Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1777/21 (T. S.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1777/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. svibnja 2025. godine, u predmetu broj AP 1777/21, rješavajući apelaciju Tomislava Stajčića, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Stajčića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 242931 20 Gž od 4. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Stajčić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Dragan Tolimir, odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 19. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 242931 20 Rev od 8. travnja 2021. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 242931 20 Gž od 4. lipnja 2020. godine, i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 242931 16 P od 8. listopada 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2953/20 od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena i da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda od 4. lipnja 2020. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 242931 16 P od 8. listopada 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena Republika Srpska i Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena i tuženi) obvežu da mu solidarno nadoknade štetu u visini neisplaćenih mirovina počev od 1. siječnja 2012. godine do 12. studenog 2013. godine sa zakonskim zateznima kamatama, u iznosima kao u izreci presude.
4. Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu rješenjem tuženog od 11. prosinca 2009. godine priznato pravo na starosnu mirovinu od 1. listopada 2009. godine. Dalje je navedeno da je rješenjem tuženog od 8. ožujka 2012. godine, koje je doneseno na temelju članka 141. stavak 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZPIO), apelantu obustavljena isplata mirovine počev od 1. siječnja 2012. godine iz razloga što je stekao status osiguranika u obveznom ili dobrovoljnom osiguranju. Nakon toga je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-38/12 od 30. listopada 2013. godine utvrđeno da članak 141. stavak 1. ZPIO nije u suglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Apelantu je na temelju rješenja tuženog od 24. prosinca 2013. godine nastavljana isplata mirovine. Apelant je, kako je navedeno, tuženom podnio zahtjev od 25. prosinca 2013. godine u kojem je tražio isplatu sredstva koja su mu obustavljena na temelju ranije odluke. Međutim, odlukama tuženog koje su donesene u upravnom postupku odbijen je apelantov zahtjev, te je presudom Okružnog suda broj 11 0 U 017745 15 U od 26. svibnja 2016. godine odbijena apelantova tužba podnesena protiv navedenih akata.
5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da su prema članku 5. stavak 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZUS), odredbe članka 141. stavak 1. ZPIO važile sve do objavljivanja odluke Ustavnog suda Republike Srpske odnosno do 12. studenog 2013. godine. Prema ocjeni Osnovnog suda to znači da je rješenje tuženog kojim je obustavljena isplata mirovine bilo utemeljeno na tada važećim odredbama. Zatim, Osnovni sud je naveo da je odredbom članka 110. stavak 1. Ustava Republike Srpske utvrđeno da zakoni i drugi propisi i opći akti ne mogu imati povratno djelovanje, zbog čega se odluka Ustavnog suda Republike Srpske ne može retroaktivno primjenjivati na sporni pravni odnos. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da apelant nema pravo na naknadu štete u visini neisplaćenih mirovina za sporni period, jer nije dokazao činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 242931 20 Gž od 4. lipnja 2020. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda. Također, Okružni sud je naveo da je apelant sukladno članku
69. ZUS, imao mogućnost da zahtjeva izmjenu pravnog akta odnosno ponavljanje postupka u kojem mu je obustavljena isplata mirovina S obzirom da apelant nije postupio sukladno toj odredbi, Okružni sud je zaključio da sa uspjehom u parničnom postupku ne može tražiti ni naknadu štete prema pravilima o odgovornosti a naknadu štete u smislu čl. 154. i 155., u svezi sa odredbama članka 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naposljetku, Okružni sud je naveo da su neutemeljena apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) jer nije iskoristio efektivna pravna sredstva kako bi ostvario pravo na imovinu.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 242931 20 Rev od 8. travnja 2021. godine apelantova revizija je odbačena zato što ne ispunjava uvjete iz članka 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je, osim toga, ukazao da je pobijana presuda sukladna stavu toga suda koji je izražen u odluci broj 85 0 P 044411 19 Rev od 22. kolovoza 2019. godine.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je stekao pravo na mirovinu koje mu je oduzeto rješenjem koje doneseno na temelju neustavne odredbe članka 141. stavak 1 Zakona o PIO. Također, apelant smatra da je podnio zahtjev od 25. prosinca 2013. godine i smatra da su redoviti sudovi taj zahtjev trebali smatrati zahtjevom za izmjenu pojedinačnog pravnog akta. S obzirom na to, apelant smatra da odbijanje povrata neustavno obustavljenih mirovina za razdoblje u kojemu se primjenjivao neustavni članak 141. stavak 1. Zakona o PIO ne može se smatrati kao zakonito postupanje jer bi takva primjena proizvodila pravnu nesigurnost. Relevantni propisi
9. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 104/11 i 92/12 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 5. stavak (1) (1) Kada Sud ustvrdi da zakon nije u suglasnosti sa Ustavom, taj zakon, odnosno njegove odredbe koje nisu u suglasnosti sa Ustavom, prestaju važiti danom objave odluke Suda.
Članak 69. (1) Svatko komu je povrijeđeno pravo konačnim ili pravomoćnim pojedinačnim aktom donesenim na temelju zakona ili drugog propisa i općeg akta koji je na temelju odluke Suda prestao važiti ima pravo da traži od mjerodavnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta. (2) Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravomoćnog pojedinačnog akta iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objave odluke u “Službenom glasniku Republike Srpske” ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Suda nije prošlo više od godinu dana. (3) Odluka Suda iz stavka 1. ovoga članka predstavlja razlog za ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravomoćni pojedinačni akt.
10. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03)
14. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23).
15. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom potvrđivanja prvostupanjske presude, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant sukladno članka 69. ZUS imao mogućnost pokrenuti postupak izmjene rješenja tuženog na temelju kojega mu je obustavljena isplata mirovine, kako bi u upravnom postupku ostvario isplatu neisplaćenih mirovina za sporni period. Imajući u vidu da apelant to nije učinio, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo što upućuje da je u smislu čl. 154., 155. i 172. ZOO postojao pravni osnov na naknadu štete (vidjeti, mutatis mutandis, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnova, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5290/17 od 10. rujna 2019. godine, točka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su zaključci Okružnog suda utemeljeni na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Razmatrajući apelantove tvrdnje da se njegov zahtjev od 25. prosinca 2013. godine trebao smatrati zahtjevom za izmjenu akta, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizlazi da je o tom zahtjevu odlučivano u upravnom postupku odnosno upravnom sporu koji je okončan presudom Okružnog suda od 26. svibnja 2016. godine. Također, Ustavni sud zapaža da protiv odluka koje su donesene u tom postupku, apelant nije podnosio apelaciju, pa se u okviru ovoga postupka ne mogu razmatrati te apelantove tvrdnje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
16. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud smatra da se zbog apelantovog propusta da pokrene postupak u smislu članka 69. ZUS, okolnosti konkretnog slučaja razlikuju od prakse Europskog suda u predmetu Lakičević i drugi protiv Srbije i Crne Gore (presuda od 13. prosinca 2011. godine, predstavke br. 27458/06 i dr.,) te odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-582/21 (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-582/21 od 28. rujna 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojima su bile osporene odluke koje su donesene u upravnom postupku i upravnom sporu, i u kojima je utvrđeno kršenje prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je propisano da su stranke, nakon donošenja odluke Ustavnog suda RS, dužne pokrenuti postupak u smislu članka 69. ZUS (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-3402/18 od 10. januara 2019. godine, točka 7; i broj AP-2585/20 od 26. siječnja 2022. godine, točka 7, dostupne na www.ustavnisud.ba).
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić