Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1951/21 (D.M.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Mobing
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1951/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1951/21, rješavajući apelaciju D. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 Rs 036815 20 Rev od 16. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Sonja Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 1. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Rs 036815 20 Rev od 16. marta 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 15. jula 2019. godine poništena je ponuda za zaključenje „Aneksa broj II“ (od 27. jula 2017. godine) i „Aneks broj I“ na ugovor o radu (od 9. avgusta 2017. godine). „Alumina“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelanta rasporedi na poslove i zadatke koje je obavljao prije zaključenja Aneksa broj I ili druge poslove i zadatke u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima i u skladu sa zakonom. Tužena je obavezana da apelantu isplati razliku manje isplaćene plate za određene vremenske periode novčanim iznosima preciziranim u izreci presude. Odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi kojima je apelant tražio utvrđenje, zabranu i otklanjanje diskriminacije i mobinga, kao i naknadu nematerijalne štete (sve detaljno navedeno u izreci presude).

3. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo kako su razlozi u ponudi za zaključenje aneksa ugovora o radu uopšteni. Naime, budući da tužena nije rasporedila apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i iskustvu stečenim radom, njegov tužbeni zahtjev je u ovom dijelu osnovan. Osnovni sud je potom ukazao na razloge zbog kojih radnje koje apelant smatra mobingom ne predstavljaju mobing. Također, naveo je da je za postojanje diskriminacije bitno postojanje jednog od diskriminacionih osnova ili nekog drugog osnova, ali da je apelant samo uopšteno navodio da je diskriminisan.

4. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 10. marta 2020. godine uvažena je žalba tužene, te je prvostepena presuda, između ostalog, preinačena u dosuđujućem dijelu i apelantov zahtjev je odbijen u cijelosti. Istom presudom, odbijena je apelantova žalba, te je prvostepena presuda potvrđena u preostalom dijelu. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio bitne činjenice, ali da je iz njih izveo djelimično pogrešne pravne zaključke. Naime, Okružni sud je istakao da nisu pravilni zaključci prvostepenog suda u vezi a zakonitošću „Aneksa ugovora o radu“. U vezi s tim, naveo je da je u postupku razjašnjena potreba i opravdanost izmjene ugovora o radu. Dalje, istakao je i da „nema iznesenih činjenica“ koje bi ukazivale da apelantova plata za novo radno mjesto nije u skladu sa opštim aktom tužene ili da taj akt nije u skladu sa zakonom. Osim toga, apelant nije dokazao da je njegova plata znatno niža u odnosu na zaposlenog sa istom stručnom spremom za jednak rad uz jednaku odgovornost. Zatim, Okružni sud je naveo i da eventualna diskriminacija nije učinjena vjerovatnom, što je bila apelantova obaveza u smislu člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Osim toga, naveo je da apelant tužbenim zahtjevom nije jasno odredio ni konkretne radnje koje predstavljaju mobing i njihov hronološki redoslijed, što nije razjašnjeno ni tokom postupka.

5. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant kod tužene obavljao poslove vođe Tima za strateško planiranje, razvoj i obuku, te da je nakon završenog posla taj tim rasformiran. Dalje, utvrđeno je i da je Upravni odbor donio odluku o izmjeni organizacione šeme, te da je tužena apelantu ponudila zaključenje aneksa ugovora o radu. Apelant je potpisao ponuđeni aneks i sada obavlja poslove na koje je raspoređen. Vrhovni sud je naveo da radno mjesto na koje je apelant raspoređen odgovara njegovoj stručnoj spremi. Osim toga, sud je ukazao da apelant posjeduje sve karakteristike i sposobnosti za obavljanje povjerenog posla, koji je i ranije obavljao u okviru Tima za strateško planiranje, razvoj i obuku, zbog čega ga može obavljati bez teškoća i dodatnog napora. Vrhovni sud je zaključio da je raspoređivanje na to radno mjesto izvršeno pravilno i zakonito, pri čemu je ukazao i na relevantne odredbe Zakona o radu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao ni da je osnovan njegov zahtjev u pogledu diskriminacije, jer nije dokazao da je stavljen u nejednak položaj.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i na kršenje člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je u osporenim presudama pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi i da su dokazi proizvoljno ocijenjeni. Apelant tvrdi da ga je tužena rasporedila na drugo radno mjesto suprotno odredbama Zakona o radu, te problematizira platu koja mu je određena. Osim toga, ističe da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da nije učinio vjerovatnim postojanje diskriminacije i mobinga.

Relevantni propisi

7. Zakon o zabrani diskriminacije («Službeni glasnik» Bosne i Hercegovine br. 59/09 i 66/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 4. stav (3) (Ostali oblici diskriminacije) (3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog. Član 15. stav (1) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

8. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16, 66/18, 91/21 - OUS RS i 119/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 170. stav (1) tačka 1) i stav (2) (1) Poslodavac može radniku da ponudi izmjenu sadržaja ugovora o radu (u daljem tekstu: aneks ugovora):

1) radi rasporeda na drugo radno mjesto ili premještaja u drugo mjesto rada kod istog poslodavca, u skladu sa članom 172. ovog zakona; (2) Odgovarajućim poslom u smislu stava 1. tačka 2) ovog člana smatra se posao za čije se obavljanje zahtijeva ista vrsta i stepen stručne spreme koji su utvrđeni ugovorom o radu.

Član 171. stav (1) (1) Uz ponudu za zaključivanje aneksa ugovora poslodavac je dužan da radniku u pisanom obliku dostavi i razloge za ponudu, rok u kome radnik treba da se izjasni o ponudi i pravne posljedice koje mogu da nastanu odbijanjem ponude.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Okružni i Vrhovni sud su detaljno obrazložili zašto nije osnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo poništenje ponude za zaključenje aneksa na ugovor o radu. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega se u konkretnom slučaju smatra da apelant nije učinio vjerovatnim da je došlo do diskriminacije i mobinga. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. U odnosu na apelantove navode kojima se ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ponavlja da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto smatraju neosnovanim ove apelantove navode. Osim toga, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi mogao učiniti vjerojatnim da je u konkretnom postupku diskriminisan, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

15. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da je u postupku povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1951/21 (D.M.) | Sudska praksa | Aktio