Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4233/21 (M. K. i drugi)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4233/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4233/21, rješavajući apelacije Mirsada Kurtovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli:
Mirsad Kurtović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291888 20 Rev od 9. septembra 2021. godine,
Azra Osmandžiković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291921 20 Rev od 9. septembra 2021. godine,
Azira Lušničkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291942 21 Rev od 7. septembra 2021. godine,
Hidajet Ribić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291889 21 Rev od 2. septembra 2021. godine,
Adis Islamović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291998 20 Rev od 7. septembra 2021. godine,
Mirsad Dervišbegović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291823 21 Rev od 9. septembra 2021. godine,
Spomenka Mijatović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291891 20 Rev od 22. jula 2021. godine, Arifa Halilagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291822 20 Rev od 10. avgusta 2021. godine i
Jasmin Hodžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 291963 21 Rev od 2. septembra 2021. godine,zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Kurtović iz Gračanice, Azra Osmandžiković iz Tuzle, Azira Lušničkić iz Gradačca, Hidajet Ribić iz Lukavca, Adis Islamović iz Tuzle, Mirsad Dervišbegović iz Tuzle, Spomenka Mijatović iz Tuzle, Arifa Halilagić iz Lukavca i Jasmin Hodžić iz Kalesije (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla, podnijeli su 10. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 32 0 Rs 291888 20 Rev od 9. septembra 2021. godine, 32 0 Rs 291921 20 Rev od 9. septembra 2021. godine, 32 0 Rs 291942 21 Rev od 7. septembra 2021. godine, 32 0 Rs 291889 21 Rev od 2. septembra 2021. godine, 32 0 Rs 291998 20 Rev od 7. septembra 2021. godine, 32 0 Rs 291823 21 Rev od 9. septembra 2021. godine, 32 0 Rs 291891 20 Rev od 22. jula 2021. godine, 32 0 Rs 291822 20 Rev od 10. avgusta 2021. godine i 32 0 Rs 291963 21 Rev od 2. septembra 2021. godine.
2. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda, odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im, na ime manje isplaćenih plata, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže navedeno u izreci prvostepenih presuda.
3. U obrazloženju osporenih odluka Vrhovni sud je naveo da apelanti tužbene zahtjeve zasnivaju na odredbama Zakona o platama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je osnovica za obračun plate apelanata, po rješenjima kojima su raspoređeni na svoja radna mjesta, utvrđena odlukama Vlade tuženog. Sud je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjeve apelanata za isplatu razlika plata. Naime, u relevantnom periodu nije bilo moguće primijeniti odredbe čl. 5, 6., 20. i 21. Zakona kojim se uređuju plate i naknade izabranih dužnosnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i izvršne vlasti u Federaciji BiH. Sud je obrazložio da u spornom periodu nije bio donesen zakon o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog. Stoga koeficijenti složenosti koje je utvrdio vještak nemaju uporište, budući da su ti koeficijenti određeni Zakonom i to za radno mjesto federalnih inspektora (koje nije radno mjesto apelanata). Također, Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja navodi apelanata da je tuženi, u smislu odredaba člana 63. Zakona, u roku od 90 dana od dana primjene Zakona bio dužan da donese svoje propise, usaglašene sa Zakonom iz oblasti plata i naknada. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenog suda da neispunjavanje te obaveze samo po sebi ne dovodi do direktne primjene odredaba Zakona. Naime, navedenim zakonom za kantonalne vlasti propisan je isključivo principijelni okvir za uređenje pitanja plata zaposlenih u organima vlasti u svakom kantonu. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na stav Ustavnog suda Federacije BiH izražen u odluci tog suda od 28. februara 2012. godine. Vrhovni sud je naveo da sve do donošenja Zakona o platama i naknadama uposlenih u organima vlasti tuženog, kojim se reguliše pitanje plata državnih službenika, kakav status imaju apelanti, za obračun plate apelantima nema mjesta primjeni odredaba Zakona.
4. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelanti se pozivaju na povredu prava iz Ustava Federacije BiH (pravo na jednakost pred zakonom), te na povredu principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da postoji pravni osnov za direktnu primjenu Zakona, jer tuženi nije donio svoje propise na što je bio obavezan osnovom navedenog zakona.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3434/20 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na Internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelacioni navodi koji se odnose na povredu principa vladavine prava, jer ništa ne ukazuje da je takva povreda u provedenim postupcima mogu. Također, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacija može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine , presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Konačno, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava iz Ustava Federacije BiH, te stoga neće ispitivati navode apelanata iznesene u tom pravcu.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman