Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-791/23 (A. D.-S.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Prekršajni postupak
  • Proporcionalnost
  • Nasilje u porodici
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-791/23

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-791/23, rješavajući apelaciju Amile Demirović-Smajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amile Demirović-Smajić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1006701 22 Pžp od 30. decembra 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Amila Demirović-Smajić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 1006701 22 Pžp od 30. decembra 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amila Demirović-Smajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 1006701 22 Pžp od 30. decembra 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud sud) broj 65 0 Pr 1006701 22 Pr od 12. decembra 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova, PU Hadžići, zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore, koji su radi eventualnog izjašnjenja 29. marta 2023. godine dostavljen apelantici. Apelantica je 31. marta 2023. godine dostavila izjašnjenje. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Rješenjem Općinskog suda, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, apelanticinom suprugu kao nasilnoj osobi izrečene su zaštitne mjere, i to (1) zabrana približavanja apelantici s adresom stanovanja u Sarajevu, na bilo kojem području na udaljenosti od 10 metara i (2) zabrana uznemiravanja i uhođenja apelantice. Zaštitne mjere su izrečene u trajanju od 12 mjeseci. Sud je te mjere odredio po apelanticinoj prijavi protiv njenog supruga kao nasilne osobe i na prijedlog MUP-a, zato što je u radnjama apelanticinog supruga prepoznao radnje opisane članom 7. stav 2. tač. 2, 4. i 5. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Događaj naveden u tim rješenjima desio se dan prije događaja koji je obuhvaćen rješenjima osporenim apelacijom.

Osporene odluke

5. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 Pr 1006701 22 Pr od 12. decembra 2022. godine prema apelantici kao nasilnoj osobi odredio zaštitne mjere u trajanju od 12 mjeseci, i to: mjeru udaljenja iz stana – kuće i zabranu vraćanja u stan – kuću ili neki drugi stambeni prostor na Bjelašnici, zabranu približavanja apelanticinom suprugu kao žrtvi nasilja na bilo kojem području na udaljenosti od 500 metara i zabranu uznemiravanja i uhođenja apelanticinog supruga. Sud je cijenio da je osnovan zahtjev MUPKS da se apelantici izreknu zaštitne mjere jer je apelanticin suprug na detaljan način opisao apelanticine radnje prema njemu, u kojima je sud prepoznao radnje iz člana 7. stav 2. tač. od 2. do 5. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Sud je uvidom u akt Službe socijalne zaštite došao do podataka da su apelantica i njen suprug registrirani zbog prijavljivanja nasilja u porodici. U obrazloženju je sud, između ostalog, naveo da je prema nasilnoj osobi u porodici potrebno preduzeti i odgovarajuće mjere kako bi se spriječilo i suzbilo nasilje koje čini jedan član porodice nad drugim, te otkloniti posljedice učinjenog nasilja i time zaštititi žrtve nasilja u porodici u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja i međunarodnim standardima propisanim međunarodnim konvencijama. U konkretnom slučaju sud je apelantici kao nasilnoj osobi u konkretnom slučaju izrekao zaštitnu mjeru udaljenja iz stana – kuće i zabranu vraćanja u stan, kuću (u daljnjem tekstu: sporni objekat) ili neki drugi stambeni prostor. Sud je ocijenio da u konkretnom slučaju postoji opasnost da bi, bez provođenja te mjere, apelantica mogla ponoviti nasilje. Stoga je sud smatrao da je s ciljem otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i zaštite žrtve nasilja neophodno apelanticu udaljiti iz spornog objekta, te zabraniti vraćanje u taj objekat, kao i zabraniti približavanje žrtvi na period od 12 mjeseci od dana donošenja rješenja.

6. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 1006701 22 Pžp od 30. decembra 2022. godine kojim je žalbu odbio. Apelantica je u žalbi ukazivala da je u pitanju njena imovina, te da joj je zabranjeno da se u tu svoju imovinu vrati u periodu od 12 mjeseci. Kantonalni sud je naveo da se u taj dio neće upuštati. To iz razloga što zakonom nije predviđeno da se rješenje može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako je definirano članom 26. Zakona o zaštiti od nasilja. Preispitujući odluku o zaštitnim mjerama, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o vrsti zaštitnih mjera i određivanja njihovog trajanja pravilno cijenio sve okolnosti, koje je Kantonalni sud ponovio. Dakle, prvostepeni sud je apelantici izrekao zaštitne mjere jer je smatrao da u konkretnom slučaju postoji opasnost da bi bez provođenja tih mjera ona ponovo mogla učiniti radnje nasilja. U suštini, Kantonalni sud se u svemu bitnom saglasio s obrazloženjem iz odluke prvostepenog suda. Kantonalni sud je ukazao na član 10. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, te naglasio da zaštitne mjere nisu prestrogo odmjerene.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

7. Apelantica je u apelaciji ukazala na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 14. Evropske konvencije. U tekstu apelacije apelantica navodi i povredu prava na dom, kao i prava na slobodu kretanja. Apelantica smatra da su rješenja potpuno paušalna. Ukazuje na događaj koji se desio samo jedan dan prije događaja obuhvaćenog tim rješenjima kada je njen suprug prema njoj izvršio nasilje, te su mu rješenjem Općinskog suda izrečene zaštitne mjere. Dakle, apelantica je bila „označena“ kao žrtva nasilja kada se taj događaj desio, te je trebala dobiti zaštitu. Apelantica navodi da su joj izrečene teže mjere nego suprugu. Mjere koje su joj izrečene nisu opravdane, srazmjerne, a ni neophodne. Pri tome, događaj se desio u lokalu koji je u vlasništvu apelantice i njenog supruga, a zbog izrečenih mjera apelantici se zabranjuje vraćanje u stan koji je njeno vlasništvo. U stanu su apelanticine stvari i stvari njeno četvoro djece. Na taj način je apelantici, kako navodi, povrijeđeno pravo na imovinu i dom. Također, apelantica navodi da sada „nema nikakve koristi“ ni od zajedničkog ugostiteljskog objekta jer ga koristi njen suprug.

II.Odgovor na apelaciju

8. U odgovoru na apelaciju Kantonalni i Općinski sud su naveli da apelanticina prava nisu povrijeđena. Rješenja su donijeta u skladu sa zakonom, a povodom konkretnog događaja.

9. U odgovoru na apelaciju MUP je ukazao da je najprije apelantica bila žrtva nasilja i da ju je sud zaštitio izricanjem zaštitnih mjera njenom suprugu. MUP je opisao događaj povodom kojeg je sud apelantici izrekao zaštitne mjere. S obzirom na to da je apelantica prijavljena na adresi u Sarajevu, a njen suprug na adresi na Bjelašnici, MUP je smatrao da treba predložiti zaštitnu mjeru udaljenja iz stana – kuće na Bjelašnici. Apelantica se nikada nije obratila MUP-u kako bi joj se omogućilo preuzimanje njenih stvari iz stana – kuće na Bjelašnici. Apelantica je prijavila kao adresu stanovanja Sarajevo, te je to njen dom. MUP smatra da apelanticina prava nisu povrijeđena.

10. Apelantica je u izjašnjenju na odgovore detaljno opisala događaj. Pri tome je ukazala da su odgovori sudova paušalni. Apelantica osporava određene navode iznijete u odgovoru MUP-a. Tako navodi da joj nije omogućeno da uzme stvari iz kuće, iako sama dalje navodi da je u pratnji policijskog službenika išla i uzela stvari iz kuće nakon što se događaj desio. Apelantica ukazuje na određenu spregu između policijskih službenika i njenog supruga oko konstrukcije događaja. V.Relevantni propisi

11. Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službene novine Federacije BiH“ br. 20/13 i 75/21): Član 7. stav (2) tač. od 2) do 5) Pojam nasilja u porodici Radnje nasilja u porodici ili prijetnje tim radnjama, u smislu stava 1. ovog člana, su:

2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju, 3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom, 4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira na to da li je nastupila fizička povreda ili nije, 5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice, Član 9.

Vrste zaštitnih mjera Učiniocima nasilja u porodici izriču se sljedeće zaštitne mjere:

1) udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor, 2) zabrana približavanja žrtvi nasilja, 3)zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, 4) obavezan psihosocijalni tretman, 5) obavezno liječenje od ovisnosti, 6) privremeno lišenje slobode i zadržavanje.

Član 26.

Osnov za žalbu Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri može se pobijati zbog:

1) bitne povrede postupka propisanog ovim zakonom, 2) povrede materijalnih odredbi ovog zakona, 3) odluke o izrečenoj zaštitnoj mjeri.

VI.Dopustivost i meritum

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, koje glase: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. Ustavni sud ukazuje da je u predmetima koji su pokretali slična pitanja utvrdio da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv u takvim slučajevima (vidi AP-7244/18 od 10. januara 2019. godine i AP-4355/19 od 8. jula 2021. godine, dostupno na www.ustavnisud.ba), te nije našao razlog da odustane od svoje ranije prakse. S obzirom na to da se suština apelanticinih navoda odnosi na njeno udaljavanje iz imovine i privremenu zabranu povratka u njenu imovinu, Ustavni sud će apelaciju ispitati prema standardima prava na imovinu.

Pravo na imovinu

14. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

15. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

16. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da joj je izrečenom zaštitnom mjerom povrijeđeno pravo na imovinu jer joj je zabranjeno vraćanje u sporni objekat koji je njeno vlasništvo i u kojem se, kako tvrdi, nalaze njene stvari i stvari njene djece.

17. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz odgovora MUP-a jasno proizlazi da se apelantica nikada nije obratila MUP-u kako bi joj se omogućilo uzimanje pokretnih stvari iz kuće. Iako je apelantica osporila taj dio, nije ponudila nikakve dokaze da zaista nije bila u mogućnosti da uzme pokretne stvari. Stoga, Ustavni sud neće ispitivati apelaciju u odnosu na apelanticine pokretne stvari jer apelantica nije učinila vjerovatnim da je osporenim odlukama došlo do miješanja u taj dio njene imovine.

18. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je sporni objekat apelanticino vlasništvo. Odlukom suda apelantici nije oduzeta imovina, već joj je izrečena mjera udaljenja iz spornog objekta i privremena zabrana vraćanja u taj objekat. Dakle, nesporno je da je došlo do miješanja u apelanticino pravo na mirno uživanje njene imovine. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi da li je mjera bila zakonita i „u skladu s općim interesom”, te da li postoji razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

Da li je miješanje bilo predviđeno zakonom?

19. Ustavni sud primjećuje da je osnov za donošenje izrečene zaštitne mjere, odnosno osnov za „miješanje “ u imovinu sadržan u članu 9. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Navedenim članom su regulirane vrste zaštitnih mjera koje se izriču učiniocima nasilja. Između ostalog, propisana je zaštitna mjera udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je izrečena zaštitna mjera zakonita.

Da li je miješanje bilo u općem/javnom interesu?

20. U vezi s pitanjem da li postoji opći/javni interes, Ustavni sud smatra da je taj interes da se članovi porodice zaštite od nasilja unutar porodice. Zaštita ličnog, psihičkog i fizičkog integriteta svake osobe je nesporno obaveza države koja spada u sferu općeg/javnog interesa. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelanticinu imovinu „u javnom/općem interesu“, kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Proporcionalnost miješanja

21. Ustavni sud podsjeća da čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravične ravnoteže” koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca.

22. Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantici zabranjeno da dolazi u stan – kuću na Bjelašnici u periodu od 12 mjeseci. Dakle, navedena mjera apelanticu pogađa tako što određeni period ne može biti u faktičkom posjedu svoje imovine. Apelantici nije zabranjeno raspolaganje imovinom, da je proda, pokloni ili nešto treće. Apelantica ukazuje na „nesrazmjer“ mjere, ali suština njenih navoda se odnosi na upoređivanje zaštitne mjere koja je njoj izrečena sa zaštitnom mjerom izrečenom njenom mužu. U konkretnom slučaju je jasna intencija suda da razdvoji apelanticu i njenog supruga jer apelantica živi u Sarajevu, a njen suprug je prijavljen na adresi spornog objekta na Bjelašnici. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da udaljavanjem iz objekta i privremenom zabranom povratka u sporni objekat na apelanticu nije stavljen prekomjeran pojedinačni teret. Stoga, Ustavni sud smatra da je miješenje u apelanticinu imovinu bilo proporcionalno važnom javnom interesu koji se želio postići.

23. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Ustavni sud ukazuje da je apelantica navela da joj je izrečenom zaštitnom mjerom povrijeđeno i pravo na dom. Međutim, navedene navode apelantica ničim nije obrazložila, niti je dostavila dokaze da se zaista radi o njenom domu. Pri tome, iz dostavljene dokumentacije, kao i iz odgovora MUP-a na apelaciju proizlazi da apelantica živi u stanu u Sarajevu, dok se mjera zabrane odnosi na pristup stanu koji se nalazi na Bjelašnici. Stoga, Ustavni sud neće dalje posebno ispitivati te navode, kao ni navode o povredi prava na slobodu kretanja koje je apelantica samo navela u tekstu apelacije. Isto se odnosi i na navod o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer ništa ne ukazuje da se osporenim rješenjima pokreću garancije prava na ličnu slobodu i sigurnost. Također, apelantica nije ni na koji način obrazložila svoju tvrdnju o povredi člana 14. Evropske konvencije, pa Ustavni sud ni te navode neće razmatrati.

VII.Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je došlo do miješanja u njenu imovinu, koje je zakonito i ima legitiman cilj i kada postoji pravična ravnoteža između cilja kojem se teži i apelanticinog prava na imovinu.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić