Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3451/22 (E. J.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3451/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3451/22, rješavajući apelaciju Elme Jašarspahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elme Jašarspahić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 K 173367 22 Kžž od 17. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elma Jašarspahić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Lejla Babić advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 K 173367 22 Kžž od 17. maja 2022. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 173367 20 Kžk od 8. novembra 2021. godine.
2. Kantonalni sud je presudom od 8. novembra 2021. godine apelanticu oglasio krivom zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. i u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH) i osudio je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Također, izrečena je i mjera sigurnosti zabrana upravljanja motornim vozilom u trajanju od šest mjeseci.
3. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da se 31. decembra 2018. godine na magistralnom putu dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali apelantica, koja je upravljala motornim vozilom, i pješaci koji su prelazili put. Utvrđeno je da je apelanticino vozilo udarilo pješake koji su na licu mjesta preminuli. Naime, sud je detaljno naveo sadržaj nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke. Naime, istakao je da je taj vještak zaključio da je na magistralnom putu na kojem se dogodila nesreća zabranjeno kretanje pješaka, ali da je apelantica imala mogućnost da zaustavi vozilo ispred pješaka da je brzina kojom se kretala bila manja od 40 km/h, umjesto 78,23 km/h. Sud je ukazao da su tom prilikom uslovi za vožnju bili otežani, jer je bila noć i počela je padati kiša, zbog čega je trebalo prilagoditi brzinu kretanja uslovima puta i atmosferskim prilikama. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je saobraćajna nezgoda nastupila jer apelantica, usljed neprilagođene brzine, nije blagovremeno uočila pješake. Kantonalni sud je imajući u vidu navedeno, apelanticu osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, na osnovu člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. i u vezi sa stavom 1. KZ F BiH, te člana 43. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH.
4. Presudom Vrhovnog suda od 17. maja 2022. godine odbijene su, kao neosnovane, žalbe kantonalne tužiteljice i apelanticinog punomoćnika, te je potvrđena presuda Kantonalnog suda od 8. novembra 2021. godine.
5. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke prvostepenog suda, te je ocijenio da su apelanticini navodi neosnovani, pa je apelanticinu žalbu odbio. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud imajući u vidu, prije svega, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, iz kojeg slijedi da je apelantica mogla izbjeći saobraćajnu nezgodu da je brzina vozila bila manja od one kojom se kretala u datom slučaju, pravilno zaključio da je apelantica počinila navedeno krivično djelo.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito osporava nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da je takvo utvrđenje proizvoljno ili očigledno nerazumno. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je prvostepeni sud imajući u vidu, prije svega, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, iz kojeg slijedi da je apelantica mogla izbjeći saobraćajnu nezgodu da je brzina vozila bila manja od one kojom se kretala u datom slučaju, pravilno zaključio da je apelantica počinila navedeno krivično djelo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman