Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4335/22 (M. K.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4335/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4335/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mato Kopić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mato Kopić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Mal 054600 22 Gž od 15. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mato Kopić iz Oštre Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marijan Ivanović advokat iz Orašja, podnio je 15. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Mal 054600 22 Gž od 15. septembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud) broj 25 0 Mal 054600 21 Mal od 27. jula 2022. godine.
2. Pravosnažnom krivičnom presudom Općinskog suda od 12. aprila 2021. godine apelant proglašen krivim što je dana 8. oktobra 2019. godine u dvorištu porodične kuće P. K. motornom pilom posjekao tri stabla u tužiočevom vlasništvu, čime je uništio tuđu stvar.
3. Tužilac P. K. je protiv apelanta podnio tužbu radi naknade materijalne štete u iznosu od 3.940,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Tužbeni zahtjev je zasnovao na apelantovoj krivičnoj odgovornosti utvrđenoj pravosnažnom osuđujućom presudom od 12. aprila 2021. godine.
4. U postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev. Sud je ukazao da je shodno članu 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (ZPP) parnični sud vezan za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti iz krivične presude. Ukazao je da iz navedene krivične presude nesporno proizlazi apelantova odgovornost za nastalu štetu na osnovu člana 154. stav 1. i člana 158. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Ocijenio je da je prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba ZPP kada je odbio apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka na okolnost podijeljene odgovornosti (odnosno tvrdnje da je tužilac dao nalog/dozvolu za sječu stabala). Sud je ocijenio da bi postojanje takve dozvole u potpunosti isključilo protivpravnost apelantovih radnji, što bi negiralo sam osnov tužbenog zahtjeva i bilo u direktnoj suprotnosti sa utvrđenjima iz pravosnažne krivične presude. Utvrdio je da je prvostepeni sud pravilno odbio i apelantov prijedlog za čitanje spisa istog suda broj 25 0 V 050623 19 V, s obzirom na to da je taj postupak ocijenjen kao potpuno irelevantan za rješavanje ove pravne stvari.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant osporava zakonitost postupka zbog povrede pravila o izvođenju dokaza, navodeći da je prvostepeni sud na ročištu od 28. aprila 2022. godine neosnovano odbio sve njegove dokazne prijedloge. Posebno ističe da je sud uskratio saslušanje ključnog svjedoka koji nije bio ispitan ni u krivičnom postupku, a čiji bi iskaz o bitnim činjenicama doveo do drugačijeg ishoda spora.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, imajući u vidu da je parnični sud, shodno članu 12. stav 3. ZPP-a, vezan za pravosnažnu osuđujuću krivičnu presudu u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, jasno obrazložio da je prvostepeni sud pravilno i zakonito odbio apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka na okolnost podijeljene odgovornosti (naloga tužioca za sječu), jer bi utvrđivanje te okolnosti direktno negiralo protivpravnost apelantovih radnji i bilo u očiglednoj suprotnosti sa utvrđenjima iz pravosnažne krivične presude od 12. aprila 2021. godine. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman