Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4498/21 (F. S.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4498/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4498/21 , rješavajući apelaciju Feksada Saletovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Feksada Saletovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 306463 18 Rsž od 12. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Feksad Saletović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Almir Šindrić advokat iz Tuzle, podnio je 29. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 306463 18 Rsž od 12. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 306463 17 Rs od 13. juna 2018. godine JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), obavezan je da apelantu nadoknadi razliku plate između radnog mjesta „šef obezbjeđenja rudnika“ i „samostalni električar ˗ majstor“ za period od 1. juna 2014. do 1. juna 2017. godine, u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tužbeni zahtjev je odbijen preko dosuđenih iznosa. U obrazloženju presude, Općinski sud je utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog na radnom mjestu „šef obezbjeđenja rudnika“, te da je odlukom tuženog o prerasporedu zaposlenika od 7. februara 2013. godine raspoređen na poslove radnog mjesta „samostalni električar ˗ majstor“, počev od 1. marta 2013. godine. Dalje je utvrdio da je rješenjem Federalnog zavoda PIO Mostar od 31. maja 2013. godine apelantu priznato pravo na raspoređivanje na drugi odgovarajući posao, jer mu je zbog bolesti utvrđena invalidnost II kategorije počev od 17. aprila 2013. godine. Apelantu je takođe utvrđena naknada na ime invalidnosti u iznosu od 994,74 KM na osnovicu iz 2012. godine. S obzirom na to da je uslijed invaliditeta onemogućen da obavlja poslove „samostalni električar ˗ majstor“, tuženi je apelanta rasporedio na poslove radnog mjesta „električar ˗ majstor“. Sud je takođe utvrdio da se apelant 16. februara i 6. marta 2017. godine obraćao tuženom sa zahtjevom za korekciju plate u skladu sa Pravilnikom o radu, jer je raspoređen na radno mjesto sa manjom platom. Tuženi je, odgovarajući na taj zahtjev, obavijestio apelanta da je trebao izjaviti prigovor poslodavcu u roku od 3 godine i da je njegovo potraživanje po tom osnovu zastarjelo.
3. Sud je dalje utvrdio da je apelant u vrijeme preraspodjele od 1. marta 2013. godine imao 36 godina penzijskog staža, bez obzira što je njegov posebni staž naknadno, 2016. godine brisan, iz evidencije tuženog. Stoga je Općinski sud zaključio da je tuženi bio dužan primijeniti odredbu člana
107. Pravilnika o radu. Tom odredbom je propisano da će društvo u slučaju rasporeda zaposlenika na nove poslove, koji su manje vrednovani, kojem do sticanja prava na penziju nedostaje do pet godina staža do pune penzije (40 godina penzijskog staža), omogućiti da zadrži platu radnog mjesta sa kojeg se raspoređuje. Sud je je istakao da na takav zaključak ne utiče činjenica da poseban staž nije upisan u apelantovu radnu knjižicu, bez obzira što apelant nije dokazao da posjeduje uvjerenje o tom stažu. Osim toga, sud je naveo da, prema nalazu i mišljenja vještaka ekonomske struke, postoji razlika između plata koje bi apelant ostvario na radnom mjestu „šef obezbjeđenja rudnika“ i plata na radnom mjestu „električar ˗ majstor“. Sa druge strane, vještak je utvrdio da ne postoji razlika u utuženom periodu „između plate i naknade isplaćene [apelantu] u utuženom periodu, kao iznosa naknade koja [apelantu] pripada po osnovu invalidnosti II kategorije“. Slijedom navedenog, sud je dosudio apelantu razliku plata koje su mu isplaćene u odnosu na one koje bi ostvario na radnom mjestu „šef obezbjeđenja rudnika“, u iznosu utvrđenom nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, dok je tužbeni zahtjev preko tog iznosa odbio.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 306463 18 Rsž od 12. oktobra 2021. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju, Kantonalni sud je ukazao da se apelantov poseban staž uračunava u penzioni staž, bez obzira što nije upisan u radnu knjižicu. U vezi sa tim je istakao da odredba člana 94. Zakona PIO, koji je bio na snazi u relevantnom periodu, nije propisivala mogućnost izbora zainteresovanim licima da li žele da im se u penzijski staž uračuna i poseban staž. Sud je ukazao da je takav stav izražen i u odluci Ustavnog suda broj AP-2184/09 od 13. juna 2012. godine. Takođe je istakao da je uračunavanje posebnog staža samo uz pismenu saglasnost lica na koje se odnosi propisano novim Zakonom PIO. Stoga je sud zaključio da apelantu od 1. marta 2013. godine, na osnovu člana 107. Pravilnika o radu, pripada razlika plate između radnog mjesta „šef obezbjeđenja rudnika“ i „samostalni električar ˗ majstor“. Međutim, kako je sud obrazložio, apelantu razlika plate pripada samo do 17. aprila 2013. godine, kada mu je utvrđena invalidnost II kategorije i određena naknada na po tom osnovu. S obzirom na to da apelant tužbenim zahtjevom nije obuhvatio taj period, već period od 1. juna 2014. do 1. juna 2017. godine, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s tim je istakao da je za utuženi period apelantu obračun plate vršen po posebnim odredbama Zakona PIO i da ne postoji razlika između plate i naknade koja je apelantu isplaćena po osnovu invalidnosti, što nije ni bilo sporno u prvostepenom postupku.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, navodi da je činjenica da je apelantu utvrđena invalidnost II kategorije apsolutno irelevantna u konkretnom slučaju. Takođe navodi da je vještak ekonomske struke utvrdio da postoji razlika između plata koje bi apelant ostvario na radnom mjestu „šef obezbjeđenja rudnika“ u odnosu na plate koje je ostvario na radnom mjestu „samostalni električar ˗ majstor“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, uzimajući u obzir utvrđene činjenice i relevantne propise, dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ovakvo utvrđenje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno obrazložio da apelantu razlika plate shodno odredbi člana 107. Pravilnika o radu pripada samo do dana kada mu je utvrđena invalidnost i određena naknada po tom osnovu, dok za utuženi period ne postoji razlika između plate i naknade koja je apelantu isplaćena shodno odredbama Zakona PIO. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman