Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2576/21 (B. R. i drugi)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neovlašteno lice
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-2576/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2576/21, rješavajući apelaciju Branke Rodić, Mirjane Bilčar i Jadranke Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Rodić i Mirjane Bilčar podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 044063 21 Kž 3 od 11. maja 2021. godine, zato što su je podnijela neovlaštena lica.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Ivanović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 044063 21 Kž 3 od 11. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branka Rodić i Mirjana Bilčar (u daljnjem tekstu: prvoapelantice) i advokat Jadranka Ivanović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) podnijele su 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 044063 21 Kž 3 od 11. maja 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 044063 20 K 2 od 7. decembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 044063 18 K od 6. septembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 044063 19 Kž od 3. aprila 2020. godine, prvoapelantice su oslobođene od optužbe da su počinile krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti. Presudom je određeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava tog suda.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 K 044063 20 K 2 od 7. decembra 2020. godine, odlučujući o zahtjevu za isplatu nagrade drugoapelantici kao braniteljici prvoapelantica, odlučeno je da se na ime nagrade, iz proračunskih sredstava toga suda isplate troškovi u ukupnom iznosu od 4.532,58 KM. U ostalom dijelu zahtjev za priznavanjem troškova (nagrada za zastupanje drugog branjenika u pogledu svih troškova u istom krivičnom postupku) odbijen je kao neutemeljen.
4. Općinski sud je u obrazloženju pojedinačno naveo za koje troškove je drugoapelantici dosudio iznos od 4.532,58 KM. Općinski sud je odbio drugoapelantičin zahtjev da joj se dosudi nagrada za zastupanje drugog branjenika u istom krivičnom postupu, jer Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa) nije propisano uvećanje za zastupanje više branjenika. U tom kontekstu, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 27. Tarife, kojom je propisano da, kad odvjetnik u istom postupku zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje osnovnih tarifnih stavki utvrđenih odredbama tarife. Međutim, Općinski sud je naglasio da iz navedene odredbe jasno proizlazi da se taj član odnosi na zastupanje u građanskim i drugim predmetima, ali ne i u krivičnom predmetu. Pri tome je ukazao na istovjetno stajalište zauzeto u predmetima Kantonalnog suda br. 68 0 K 024451 16 Kž 3 od 3. juna 2016. godine i 68 0 K 041278 20 Kž 2 od 16. juna 2020. godine.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 044063 21 Kž 3 od 11. maja 2021. godine odbijena je drugoapelantičina žalba koju je podnijela protiv rješenja Općinskog suda od 7. decembra 2020. godine. Kantonalni sud je naveo da je drugoapelantica u žalbi navela da prvostepeni sud nije mogao odbiti njen zahtjev za zastupanje i druge optužene, jer se u konkretnom slučaju radi o odbrani dvije optužene, te da joj pripada nagrada za obje optužene. Osim toga je navela da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni člana 27. Tarife, te da je sud trebao odlučiti o njenom troškovniku na osnovu čl. 199. i 203. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH). Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da su drugoapelantičini žalbeni navodi neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje i zaključak prvostepenog suda. Kantonalni sud je naglasio da se odredba člana 27. Tarife, nedvojbeno odnosi na zastupanje u građanskim i drugim predmetima, ali ne i u kaznenim predmetima, na što je pravilno ukazao i prvostepeni sud.
6. Drugoapelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelantica navodi da su joj redovni sudovi obračunali nagradu i naknadu troškova za rad advokata za braniteljice u visini kao da se radi o jednom optuženom. Navedeni stav redovni sudovi su obrazložili tvrdnjom da Tarifom „nije propisano uvećanje za zastupanje više branjenika“. Drugoapelantica smatra da sud nije trebao primjeniti odredbe člana 27. Tarife, nego je o troškovima postupku trebao odlučiti na osnovu člana 199. stav 2. i 203. ZKP F BiH. Navedeno posebno imajući u vidu obavezu plaćanja troškova krivičnog postupka utvrđene izrekom pravosnažne presude Općinskog suda od 6. septembra 2019. godine. Smatra da joj za obje optužene, svaku ponaosob, pripada pravo na naknadu nagrade.
Relevantne odredbe
7. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/04 i 24/04 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Zastupanje više osoba
Član 27.
Kad advokat u istom postupku zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje osnovnih tarifnih stavki, utvrđenih odredbama Tarife. U takvom slučaju kao vrijednost spora se uzima zbir vrijednosti tužbenih zahtjeva svih klijenata koje zastupa, te se broj bodova utvrđen na osnovu te vrijednosti spora uvećava za po 20% za drugog i svakog narednog klijenta kojeg advokat zastupa, s tim da to povećanje ne može biti veće od 100% nagrade koja predstavlja osnov za uvećanje. Iznos uvećane nagrade raspodjeljuje se na jednake dijelove na svakog od zastupanih klijenata. Ako postoji očigledna nesrazmjera u potrebi za angažovanjem kod zastupanja pojedinih klijenata u istom postupku, a zastupa je isti advokat, advokat može sa klijentima sporazumno odrediti drugi način obračuna nagrade.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na prvoapelantice
9. Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
10. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da su osporene odluke rezultat postupka koje je pokrenula drugoapelantica nakon okončanja krivičnog postupka, koji se vodio protiv prvoapelantica i u kojem su one oslobođene od optužbe da su počinile krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Dakle, u konkretnom slučaju odlučivalo se o drugoapelantičinom zahtjevu da joj se, kao braniteljici prvoapelantica, isplati nagrada iz proračunskih sredstava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, prvoapelantice nisu ovlaštene da u svoje ime podnesu apelaciju Ustavnom sudu zbog navodne povrede navedenih drugoapelantičinih prava na naplatu troškova postupka. Naime, redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu odlučivali ni o „krivičnoj optužbi“ protiv prvoapelantica, niti o njihovim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da prvoapelantice nisu lica koja imaju pravo da u konkretnom slučaju pokrenu postupak pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1757/18 od 19. februara 2020. godine, stav 14, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Stoga, Ustavni sud smatra da prvoapelantice u okolnostima konkretnog slučaja ne uživaju status ovlaštenog lica za podnošenje predmetne apelacije.
Dopustivost u odnosu na drugoapelanticu
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili drugoapelantičin zahtjev za isplatu nagrade za zastupanje drugog branjenika u istom krivičnom postupku, jer Tarifom nije propisano uvećanje za zastupanje više branjenika. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao skoro isto činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3162/15 od 20. aprila 2016 godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedenu praksu u vezu sa obrazloženjem Kantonalnog suda u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje saglasno sa zauzetom praksom Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da ovakva utvrđenja redovnih sudova nisu ni proizvoljna niti „očigledno nerazumna“. Osim toga, drugoapelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
16. Drugoapelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da drugoapelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da drugoapelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman