Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2912/21 (N.D.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2912/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2912/21, rješavajući apelaciju N. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. D. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Pr 083459 21 Pžp od 29. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću „Nedžad E. Beća“ iz Sarajeva, podnio je 12. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Pr 083459 21 Pžp od 29. juna 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Pr 083459 19 Pr od 1. februara 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda utvrđeno je da je apelant, kao odgovorno lice u pravnom licu iz Sarajeva, odgovoran za prekršaj iz člana 54. stav 7. Zakona o cestama, zato što se nije pridržavao zakonom dozvoljenih maksimalnih ograničenja prilikom utovara tereta. Naime, na vozilo pravnog lica iz Gračanice natovareno je oblo-tehničko drvo po otpremnicama preciziranih brojeva koje je izdalo pravno lice iz Sarajeva. Tako je pravno lice iz Sarajeva, u kojem je apelant odgovorno lice, izvršilo pretovar vozila koje nije imalo posebno odobrenje za vanredni prevoz tereta, pri čemu je apelant kao odgovorno lice dozvolio da se pravno lice ne pridržava dozvoljenih maksimalnih ograničenja u pogledu propisanih uslova koji su se odnosili na masu tereta. Apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM.
3. U rješenju je navedeno da je apelant tražio sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu koji mu je izdala Federalna uprava za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava). Federalna uprava je ostala kod navoda i činjenica istaknutih u prekršajnom nalogu. Apelant je negirao da je počinio prekršaj, istakavši da je ugovorom zaključenim između pravnog lica iz Sarajeva i Gračanice utvrđena obaveza pravnog lica iz Gračanice da organizuje utovar i prevoz. Također, apelant je ukazivao da nema dokaza o tome koliko je drveta utovareno i da li je još negdje vršen utovar i drugo. Općinski sud je u dokaznom postupku uzeo u obzir izjavu koju je dao apelant u svojstvu svjedoka, kao i materijalnu dokumentaciju, te je zaključio da je apelant odgovoran za počinjeni prekršaj. Općinski sud je ukazao da je irelevantan ugovor koji su zaključila pravna lica, na koji se apelant pozvao. Sud je naveo da se ugovorne strane nisu mogle obavezati na radnje koje su suprotna zakonskim odredbama, konkretno odredbom člana 54. stav 7. Zakona o cestama FBiH, odnosno da nisu mogle ugovorom derogirati navedenu zakonsku normu. Dalje je ukazano da je federalni inspektor vršio kontrolu vozila koje je u vlasništvu pravnog lica iz Gračanice i koje je bilo natovareno „drvnim sortimentima po otpremnim iskazima koje je izdalo pravno lice u kojem je apelant odgovorno lice“. Vaganjem je utvrđeno da je vozilo natovareno više od dozvoljene ukupne mase, za šta nije imalo posebno odobrenje.,
4. Odlučujući po apelantovoj žalbi Kantonalni sud je rješenjem broj 33 0 Pr 083459 21 Pžp od 29. juna 2021. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da su počinjene bitne povrede odredbi prekršajnog postupka. Dalje je istaknuto da su na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom provedeni dokazi koje je sud ocijenio u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza, nakon čega je sud izveo zaključak o apelantovoj odgovornosti, za šta je dao obrazloženje. Kantonalni sud je također ukazao da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis kada je apelanta oglasio odgovornim za prekršaj iz člana 54. stav 7. Zakona o cestama FBiH, jer se pravno lice u kojem je apelant odgovorno lice prilikom utovara tereta na vozilo nije pridržavalo propisanih ograničenja i utovarilo je na vozilo više od dozvoljene mase. Također, Kantonalni sud je ukazao da je sud imao zakonsku mogućnost da na osnovu provedenih dokaza izmijeni činjenični opis izvršenog prekršaja, ne mijenjajući pravnu kavalifikaciju. Osim toga, Kantonalni sud je odbio i apelantov prigovor da je prekršajni nalog koji je izdala Federalna uprava nerazumljiv i nepotpun.
5. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, člana 14. u vezi sa članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1 Protokola broj 12 Evropske konvencije i člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant najprije ukazuje da nije učestvovao u postupku koji je prethodio prekršajnom postupku. Dalje, u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka, a naročito da je sudu ukazivao na činjenicu da prekršajni nalog sadrži nedostatke, da on nije mogao kontrolisati utovar na vozilo vlasništvo lica iz Gračanice, da predstavnik ovlaštenog organa nije dokazao gdje je vršen utovar odnosno da je samo „kod apelanta“ vršen utovar. Dalje apelant ukazuje da je odbrana ukazivala na ugovor zaključen između pravnih lica iz Sarajeva i Gračanice, kojim je utovar obaveza pravnog lica iz Gračanice. Apelant navodi da sudovi nisu dali odgovor na njegove navode, kao i da nisu cijenili relevantne materijalne propise. Također navodi da nije odlučeno o prigovorima „pravne zablude“, obzirom da „ranije pravno lice u Sarajevu nije odgovaralo u istim okolnostima“. Također, apelant navodi da nije dokazano da je on odgovorno lice u pravnom licu. Apelant navodi da je povrijeđen princip ne bis in idem jer je apelant kažnjen za isti prekršaj kao pravno lice iz Gračanice i odgovorno lice u tom pravnom licu.
6. Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 12/10, 16/10 – ispravka i 66/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 54. stav (7)
Pravna i fizička lica kod kojih se vrši utovar na vozila dužni su se pridržavati dozvoljenih maksimalnih ograničenja prilikom utovara tereta na vozila u pogledu propisanih uvjeta za pojedine vrste vozila koji se odnose na dimenzije, ukupnu masu i osovinsko opterećenje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud primjećuje da se svi navodi apelanta mogu sumirati kao navodi o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu apelantove navode i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je sud apelanta oglasio odgovornim za prekršaj i to kao odgovorno lice u pravnom licu, obzirom da iz njegovog iskaza kojeg je dao u toku prekršajnog postupka, proizlazi da je apelant imao svojstvo direktora. Rješenje Općinskog suda, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, sadrži jasno i uvjerljivo obrazloženje zašto je apelant proglašen odgovornim za učinjeni prekršaj, uz pozivanje na član 54. stav 7. Zakona o cestama Federacije BiH. Općinski sud je ukazao na navode odbrane, koji očigledno nisu mogli uticati na drugačije rješavanje ovog prekršajnog postupka, koje apelant ponavlja i u apelaciji. Ustavni sud smatra da su sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju ocjene provedenih dokaza, pri čemu su imali u vidu i dokaze odbrane, izveli zaključak o apelantovoj odgovornosti za prekršaj, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. Europske konvencije, pri čemu zapaža da je apelanti i ove navode zasnovao isključivo na nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz članak 6. stav 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Imajući u vidu zaključak u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i da je apelacija podnijeta jer je apelant nezadovoljan donijetim osporenim rješenjem, Ustavni sud smatra da ne treba dodatno ispitati ostale navode apelanta. Ovi navodi nisu obrazloženi, niti iz dostavljenih rješenja proizlazi da su na bilo koji način pokrenute garancije prava koje je apelant naveo u apelaciji.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman