Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2876/21 (N. G.)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2876/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2876/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nedeljko Gojković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedeljko Gojković protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 034883 21 Kž od 5. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj 73 0 K 034883 20 K od 29. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Petko Gojković, advokat iz Kneževa, podnio je 7. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 034883 21 Kž od 5. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-

Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 034883 20 K od 29. januara 2021. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj 73 0 K 034883 20 K od 29. januara 2021. godine apelanta proglasio krivim što je, u vrijeme, mjestu i na način opisan u izreci presude, lažnu ispravu upotrijebio kao pravu, čime je počinio krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377. stav (1) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je apelanta osudio na novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM i obavezao ga da plati troškove krivičnog postupka.

3. Osnovni sud je utvrdio da je Miodrag Bojić (u daljnjem tekstu: oštećeni) bio zaposlen u „Hidraulik“ a.d. Kneževo (u daljnjem tekstu: Hidraulik) i da mu je Hidraulik ostao dužan određeni novčani iznos. Taj dug je utvrđen pravosnažnom presudom Osnovnog suda. Oštećeni je pokrenuo izvršni postupak radi izvršenja pravosnažne presude i u izvršnom postupku su mu dosuđene pokretne stvari koje nije preuzeo, jer je Hidraulik kojeg je zastupao apelant - direktor, izjavio žalbu, u kojoj je naveo da dug prema oštećenom ne postoji, o čemu je priložio dva dokumenta. To su bili „protokol o poravnanju od navodno 18. februara 2011. godine“ i „nalog blagajne za isplatu na iznos od 5.079,56 KM od navodno 24. februara 2011. godine“ (u daljnjem tekstu: sporni dokumenti), koje je navodno potpisao oštećeni. Okružni sud je potom, u tom postupku, zbog spornih dokumenata, donio rješenje, kojim je žalbu Hidraulika usvojio.

4. Osnovni sud je na glavnom pretresu, između ostalog, saslušao vještaka i izvršio uvid u sporne dokumente i u nalaz vještačenja oštećenikovog potpisa, koje je obavila Jedinica za forenziku Kriminalističko-tehničkog centra MUP-a RS, Odjeljenja za kriminalističko-tehnička vještačenja i ispitivanja Banja Luka od 11. juna 2019. godine (u daljnjem tekstu: KTC MUP-a RS). Vještak je izjavila da je Tužilaštvo naredilo vještačenje oštećenikovih spornih potpisa na spornim dokumentima. Nakon provedenog vještačenja, sačinjen je nalaz i mišljenje u kojem je zaključeno da oštećeni nije skriptor potpisa na spornim dokumentima. Taj nalaz i mišljenje je potpisala kao vještak profesor Slavica Bijelić, kojoj je, kao zaposlenom stručnom licu u tom državnom organu, povjereno da u njegovo ime izvrši vještačenje. Vještak je pojasnila da je apelant, gledajući njegov rukopis, mogao da „izvede“ potpise na spornim dokumentima, ali je to mogao biti bilo ko.

5. Osnovni sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio jasnim, argumentovanim, istinitim i u cijelosti ga prihvatio. Osnovni sud je pojasnio da je vještak bila kategorična u tvrdnji da oštećenog isključuje kao potpisnika spornih dokumenata. Vještačenje je izvršeno komparativnom analizom uz odgovarajući instrumentarij, što je i navedeno u sačinjenom nalazu, a vještačene su dostavljene kopije dokumenata. Poštovana je procedura i zatraženi su originalni dokumenti, koji nisu dostavljeni. Analizom dokumenata je utvrđeno da su kopije dobrog kvaliteta i da je materijal kvalitetan za vještačenje. Osim toga, kako je Osnovni sud naveo, dokumente koji su bili predmet vještačenja, apelantova obrana nije osporila i u spis je dostavila originalne dokumente, za koje je neposrednim opažanjem utvrđeno da su identični sa kopijama.

6. Osnovni sud je cijenio i provedene dokaze obrane (iskaze svjedoka D.G., M.S. i apelanta), kojim je odbrana nastojala dokazati da je apelant isplatio dug oštećenom, nakon čega je oštećeni potpisao sporne dokumente. Međutim, Osnovni sud tim dokazima nije poklonio vjeru u dijelu koji je bio relevantan za odluku o optužbi.

7. Okružni sud je presudom broj 73 0 K 034883 21 Kž od 5. maja 2021. godine, žalbu apelantovog branitelja odbio i prvostepenu presudu potvrdio, pozivajući se na razloge iz prvostepene presude. Osim toga, Okružni sud je doveo u vezu sadržaj odredaba čl. 160. i 161. ZKPRS, sa činjenicom da je u ovom predmetu vještačenje povjereno državnom organu. Ovaj organ je proveo vještačenje i o tome sačinio pismeni nalaz. Okolnost da ni KTC MUP-a RS niti vještak nisu na spisku vještaka iz grafičko-grafološke oblasti, ili pak to što je vještak po struci profesor pedagogije i psihologije, kako je sud zaključio, ne čine provedeno vještačenje nezakonitim dokazom. Istaknuto je da odbrana gubi iz vida da je ZKPRS propisao da se prioritetno vještačenje povjerava onom državnom organu koji ga može obaviti, kao što je to nesumnjivo slučaj sa KTC MUP-a RS, u kojem se godinama unazad obavljaju vještačenja ove vrste za koja se, kao u konkretnom slučaju, određuje Slavica Bijelić kao vještak koji je za to obučen.

8. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/4 i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i člana 6. st. 1. i 2. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer redovni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise, pa u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom redovnog postupka. Naročito, apelant ističe da su osporene presude zasnovane na nezakonitom dokazu – nalazu i mišljenju Slavice Bijelić. Apelant ističe da ni taj vještak, niti KTC MUP-a RS ne posjeduju potrebna stručna znanja i ne nalaze se na listi ovlaštenih sudskih vještaka i pravnih lica za vještačenje iz grafičke i grafoskopske oblasti. Stoga je sačinjeni nalaz i mišljenje, kako apelant tvrdi, dokaz koji je ex lege nezakonit i neupotrebljiv i nije se mogao upotrijebiti u krivičnom postupku za donošenje presude. Apelantova odbrana je tokom postupka stavila i konkretne primjedbe da je vještačenje grafičkih dijelova dokumenata, a potpis je grafički dio dokumenta, vršeno na osnovu višestruko kopiranih dokumenata. Odbrana je u spis uložila originalne dokumente sa nespornim i spornim potpisima oštećenog, kao i druge isprave relevantne za ovaj predmet. Relevantni propisi

9. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br.

53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Određivanje vještačenja

Član 160.

Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. […].

Naredba o vještačenju

Član 161. 1)Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje. (2)Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka o dopustivosti od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Apelant, u suštini, smatra da je u redovnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje te da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije konstatuje da je apelant, u suštini, identične tvrdnje iznosio i u postupku pred redovnim sudovima koji su dali relevantne i dovoljne razloge zbog čega su ih odbili kao neosnovane, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo falsifikovanja isprave, na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su i prvostepeni i drugostepeni sud u obrazloženju presuda detaljno i jasno obrazložili zašto su prihvaćeni dokazi Tužilaštva na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku, naročito nalaz i mišljenje provedenog vještačenja oštećenikovih potpisa na spornim dokumentima. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, iz presuda proizlazi da su detaljno ispitani apelantovi navodi o nezakonitosti provedenog vještačenja i osobe koja je obavila vještačenje. Osim što je osporio utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, apelant nije naveo niti Ustavni sud uočava da je u konkretnom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji bi trebalo meritorno ispitati, pa su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Dalje, apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisani pravni lijek, da je Okružni sud detaljno ispitao sve apelantove žalbene navode i ponudio relevantne i dovoljne razloge zbog kojih ih je ocijenio neosnovanim. Stoga, samo činjenica da pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

16. Konačno, u vezi apelantovih navoda o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi učinio vjerovatnim navode o diskriminaciji prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, niti je naveo u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatra da je diskriminisan. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2876/21 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio