Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3779/22 (S. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3779/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3779/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Saša Mirković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Mirković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457353 16 Rsž od 23. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saša Mirković zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 457353 16 Rsž od 23. oktobra 2020. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Mirković iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 457353 22 Rev od 9. avgusta 2022. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 457353 16 Rsž od 23. oktobra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 457353 14 Rs od 22. septembra 2015. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4376/20 od 20. aprila 2022. godine djelimično usvojio apelaciju koju je apelant podnio zbog dužine trajanja postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom. Tom odlukom je odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda, jer je u toku bio postupak po reviziji izjavljenoj protiv te odluke. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno rješenje Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. U postupku koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, u relevantnom dijelu, odbijen je apelantov zahtjev da mu tuženi u tom postupku naknadi troškove postupka i to za troškove korištenja ličnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški u iznosu od 445,88 KM i dnevnice njegovog punomoćnika za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja u iznosu od 960,00 KM. Sud je naveo da je apelant tuženikov uposlenik s prebivalištem u Bihaću, a izabrao je da ga u konkretnoj pravnoj stvari zastupa advokat iz Ljubuškog. U odnosu na apelantov zahtjev da mu sud dosudi troškove korištenja automobila njegovog punomoćnika i dnevnice za odsustvo punomoćnika iz kancelarije u dane održavanja ročišta, sud je utvrdio da je neosnovan. Ukazao je da advokat ima pravo na troškove dnevnice i prijevoza kao i na naknadu za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja, a najviše osam sati dnevno, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Federacije Bosne i Hercegovine. Ukazao je da je članom 387. stav (1) Zakona o parničnom postupku dato ovlaštenje sudu da u svakom konkretnom slučaju cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Naveo je da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja advokata, čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio postupak, ne treba da budu veći od troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat sa područja nadležnog suda. Naglasio je da slobodan izbor advokata sa područja cijele Bosne i Hercegovine istovremeno ne podrazumijeva i obavezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko advokat dolazi van područja sjedišta suda pred kojim se vodi postupak. Istakao je da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom predmetu iz radnih odnosa sa malom vrijednošću spora, pa se troškovi angažovanja advokata čije je sjedište izvan područja nadležnog suda ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su mu trebali biti dosuđeni troškovi postupka na ime prijevoza njegovog punomoćnika i njegovog odsustva iz kancelarije. Apelant osporava i dužinu trajanja postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud već odlučivao (u odnosu na dužinu trajanja postupka)

6. Ustavni sud zapaža da apelant ovom apelacijom u dijelu u kojem ukazuje na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima pokreće ista pitanja kao i u ranijoj apelaciji (AP-4376/20) o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući to u vidu, Ustavni sud zaključuje da je, u ovom dijelu, apelacija podnesena o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Dopustivost prima facie (u odnosu na osporene odluke)

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud pružio relevantna i dovoljna obrazloženja za svoju odluku u pogledu troškova postupka, a Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, u takvom obrazloženju ne vidi proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti broj AP- 2582/22 od 23. marta 2023. godine, dostupno na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi također rješavao pitanje opravdanosti troškova u vezi sa dolaskom punomoćnika izvan sjedišta suda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih prava budući da odluke o troškovima postupka nisu bile proizvoljne (vidi Evropski sud, Fajković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 11. februara 2020. godine, predstavka broj 38868/17, tačka 16).

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3779/22 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio