nisu počinili. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza izveli zaključak da su apelanti odgovorni za prekršaj, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. Evropske konvencije, pri čemu zapaža da su apelanti i ove navode zasnovali isključivo na nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz članak 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3121/21 („BS Telecom Solutions“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio