Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1540/21 (M.Z.)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1540/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-1540/21, rješavajući apelaciju M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. Z. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 016458 20 Rev od 2. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Ahmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. maja 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 016458 20 Rev od 2. februara 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 016458 20 Gž3 od 10. jula 2020. godine.
2. Općinski sud u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 36 0 P 016458 20 P3 od 21. februara 2020. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, odbio tužbeni zahtjev M. T. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu naknadi materijalnu štetu u iznosu preciziranom u izreci te presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je ranije Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovni postupak u dijelu kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati naknadu štete sa pripadajućim kamatama, te u dijelu odluke o troškovima postupka. U prethodnom postupku je utvrđeno da je tužitelj kupio pokretne stvari koje je predao apelantu na čuvanje. Međutim, apelant je te stvari otuđio i na taj način umanjio tužiteljevu imovinu. Prvobitno donesena presuda je ukinuta zato što prvostepeni sud nije naložio vještaku da dopuni nalaz i mišljenje u pogledu utvrđivanja vrijednosti pokretnih stvari u vrijeme vještačenja, odnosno što je šteta bila dosuđena u iznosu vrijednosti stvari u trenutku kada ih je tužitelj kupio. Dalje, sud je u ponovnom postupku dopunskim vještačenjem utvrdio tržišnu vrijednost pokretnih stvari u momentu kupovine. Međutim, tržišnu vrijednost pokretnih stvari na dan izrade nalaza i mišljenja vještak nije mogao utvrditi, zato što nije mogao izvršiti uvid u sporne stvari. Sud je ukazao na predmet spora i relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisan postupak naknade štete. Istaknuto je da u sporu za naknadu štete tužitelj mora dokazati „postojanje subjekata u odnosu u kojem šteta nastaje“, štetu, protivpravnu radnju štetnika, uzročnu vezu između protivpravne radnje i štete kao posljedice te radnje odnosno visinu štete koju je pretrpio. Općinski sud je naveo da vještak nije mogao utvrditi vrijednost pokretnih stvari u vrijeme izrade nalaza i mišljenja odnosno, da je nakon obračuna amortizacije utvrđeno da pokretne stvari nemaju knjigovodstvenu vrijednost. U vezi s tim, sud je zaključio da tužitelj nije dokazao visinu svog zahtjeva te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 016458 20 Gž3 od 10. jula 2020. godine, koja je donesena nakon održane rasprave, djelomično je uvažena tužiteljevu žalbu i preinačena prvostepenu presudu na način da je umanjen novčani iznos koji je apelant obavezan isplatiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u prethodnom postupku utvrdio aktivnu legitimaciju tužitelja koji je kupio pokretne stvari i predao ih apelantu na čuvanje i skladištenje. Dalje, sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), ZOO i Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ponovio stav prvostepenog suda u pogledu dopunskog vještačenja pokretnih stvari. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je nalaz i mišljenje vještaka ostao nepotpun u pogledu tržišne vrijednosti pokretnih stvari na dan kada je tužitelj tražio njihovo vraćanje, odnosno na dan podnošenja tužbe. Stoga je Kantonalni sud odlučio da održi glavnu raspravu, te je naložio vještaku finansijske struke da dopuni svoj nalaz i mišljenje.
5. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj konačno opredijelio tužbeni zahtjev u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja vještaka. Ukazao je da parnične stranke nisu imale pitanja niti primjedbi na taj nalaz. Sud je istakao da je, nakon ponovnog izvođenja materijalnih dokaza i dopunskog vještačenja, utvrdio da je tužitelj kupio pokretne stvari i predao ih apelantu na čuvanje. Međutim, s obzirom na to da apelant nije vratio pokretne stvari tužitelju kao ostavodavcu kada je to od njega zatraženo, Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza djelimično uvažio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu odluku u pogledu visine dosuđene štete. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbi čl. 386, 387, 396. i 397. ZPP, shodno uspjehu stranaka i u skladu sa advokatskom tarifom.
6. Vrhovni sud je presudom broj 36 0 P 016458 20 Rev od 2. februara 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, kao i zahtjev za naknadu revizijskih troškova. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovom prigovoru, obrazloženje drugostepene presude po svom sadržaju „odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP“. Dalje, drugostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 217. stav 2. ZPP odnosno, zakazao je raspravu na kojoj je izveo novi dokaz, te utvrdio drugačije činjenično stanje i preinačio prvostepenu presudu. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud svaki dokaz cijenio savjesno i brižljivo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da apelant u reviziji takvoj ocjeni dokaza ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu provedenih dokaza koji sadrže prigovore činjenične prirode. Također, suprotno apelantovom prigovoru, nema osnova za zaključak da pokretne stvari predstavljaju nelegalno nabavljenu robu i nedozvoljeno raspolaganje stranaka, kako je to apelant tvrdio. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud izveo pravilan zaključak da je među parničnim strankama zaključen ugovor o ostavi, te da je apelant otuđenjem pokretnih stvari prouzrokovao štetu koju je dužan naknaditi tužitelju. Također, pravilno je utvrđen iznos štete koji predstavlja vrijednost pokretnih stvari na dan podnošenja tužbe. Vrhovni sud je istakao da je cijenio i ostale apelantove navode, ali da oni nisu bili „od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora (član 253. u vezi sa članom 231. ZPP)“, nije ih posebno obrazlagao. Pored navedenog, Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud nije sudio preko tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj opredijelio na ročištu pred drugostepenim sudom, kao i da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova zbog neuspjeha u revizijskom postupku.
7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opšta zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini uglavnom ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da su osporenim odlukama pogrešno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant je istakao da su sudovi pogrešno utvrdili da je tužitelj vlasnik pokretnih stvari. Također, smatra da je vještačenje i donošenja zaključka o vlasništvu na pokretnim stvarima urađeno suprotno relevantnim odredbama materijalnog prava koje je trebalo primijeniti i koje je detaljno naveo u apelaciji. Također, ističe da presuda Vrhovnog suda nije dovoljno obrazložena i da sud nije razmatrao sve navode iz žalbe. Osim toga, apelant je tražio da mu se dosude troškovi sastava apelacije i naknada nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u pogledu prava na donošenje odluke u razumnom roku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud naročito detaljno i jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak drugostepenog suda u pogledu nastanka i visine štete koju je pretrpio tužitelj. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmatrao sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Pri tome, iako je apelant tražio naknadu štete za utvrđenu povredu prava za suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji uopće nije ni obrazložio niti ukazao da je došlo do povrede tog aspekta prava na pravično suđenje, niti u čemu se ta povreda ogleda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Takođe, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije doveo do njegovog uspjeha u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
12. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
13. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete i troškova sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da prema Pravilima Ustavnog suda može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje niti prava na imovinu, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Također, Ustavni sud napominje da prema Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić