Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4383/22 (S. O.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4383/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4383/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sabaheta Osmanagić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sabaheta Osmanagić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 621988 18 Rsž od 6. srpnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabaheta Osmanagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatsko društvo Eterović d.o.o. Sarajevo, podnijela je 18. studenog 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 621988 18 Rsž od 6. srpnja 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obveže tuženi (FBiH, Federalni hidrometeorološki zavod Sarajevo), da joj na ime razlike minulog rada, isplati novčani iznos koji je naveden u izreci prvostupanjske presude.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je apelantica bila namještenik tužene na radnom mjestu viši referent za računovodstvene poslove. Apelantici je osnovna plaća uvećavana na temelju minulog rada za 0,5% za svaku započetu godinu mirovinskog staža. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da apelantica tvrdi da ona ima pravo na razliku plaće, uvećanjem osnovne plaće, primjenom stope minulog rada od 0,6% za svaku godinu radnog staža u smislu članka 13. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na odredbe članka 13. OKU kojima je propisano da se osnovna plaća povećava za svaku godinu radnog staža kod tog poslodavca za 0,6%. Također, sud je naveo da je člankom 6. Zakona o plaćama i naknadama u tijelima vlasti određeno da se osnovna plaća utvrđuje množenjem osnovice i koeficijenta, te da se tako utvrđeni iznos uvećava za 0,5% za svaku započetu godinu mirovinskog staža. Pri tome, Kantonalni sud je istaknuo da je apelantičina plaća uvećana za svaku godinu mirovinskog staža za 0,5%, na način kako je to uvećanje regulirano prema Zakonu o plaćama i naknadama u tijelima vlasti i Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nema pravnog osnova zahtijevati povećanje plaće za godine radnog staža za 0,6% jer bi takvo povećanje plaće predstavljalo nedozvoljenu kombinaciju osnovice i koeficijenta iz Zakona o plaćama i naknadama u tijelima vlasti sa postotkom uvećanja iz OKU.

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da joj pripada pravo na uvećanje plaće na temelju minulog rada po stopi od 0,6% za svaku godinu radnog staža sukladno odredbama članka

13. OKU. Osim toga, apelantica ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni suda ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, te posebno ukazao da nije dozvoljena kombinacija osnovice i koeficijenta iz Zakona o plaćama i naknadama u tijelima vlasti i uvećanja za minuli rad iz OKU. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te u svezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-164/23 od 26. ožujka 2026. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-4621/22 od 23. ožujka 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4383/22 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio