Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2586/21 (N. P.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dijete
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2586/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2586/21, rješavajući apelaciju Nemanje Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Nemanja Pavlović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 K 033578 21 Kvlz od 26. decembra 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 033578 20 Kž od 14. aprila 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 K 033578 19 K od 25. juna 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nemanja Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupaju Mirko Dabić i Milan Petković, advokati iz Banjaluke, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 033578 20 Kž od 14. aprila 2021. godine. Apelant je 18. januara 2023. godine dopunio apelaciju i Ustavnom sudu dostavio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 K 033578 21 Kvlz od 26. decembra 2022. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog i Vrhovnog suda, kao i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 1. aprila 2022. i 29. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osnovni, Okružni i Vrhovni sud su 8. i 11. aprila 2022. i 3. aprila 2023. godine Ustavnom sudu dostavili odgovore na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

3. Odgovori na apelaciju su poslani na izjašnjenje apelantovom punomoćniku 27. februara i 3. aprila 2023. godine, ali izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Osnovni sud je presudom broj 73 0 K 033578 19 K od 25. juna 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) proglasio apelanta krivim što je od 1. do 8. avgusta 2018. godine, na način opisan u izreci presude, navodio dijete na učestvovanje u snimanju dječje pornografije, čime je počinio krivično djelo iskorišćavanja djece za pornografiju iz člana 175 stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je apelantu izrekao uslovnu osudu kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, ali je istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 175 stav (4) KZRS, od apelanta je trajno oduzet mobilni telefon uz nalog da se uništi.

6. Osnovni sud je utvrdio da je apelant mobilnim telefonom opisanim u presudi sa svog Facebook profila komunicirao s Facebook profilom „Natalija Nešović“ (u daljnjem tekstu: sporni profil). Lice sa spornog profila se predstavilo kao djevojčica koja u septembru puni 14 godina, rođena 2005. godine, i koja živi s bakom. Apelant je, i nakon tog saznanja, nastavio komunikaciju i poslao svoju fotografiju na sporni profil tražeći da mu lice s profila pošalje fotografiju, raspitujući se s kim živi, da li toj djevojčici s profila smeta što je on mnogo stariji od nje i da li je zanimaju muško-ženski odnosi. Apelant je predložio da ta prepiska ostane tajna. Takođe je tražio da mu lice sa spornog profila pošalje fotografiju, navodeći: „Želim da vidim nešto što se krije ispod tvojih gaćica“, zahtijevajući da mu lice „dostavi fotografije svog polnog organa, a kada to učini da sliku obriše.“ Apelant je zatim na Facebook mreži našao profil nezavisne organizacije „BPP Borba protiv pedofilije“ (u daljnjem tekstu: BPP), na kojoj je objavljen dio komunikacije „između apelanta i spornog profila, koji je potom blokirao pristup svom profilu“. Nakon toga, apelant je izbrisao ostatak komunikacije sa spornim profilom i uklonio svoj profil s Facebooka.

7. Osnovni sud je naveo da je na glavnom pretresu izveo dokaz saslušanjem svjedoka B. M., kao i materijalne dokaze. Među sprovedenim dokazima su izvještaj o izvršenoj analizi vještačenja mobilnog telefona koji je oduzet od apelanta i snimak ekrana komunikacije putem aplikacije Facebook između apelanta i lica na spornom profilu (20 prepiski). Kao dokaz je sproveden i snimak stranice BPP koji je objavljen na Facebook profilu te organizacije. Svjedok B. M. je, na osnovu naredbe za pretres koju je izdalo Tužilaštvo, pretresao apelantov telefon. Iz iskaza tog svjedoka je utvrđeno da se nije mogla pregledati memorija apelantovog telefona, odnosno ekstraktovati bilo kakvi podaci s telefona, a time ni s aplikacija Viber, Whatsapp i slično, jer se telefon nalazio u „nepristupačnom stanju za tu vrstu podataka“. Pojašnjeno je da je u konkretnom slučaju sporna prepiska obavljena putem Facebook profila, što je vezano za internet protokol, a ne za SIM karticu na telefonu. Osnovni sud je s posebnom pažnjom cijenio snimak ekrana komunikacije putem aplikacije Facebook između apelantovog i spornog profila – 20 prepiski iz kojih je nesporno utvrđeno da se radi o apelantovom profilu (na profilu se jasno vidi apelantova slika s podacima, kao i tokom komunikacije sa spornim profilom na koji apelant, u momentu prepiske, fotografiše i šalje svoje dvije fotografije). Iz snimka Facebook stranice BPP vidljivo je da je organizacija objavila komunikaciju između apelantovog i spornog profila, kao i da iza spornog profila stoji ta organizacija.

8. Osnovni sud je ocijenio da se ne može prihvatiti tvrdnja odbrane da u apelantovim radnjama nema obilježja krivičnog djela iskorišćavanja djece za pornografiju „jer nema oštećene“ budući da je krivično djelo izvršeno samim navođenjem djeteta da učestvuje u pornografiji. Naime, apelant je, nakon što je saznao da je na spornom profilu „djevojčica“, od nje tražio da mu pošalje eksplicitne fotografije, čime je izvršeno to krivično djelo. Sud je obrazložio da se radi o krivičnom djelu koje ne sadrži opasnost kao obilježje krivičnog djela, kao u slučaju konkretne opasnosti, već ta opasnost nužno proizlazi iz radnje izvršenja i djelo se smatra svršenim samim činom navođenja djeteta na snimanje. Dakle, u ovom slučaju se uopšte ne dokazuje postojanje posljedice jer se ona pretpostavlja time što se dijete navodi na učestvovanje u snimanju dječje pornografije. Osnovni sud je istakao da je tačno da iza spornog profila stoji BPP, ali da to apelantu nije bilo poznato u momentu komunikacije, pa je irelevantno to što je oštećena „virtuelna“. Osnovni sud je ocijenio da je neprihvatljiva tvrdnja odbrane da se radi o neovlašćenom korišćenju ličnih podataka ili iskorišćavanju kompjuterske mreže za izvršenje krivičnog djela ili navođenje drugog na izvršenje krivičnog djela. Radi se o društvenoj mreži koja je elektronska, vezana za internet i nema vidljive fizičke granice, pa se putem te mreže informacije u momentu prenose s jednog kraja svijeta na drugi. Zato, kako je istakao Osnovni sud, nije nužno postojanje posebne naredbe za nadzor komunikacije kada se poruka dostavljena u Messenger putem Facebook profila može fotografisati. Dakle, ovdje se ne radi o materijalu koji je pribavljen nadzorom i snimanjem razgovora ili komunikacija drugim tehničkim sredstvima koji se mogu steći samo primjenom člana 234 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), zbog čega je opisana prepiska zakonit dokaz.

9. Okružni sud je Presudom broj 73 0 K 033578 20 Kž od 14. aprila 2021. godine žalbe apelantovih branilaca odbio i potvrdio prvostepenu presudu pozivajući se na razloge iz prvostepene presude.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 73 0 K 033578 21 Kvlz od 26. decembra 2022. godine odbio apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažnih presuda. Vrhovni sud je pojasnio da radnju izvršenja tog krivičnog djela čini onaj ko navodi dijete na učestvovanje u snimanju dječje pornografije, te da je inkriminacija određena nesvršenim glagolskim oblikom „navodi“. To ukazuje na to da se radi o krivičnom djelu s apstraktnom opasnošću. Kod navedenih djela se polazi od pretpostavke da se preduzimanjem radnje izvršenja uvijek stvara apstraktna opasnost za zaštićeno dobro. Stoga, posljedica u vidu konkretne opasnosti ne predstavlja bitno obilježje krivičnog djela. Imajući u vidu da je zaštitni objekat te inkriminacije dijete, to jest polni integritet djeteta, to krivično djelo se smatra dovršenim samim preduzimanjem radnje izvršenja, odnosno navođenjem djeteta na učestvovanje u snimanju dječje pornografije. Istaknuto je da je zakonodavac pošao od pretpostavke da preduzimanje navedenih radnji prema djeci uvijek i bez izuzetka predstavlja opasnost koja opravdava inkriminisanje (zakonodavni motiv inkriminacije). Iz tog razloga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani prigovori da ne postoji oštećeni kao bitno obilježje navedenog krivičnog djela. Naime, smisao predmetne inkriminacije je zaštita polnog integriteta djece kao najosjetljivije populacije. Budući da je apelantov umišljaj bio usmjeren upravo na tu kategoriju, irelevantno je što iza spornog profila stoji nevladina organizacija koja se bori protiv pedofilije. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je ratio legis krivičnih djela seksualnog zlostavljanja i iskorišćavanja djeteta iz glave XV KZRS zaštita djece od raznovrsnih oblika narušavanja njihovog polnog integriteta. Zato je neophodna i opravdana i društvena reakcija u trenutku nastanka apstraktne opasnosti za zaštićeno dobro. Budući da je apelant svojim umišljajno preduzetim radnjama stvorio takvu opasnost za zaštitni objekat u cjelini, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je došlo do povrede krivičnog zakona iz člana 312 tačka a) ZKPRS.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i načina na koji je sud cijenio dokaze. Osim toga, apelant navodi da osporene presude nisu obrazložene u skladu sa standardom „obrazložene odluke“. Apelant navodi da su redovni sudovi prilikom obrazlaganja postojanja krivičnog djela za koje je osuđen dali očigledno proizvoljne razloge. Apelant ističe da je subjekat zaštite tog krivičnog djela dijete. Stoga se, kako apelant dalje navodi, ne može hipotetički zaključiti da je apelant navodio dijete na učestvovanje u snimanju dječje pornografije jer je u konkretnom slučaju nesporno bilo da dijete ne postoji. Apelant posebno ističe da se osporene presude zasnivaju na nezakonitom dokazu, tj. apelantovoj prepisci koju je vodio sa spornim profilom putem mobilnog telefona korišćenjem društvenih mreža, mada se radi o profilu nezavisne organizacije koja je lažno plasirala profil lica koje ne postoji. Apelant tvrdi da te prepiske nisu mogle biti utvrđene prilikom analize i pretresa njegovog mobilnog telefona jer je blokirao pristup svom telefonu. Uprkos tome, sud je cijenio snimak ekrana komunikacije putem društvenih mreža između apelantovog profila sa spornim profilom kao navođenje djeteta na učestvovanje u snimanju dječje pornografije. Apelant ističe da taj ključni dokaz nije pribavljen na zakonit način. U vezi s tim, apelant smatra da se postavlja pitanje da li je taj ključni dokaz pribavljen u skladu sa članom 10 ZKPRS i da li je snimak s profila nezavisne organizacije vjerodostojan i pouzdan. Apelant ističe da na glavnom pretresu nisu bili predstavnici BPP-a i da stoga nije imao mogućnost da u okviru unakrsnog ispitivanja ospori autentičnost spornog snimka. Apelant smatra i da način pribavljanja tog dokaza narušava princip privatnosti. Takođe, apelant ističe da obrazloženje u nižestepenim presudama ne zadovoljava obavezu poštovanja principa in dubio pro reo i presumpcije nevinosti. U odnosu na član 8 Evropske konvencije, apelant navodi da je do spornih prepiski „došlo isključivo podstrekavanjem“, čime je grubo povrijeđeno njegovo pravo na privatnost.b)Odgovori na apelaciju

12. Osnovni sud je odgovorio da je apelacija neosnovana jer je sud analizirao izvedene dokaze i obrazložio svoju odluku i odlučio o prigovoru odbrane u vezi s nezakonitošću dokaza.

13. Okružni sud je odgovorio da je apelacija neosnovana.

14. Vrhovni sud je istakao da su apelantovi navodi isticani u zahtjevu za zaštitu zakonitosti i da je taj sud o njihovoj neosnovanosti dao razloge u obrazloženju presude.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17, 104/18

– odluka USRS, 15/21 i 89/21) u relevantnom dijelu glasi:

Umišljaj

Član 32. (1) Krivično djelo može biti izvršeno sa direktnim ili eventualnim umišljajem. (2) Krivično djelo je izvršeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje. (3) Krivično djelo je izvršeno sa eventualnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

GLAVA XV

KRIVIČNA DJELA SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA I ISKORIŠTAVANJA DJETETA […] Iskorištavanje djece za pornografiju

Član 175. st.(1), (2), (3), (4) i (6) (1) Ko navodi dijete na učestvovanje u snimanju dječije pornografije ili ko organizuje ili omogući snimanje dječije pornografije, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Ko neovlašteno snimi, proizvede, nudi, čini dostupnim, distribuira, širi, uvozi, izvozi, pribavlja za sebe ili za drugoga, prodaje, daje, prikazuje ili posjeduje dječiju pornografiju ili joj svjesno pristupa putem računarske mreže, kazniće se kaznom zatvora od jedne do osam godina. (3) Ko upotrebom sile, prijetnje, obmane, prevare, zloupotrebom položaja ili teških prilika djeteta ili odnosa zavisnosti, prisili ili navede dijete na snimanje dječije pornografije, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina. (4) Predmeti korišteni za izvršenje ovog djela se oduzimaju, a pornografski materijal koji je nastao izvršenjem djela se uništava. (6) Dječija pornografija je materijal koji vizuelno ili na drugi način prikazuje dijete ili realno prikazano nepostojeće dijete ili lice koje izgleda kao dijete, u pravom ili simuliranom (eksplicitnom) evidentnom seksualnom ponašanju ili koji prikazuje polne organe djece u seksualne svrhe.

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Slobodna ocjena dokaza

Član 15. Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Sadržaj presude

Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Međunarodni instrumenti

A. Ujedinjene nacije

17. Konvencija o pravima djeteta (donesena 20. novembra 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku), koja se u BiH primjenjuje na osnovu Zakona o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94, te „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

Član 19. stav 1.

1. Države-potpisnice poduzimaju sve odgovarajuće zakonodavne, administrativne, socijalne i obrazovne mjere radi zaštite djeteta od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja, povrede ili zloupotrebe, zanemarivanja ili nemarnog odnosa, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući i seksualnu zloupotrebu dok je na brizi roditelja, zakonitih skrbnika ili neke druge osobe kojoj je povjerena briga o djetetu.

Član 34.

Države članice se obavezuju da zaštite dijete od svih oblika seksualnog izrabljivanja i seksualne zloupotrebe. Radi toga, države članice posebno poduzimaju sve odgovarajuće nacionalne, bilateralne i multilateralne mjere za sprečavanje:

a) navođenja ili prisiljavanja djeteta da sudjeluje u nezakonitim seksualnim aktivnostima;

b) eksploatatorskog korištenja djece u prostituciji ili drugim nezakonitim seksualnim radnjama;

c) eksploatatorskog korištenja djece u pornografskim predstavama i materijalima.

18. Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta koji se odnosi na prodaju djece, dječju prostituciju i dječju pornografiju (donesen 25. maja 2000. godine u Njujorku), koji se u BiH primjenjuje na osnovu Odluke o ratifikaciji Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima djeteta koji se odnosi na prodaju djece, dječju prostituciju i dječju pornografiju („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj 5/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. U svrhe ovog protokola: [...] (c) dječija pornografija podrazumijeva svako predstavljanje, na bilo koji način, djeteta angažiranog u stvarnim ili simuliranim izrazito seksualnim aktivnostima ili svako predstavljanje spolnih dijelova djeteta primarno u seksualne svrhe.

B. Savjet Evrope

19. Konvencija Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualne zloupotrebe (usvojena 25. oktobra 2007. godine u Lanzarotu), koja se u BiH primjenjuje na osnovu Odluke o ratifikaciji Konvencije Savjeta Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualne zloupotrebe („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj 11/12 od 27. septembra 2012. godine), u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1. - Svrha

1. Svrha ove Konvencije je:a. spriječiti i suzbijati seksualno iskorištavanje i seksualnu zloupotrebu djece; b. zaštititi prava djece žrtava seksualnog iskorištavanja i seksualne zloupotrebe; c. unaprijediti nacionalnu i međunarodnu saradnju protiv seksualnog iskorištavanja i zloupotrebe djece. Član 20 – Krivična djela koja se odnose na dječiju pornografiju

1. Članica će poduzeti potrebne zakonske i druge mjere kako bi se osiguralo da se sljedeće namjerno ponašanje krivično procesuira:

a) izrada dječije pornografije;

b) nuđenje ili pravljenje dostupnim dječije pornografije;

c) distribucija ili prenošenje dječije pornografije;

d) nabavljanje dječije pornografije za sebe ili za drugu osobu;

e) posjedovanje dječije pornografije;

f) svjestan pristup putem informacijiskih i komunikacijskih tehnologija dječijoj pornografiji.

2. U svrhu ovog člana, „dječija pornografija" će značiti svaki materijal koji vizuelno opisuje dijete angožavano u stvarno ili simulirano seksualno jasno ponašanje, ili opis dječijih i seksualnih organa čija je primarna svrha seks.

3. Članica može zadržati pravo da ne primjenjuje, u cijelosti ili djelomično, paragraf 1a i e na proizvodnju i posjedovanje pornografskog materijala:

- koji se isključivo sastoji od simuliranih predstavljanja ili realističnih slika nepostojećeg djeteta;

- koji uključuje djecu koja su dostigla starosnu dob navedenu u članu 18, paragraf 2, kada su ove slike proizvedene i nalaze se u njihovom posjedu uz njihov pristanak, isključivo za sopstvenu privatnu upotrebu.

4. Članica može zadržati pravo da ne primjenjuje, u cjelosti ili djelomično, paragraf 1f.

Član 30 - Načela

1. Članica će poduzeti potrebne zakonske i druge mjere kako bi osigurala da se istrage i krivični postupci vode u najboljem interesu i poštujući prava djeteta. [...]

5. Članica će poduzeti potrebne zakonske i druge mjere, u skladu sa temeljnim načelima svog lokalnog zakona: - osigurati učinkovitu istragu i krivično gonjenje za djela uspostavljena u skladu sa ovom Konvencijom, dopustivši, kada je prikladno, mogućnost tajnih operacija; - omogućiti jedinicama ili istražnim službama da identifikuju žrtve krivičnih radnji uspostavljenih u skladu sa članom 20, posebno da analiziraju dječiji pornografski materijal, kao što su fotografije i audiovizuelni snimci poslani ili stavljeni na raspolaganje putem informacijskih i komunikacijskih tehnologija.

20. Konvencija o kibernetičkom kriminalu (usvojena u Budimpešti 23. novembra 2001. godine), koja se u BiH primjenjuje na osnovu Odluke o ratifikaciji Konvencije o kibernetičkom kriminalu („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori, broj 6/06 od 11. maja 2006. godine), u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. st. (1) i (2) Prekršaji koji se odnose na dječju pornografiju 1. Svaka strana usvaja zakonodavne i druge mjere koje se ukažu potrebnim da bi se utemeljili kao krivično djelo, shodno internom pravu, sljedeći postupci kada su oni počinjeni namjerno i bespravno:

a) proizvodnja dječje pornografije u cilju njene difuzije putem kompjuterskog sistema;

b) nuđenje ili stavljanje na raspolaganje dječje pornografije putem kompjuterskog sistema;

c) distribuiranje ili prijenos dječje pornografije putem kompjuterskog sistema;

d) djelo pribavljanja za sebe ili za drugoga dječje pornografije putem kompjuterskog sistema;

e) posjedovanje dječje pornografije u kompjuterskom sistemu ili putem čuvanja kompjuterskih podataka. 2. U smislu gornjeg paragrafa 1, "dječja pornografija" podrazumijeva svaki pornografski materijal koji vizuelno prikazuje:

a) maloljetnika prilikom eksplicitnog seksualnog odnosa;

b) osobu koja se pojavljuje kao maloljetnik i koja se upušta u eksplicitni seksualni odnos;

c) realistične slike koje prikazuju maloljetnika prilikom eksplicitnog seksualnog odnosa.

VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava zato što ne postoji oštećeni, već je u pitanju „virtuelno dijete“, pa da stoga ne postoji ni krivično djelo. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

26. U brojnim odlukama Evropski i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 128, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-3156/20 od 24. marta 2020. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su relevantna za donošenje odluke, te da su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je redovni sud zaključio da je apelant krivično djelo iskorišćavanja djece za pornografiju počinio „navođenjem“. Osnovni sud je obrazložio da se radi o krivičnom djelu s apstraktnom opasnošću i da se preduzimanjem radnje izvršenja uvijek stvara apstraktna opasnost za zaštićeno dobro, zbog čega posljedica u vidu konkretne opasnosti ne predstavlja bitno obilježje krivičnog djela (vidi tačku 8 ove odluke). Pri tome je Osnovni sud u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Taj zaključak su potom potvrdili Okružni i Vrhovni sud (vidi tač. 9 i 10 ove odluke). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zaključak da je radnja izvršenja krivičnog djela za koje su apelanta osudili dovršena samim preduzimanjem navođenja djeteta na učestvovanje u snimanju dječje pornografije. Takođe, redovni sudovi su utvrdili da je apelantov umišljaj bio usmjeren upravo na dijete, te da je za postojanje krivičnog djela irelevantno što se ne radi o stvarnom djetetu.

28. Dalje, u pogledu apelantovih prigovora o nezakonitosti dokaza – snimcima 20 prepiski, Ustavni sud zapaža da su se o tom prigovoru izjasnili Osnovni, Okružni i Vrhovni sud i donijeli zaključke da se ne radi o nezakonitim dokazima i da su o tome dali relevantne razloge (vidi tač. 8, 9 i 10 ove odluke). Konačno, Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava ništa što bi moglo dovesti do zaključka da je odlučenje sudova proizvoljno bilo u odnosu na utvrđenje činjenica ili u odnosu na primjenu prava, kako to apelant tvrdi. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe KZRS i ZKPRS, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. U odnosu na apelantove navode da nije imao mogućnost da unakrsno ispita predstavnike BPP-a, Ustavni sud zapaža da na glavnom pretresu Tužilaštvo nije sprovodilo dokaz ispitivanjem predstavnika te organizacije pa stoga apelant nije ni mogao da ih unakrsno ispita. Međutim, iz osporenih presuda i apelantovih navoda ne proizlazi da je apelant bio spriječen da predloži da se pozovu predstavnici te organizacije te da ih direktno ispita. Ustavni sud primjećuje da apelant ničim ne dokazuje da je te navode isticao tokom trajanja postupka, iz čega proizlazi da se na okolnost da „nije imao mogućnost da unakrsno ispita predstavnike BPP-a“ prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, smatra se da apelant te navode nije mogao uspješno da ističe tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da je bio dužan da ih koristi u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Apelant se pozvao i na kršenje principa in dubio pro reo. Načelo in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, predstavka broj 48144/09, tačka 52.), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora „van razumne sumnje“ dokazati optužbu (vidi Evropski sud, Nikolay Genov protiv Bugarske, presuda od 13. jula 2017. godine, predstavka broj 7202/09, tačka 30.). U skladu sa načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Evropski sud, Kartvelishvili protiv Gruzije, presuda od 7. juna 2018. godine, predstavka broj 17716/08, tačka 62) sud je obavezan da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, to rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

31. Dovodeći navedene stavove sa osporenim odlukama te imajući u vidu i zaključak Ustavnog suda iz tačke 28 ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju izvršili savjesnu ocjenu dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima). Slijedom toga, redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim niti sumnju o postojanju činjenica o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavsta. Stoga, nije postojala mogućnost da sud donese presudu koja bi bila povoljnija za apelanta, zbog čega Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do kršenja principa in dubio pro reo u smislu člana 6 Evropske konvencije.

32. Iz svih naprijed navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su redovni sudovi apelanta proglasili krivim da je počinio krivično djelo iz člana 175 stav (1) KZRS a apelant nije dokazao da mu je u postupku prekršena bilo koja garancija prava na pravično suđenje.

33. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te njegove navode koji su međusobno isprepleteni i kojima je pokušao argumentovati svoje tvrdnje o kršenju prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve te navode uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je potrebno da ih sve obrazlaže u ovoj odluci. Naime, Ustavni sud smatra da su u osporenim presudama dati logični i zadovoljavajući odgovori na sve apelantove prigovore, a naročito one koji su bili odlučujući za ocjenu njegovih tvrdnji da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.b)Pravo na privatni život

34. Član II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

35. Član 8. Evropske konvencije glasi

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu […], radi sprečavanja nereda ili kriminala, […].

36. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Suštinski, apelant smatra da mu je sud povrijedio to pravo jer je do spornih prepiski došlo isključivo „podstrekavanjem“ apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud najprije ističe društvenu opasnost krivičnih djela u kojima je dijete oštećeno lice. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi istakao da su za teška krivična djela kao što su silovanje i drugi oblici seksualnog zlostavljanja i iskorišćavanja djece države dužne, prema čl. 3 i 8 Evropske konvencije, da donesu odredbe kojima se seksualno zlostavljanje djece kriminalizuje i da ih primjenjuju u praksi kroz djelotvornu istragu i krivični progon, imajući na umu posebnu ranjivost djece, njihovo dostojanstvo i prava kao djece i kao žrtve (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, R. B. protiv Estonije, presuda od 22. juna 2021. godine, predstavka broj 22597/16, tač. 78–84).

37. Navedene obaveze takođe proizlaze i iz drugih pravno obavezujućih međunarodnih instrumenata koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala. To su, između ostalog, Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta i njen Fakultativni protokol koji se odnosi na prodaju djece, dječju prostituciju i dječju pornografiju, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualne zloupotrebe (Konvencija Lanzarote) i Konvencija o kibernetičkom kriminalu. Iz sadržaja tih konvencija proizlazi da, prema njihovim potpisnicima, djeca treba da budu zaštićena od „svih oblika seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja“, gdje je uključena i dječja pornografija. Isto tako, Ustavni sud naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, zauzet stav da će u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biti od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP-3073/09 od 7. aprila 2011. godine i AP-4010/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

38. Imajući to u vidu, kao i zaključke o tome da apelantu nisu prekršene garancije iz člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje na to da je apelantovo pravo na privatni život došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8 Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga su i ti apelantovi navodi neosnovani.

VII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada su redovni sudovi apelanta proglasili krivim da je počinio krivično djelo iz člana 175 stav (1) KZRS jer su zaključili da se krivično djelo smatra dovršenim samim preduzimanjem radnje navođenja djeteta na učestvovanje u snimanju dječje pornografije, o čemu su u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge, kao i zato što apelant nije dokazao da mu je u postupku prekršena bilo koja garancija prava na pravično suđenje.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-2586/21 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio