Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4746/22 (Ž. E.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4746/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4746/22, rješavajući apelaciju Željka Elpeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Elpeza podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 037149 21 Rsž od 27. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Elpeza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Danijel Pervan advokat iz Čitluka, podnio je 8. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Rs 037149 21 Rsž od 27. septembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Rs 037149 19 Rs od 26. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 Rs 037149 19 Rs od 26. februara 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Općina Grude (u daljnjem tekstu: tužena), na ime razlike između uplaćene i pripadajuće plate, isplati precizirane novčane iznose, kao i da mu uplati razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant, kao zaposlenik tužene od 2009. godine, raspoređen na radno mjesto tržišni inspektor. Takođe, nije sporno da tužena nije isplaćivala apelantu dodatak na platu za obavljanje poslova sa posebnim ovlaštenjima i uslovima rada sve do 1. februara 2019. godine kada mu je to pravo utvrdila u visini od 10% osnovne plate. Sporno je da li apelantu pripada pravo na dodatak u visini od 30% osnovne plate, te da li ima pravo na isplatu tog dodatka za period prije nego što mu je tužena rješenjem utvrdila to pravo. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 40. Zakona o inspekcijama Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o inspekcijama) propisano da se plata inspektora uvećava u iznosu do 30% kao dodatak za obavljanje poslova sa posebnim ovlaštenjima i uslovima rada. Obrazložio je da u konkretnom slučaju nije moguća direktna primjena Zakona o inspekcijama iz razloga što je visinu tog dodatka u skladu sa njenim ovlaštenjima utvrdila tužena. Pri tome, kako je Općinski sud ukazao, visina dodatka nije određena u fiksnom procentu nego predstavlja diskreciono pravo tužene da odredi visinu dodatka u iznosu do 30% osnovne plate. Dalje, sud je istakao da apelant nije tražio da se poništi rješenje tužene kojim je utvrđen dodatak u iznosu od 10% niti je dokazivao da zbog posebnih uslova rada i ovlaštenja radnog mjesta ima pravo na dodatak u većem procentu od utvrđenog. Pri tome je ukazano da sud ne može utvrditi dodatak na platu za period prije donošenja rješenja tužene od 1. februara 2019. godine jer predmet konkretnog postupka nije bio utvrđivanje uslova rada i složenosti poslova koje je apelant obavljao u tom periodu.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 Rs 037149 21 Rsž od 27. septembra 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu direktno primijeniti odredbe člana 40. Zakona o inspekcijama. Naime, kako je Kantonalni sud obrazložio, navedeni propis se odnosi na zaposlene kod tužene ali da visinu i način ostvarivanja spornog dodatka utvrđuje tužena. Takođe, Kantonalni sud je istakao da rješenje tužene kojim je utvrđen dodatak na platu nije moguće primijeniti na period prije njegovog donošenja, niti predstavlja osnov za retroaktivno dosuđivanje te naknade, na šta je apelant ukazivao.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim apelant posebno ističe da je u konkretnom slučaju ostvario pravo na dodatak na platu u iznosu od 30% u skladu sa Zakonom o inspekcijama koji je trebalo direktno primijeniti, te da je tužena, rješenjem kojim je utvrdila dodatak, priznala da je apelant i do tada imao pravo na isplatu dodatka. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžena, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je dao odgovor na sva ključna pitanja za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u svezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi, Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine,presuda od 27. maja 2008. godine, toč. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4746/22 (Ž. E.) | Sudska praksa | Aktio