Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3605/21 (F.B.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3605/21
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3605/21, rješavajući apelaciju F. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. srpnja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija F. B.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 378276 21 Rev od 8. srpnja 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da F. B. u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija F. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 378276 21 Rev od 8. srpnja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. F. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 24. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 387276 21 Rev od 8. srpnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 387276 15 Gž od 6. kolovoza 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 387276 13 P od 28. studenog 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 6. siječnja 2023. godine da dostavi odgovore na apelaciju, a od tuženog „Entea“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) 2. veljače 2023. godine.
3. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Ostali pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 12. do 20. siječnja 2023. godine. Odgovori su dostavljeni apelantovom punomoćniku 29. ožujka 2023. godine radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 29. listopada 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.
6. Presudom Općinskog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu preda u posjed stan u Ljubuškom, te da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime izgubljene zarade za određeno razdoblje, na ime duga, umanjene vrijednosti i oštećenja stana te pripadajuće opreme.
7. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelant podneskom od 4. studenog 2014. godine opredijelio tužbeni zahtjev kako je navedeno u izreci presude. Općinski sud je dalje naveo da su apelant kao stanodavac i tuženi kao stanoprimac 2. listopada 2012. godine zaključili ugovor o zakupu stana (u daljnjem tekstu: ugovor) na razdoblje od 12 mjeseci. Ukazao je da je člankom 8. ugovora ugovoreno da tuženi ima pravo raskinuti ugovor i prije njegovog isteka, s tim što će izvršiti plaćanje do momenta raskida ugovora. Zatim je naveo da je tuženi 15. lipnja 2013. godine apelantu dostavio obavijest o raskidu ugovora pozivajući se na članak 8. ugovora. Općinski sud je zaključio da je ugovor raskinut u skladu s navedenim člankom ugovora. Dalje je naveo da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je apelant nakon raskida ugovora raspolagao stanom. Općinski sud je dalje istaknuo da je u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke navedeno da nije uočeno oštećenje stana osim što ga treba očistiti, te da je amortizacija opreme sadržana u dijelu zakupnine. Osim toga, naveo je da apelant nije dokazao visinu potraživanog duga s obzirom na to da je u nalazu i mišljenju vještaka utvrđena samo visina izmakle koristi. Na temelju navedenog, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
8. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istaknuo da je paušalan i ničim dokazan žalbeni navod da su svjedoci instruirani za davanje iskaza. Također je istaknuo da je neutemeljen i apelantov žalbeni navod da prvostupanjski sud nije prethodno odlučio dopušta li raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu ili ne. U svezi s tim, sud je ukazao na sadržaj odredbe članka 57. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da, kako se u konkretnom slučaju tuženi bez protivljenja upustio u raspravljanje o preinačenom tužbenom zahtjevu, njegov pristanak se pretpostavlja, tako da nije od značaja što nije doneseno posebno procesno rješenje.
9. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je drugostupanjski sud pravilno primijenio ZPP i za svoju odluku dao pravilne razloge. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je ugovor, zaključen na određeno vrijeme, raskinut u smislu članka 8. ugovora, odnosno da se tuženi pridržavao ugovorenih obveza tako što je postupio u skladu s tim člankom. Dalje je naveo da je također pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da nema osnove za dosuđivanje naknade štete i izmakle koristi zbog nekorištenja stana. Naime, kako apelant nije dokazao da je tuženi nakon raskida ugovora nastavio koristiti stan, to mu ne pripada pravo na naknadu izmakle koristi zbog nemogućnosti davanja u najam stana. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilno odbijen i dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog oštećenja stana jer apelant nije dokazao svoju tvrdnju da su na stanu nastala oštećenja zbog toga što ga je u vrijeme zakupa koristio tuženi.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP-a (čl. 7., 8., 57., 123. stavak 1. u svezi sa člankom 191. stavak 4.). Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima. Navodi da prvostupanjska odluka ne sadrži ocjenu izvedenih dokaza, odnosno da iskazi svjedoka nisu podvrgnuti kritičkoj ocjeni suda s obzirom na to da su uposlenici tuženog, koji su bili instruirani za davanje iskaza. Apelant smatra da je prvostupanjski sud morao donijeti procesno rješenje kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe bez obzira na to što se tuženi upustio u raspravljanje. Također, navodi da sud, obrazlažući odredbu članka 8. ugovora, propušta primijeniti odredbu članka 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kojom je propisano da se ugovor otkazuje putem suda. U svezi s tim, smatra da ugovor nije raskinut, te da je pogrešno utvrđeno da je mogao koristiti stan. Osim toga, apelant navodi da je postupak dugo trajao (skoro osam godina) te traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su naveli da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantova prava te predlažu da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 57. st. (2) i (3) (2) Nakon održavanja pripremnoga ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženik pristaje na preinaku. (3) Smatrat će se da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci.
Članak 123. stavak (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
15. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
16. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...] U odnosu na osporene odluke
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud ocijenio dokaze i utvrdio činjenično stanje te primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23.). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovodeći u svezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama ZPP-a dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o identičnim navodima koje apelant ponavlja i u apelaciji, dali jasno obrazloženje da je do raskida ugovora koji je zaključen na određeno vrijeme došlo na temelju pismene obavijesti, odnosno da je tuženi postupio u skladu s ugovornom odredbom (članak 8. ugovora). Osim toga, detaljno je obrazloženo zašto propust prvostupanjskog suda da donese posebno procesno rješenje kojim dopušta ili ne dopušta raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu nije od značaja u konkretnom slučaju (vidi točku 8. odluke). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu.
19. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
20. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
21. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe 29. listopada 2013. godine pa do donošenja presude Vrhovnog suda 8. srpnja 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi sedam godina i oko osam mjeseci. Osim toga, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio duljini trajanja postupka.
22. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i jedan mjesec od podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu bilo potrebno razdoblje od pet godina i oko osam mjeseci da odluči o žalbi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud nije izjasnio u svezi s duljinom trajanja postupka pred tim sudom te da je Vrhovni sud konačnu odluku donio nakon 11 mjeseci. Imajući u vidu navedeno, kao i da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–
66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
23. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
24. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
25. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak trajao sedam godina i oko osam mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom pet godina i oko osam mjeseci, a pri tome taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge za tako dugo trajanje postupka.
27. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
28. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman