Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2415/21 („I-CRNI“ d.o.o. Cazin)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2415/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2415/21, rješavajući apelaciju. „I-CRNI“ d.o.o Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „I-CRNI“ d.o.o. Cazin podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 213197 21 Rev od 23. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „I-CRNI“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirzet Kasić, advokat iz Bihaća, podnio je 7. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 213197 21 Rev od 23. marta 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 213197 18 Ps 2 od 19. decembra 2018. godine, obavezan je tuženi „SBG“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga isplati iznos od 3.178,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tokom 2010. i 2011. godine tuženi kupovao robu od apelanta i da je dio računa plaćao i kompenzacijom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da su apelant i tuženi zaključili usmeni ugovor o prodaji iz člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je utvrđeno da je prema apelantovoj knjigovodstvenoj evidenciji dug tuženog iznosio 274.308,10 KM, što je potvrđeno nalazom i mišljenju vještaka finansijske struke. Međutim, Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor tuženog i zaključio da je veći dio navedenog duga zastario u smislu člana 374. ZOO. Naime, apelant je tužbu podnio 10. septembra 2014. godine a svi računi, odnosno obaveze po zaključenim kompenzacijama i ugovorima o preuzimanju potraživanja, dospjeli su na naplatu u periodu od 9. marta do 19. aprila 2011. godine. Stoga je Općinski sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zastarjelo potraživanje, dok je obavezao tuženog da apelantu isplati potraživanje koje nije zastarjelo. Općinski sud je naveo da je odbio apelantove tvrdnje da je zastara prekinuta potpisivanjem akta usaglašenja – konfirmacije stanja potraživanja od 4. januara 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni akt). U vezi s tim, obrazloženo je da sporni akt nije potpisao zastupnik tuženog, a da zaposlenica koja je potpisala sporni akt nije imala saglasnost tuženog za priznanje duga. Također Općinski sud je zaključio da ni potpisivanje preciziranog ugovora o kompenzaciji ne predstavlja prekid zastare, jer je njime dug umanjen uračunavanjem ispunjenja obaveza po starosti duga u smislu člana 312. stav 2. ZOO.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 213197 20 Pž 3 od 6. novembra 2020. godine, odbijena je apelantova žalba protiv prvostepene presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje na osnovu pravilne ocjene dokaza i da je pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 213197 21 Rev od 23. marta 2021. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostepene odluke. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno uvažili prigovor tuženog o zastarjelosti dijela potraživanja. Dalje je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da sporni akt, kao računovodstveni dokument, nije akt dužnika (izjava) sa značenjem priznanja duga u smislu člana 387. stav 1. ZOO i da ne dovodi do prekida zastarijevanja. U vezi s tim istaknuto je da volju dužnika za priznanje duga može izraziti samo ovlašteni zastupnik ili punomoćnik, čega nema u konkretnom slučaju. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nema niti posrednog priznanja u smislu člana 387. stav 2. ZOO, niti prekida zastarjelosti na osnovu preciziranog ugovora o kompenzaciji. Također, Vrhovni sud je ukazao da nema mjesta primjeni općeg zastarnog roka iz člana

371. ZOO, jer sporno potraživanje ima karakter potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga koje zastarijeva u rokovima iz člana 374. ZOO.

6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom parničnog postupka, a naročito da su redovni sudovi zanemarili njegove navode i dokaze i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također, ukazuje na kršenje prava na obrazloženu presudu i na ravnopravnost u postupku. Apelant ističe da su sudovi zanemarili dokaze kojima je dokazivao da se u konkretnom slučaju radi i o potraživanjima zasnovanim na ugovorima o preuzimanju potraživanja radi naplate i da se tuženi neosnovano obogatio na njegovu štetu, pa se primjenjuje opći zastarni rok. Također smatra da je potpisivanjem i knjiženjem kompenzacije iz 2013. godine došlo do priznanja potraživanja po kompenzaciji iz 2011. godine, pa da dug nije zastario do momenta podnošenja tužbe.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi, što je potvrdio i Vrhovni sud u osporenoj odluci, pažljivo cijenili izvedene dokaze i detaljno obrazložili razloge za svoj zaključak o zastarjelosti pojedinačnih apelantovih potraživanja, uključujući i precizirani ugovor o kompenzaciji. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, jer su ovi navodi u suštini zasnovani na navodima koji se odnose na utvrđene činjenice i primjene prava. Također, o svim svojim zaključcima sudovi su dali dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Konačno, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2415/21 („I-CRNI“ d.o.o. Cazin) | Sudska praksa | Aktio