Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2059/21 (Sindikat Hrvatskih telekomunikacija Mostar)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2059/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine, u predmetu broj AP-2059/21, rješavajući apelaciju Sindikata Hrvatskih telekomunikacija Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sindikata Hrvatskih telekomunikacija Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 224517 21 Rsž od 6. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sindikat Hrvatskih telekomunikacija Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Kvesić & Martinović d.o.o. Široki Brijeg, podnio je 11. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 224517 21 Rsž od 6. aprila 2021. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 224517 20 Rs od 22. januara 2021. godine.
2. JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelanta 12. novembra 2020. godine, radi zabrane organizovanja i provođenja štrajka.
3. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 224517 20 Rs od 22. januar 2021. godine zabranjen je kao nezakonit štrajk koji je apelant organizovao i otpočeo 9. novembra 2020. godine na temelju Odluke i najave/obavijesti štrajka (u daljnjem tekstu: Odluka) od 4. novembra 2020. godine. Apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant odlukom/obaviješću od 4. novembra 2020. godine tužitelju najavio štrajk za 9. novembar 2020. godine, da „nije dostavio tužitelju tu Odluku“ i da je Granski kolektivni ugovor za oblast telekomunikacija u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) prestao da važi 9. oktobra 2020. godine. Sud je ukazao da je sporno da li je apelant organizovao štrajk u skladu sa odredbama Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o štrajku, odnosno da li je postojala pravno dopuštena svrha štrajka i da li je apelant mogao tražiti zaključivanje GKU. Općinski sud se pozvao na relevantne odredbe ZOR-a koje se odnose na vijeće zaposlenika, reprezentativnost sindikata i reprezentativnost udruženja poslodavaca te na odredbe koje se odnose na ovlaštenje za zaključivanje kolektivnih ugovora i proceduru u slučaju postojanja spora oko primjene kolektivnog ugovora. Također je ukazao na relevantne odredbe Zakona o štrajku (čl. 4, 5, 6. i 10).
5. Ocjenom izvedenih dokaza i odredbi ZOR-a i Zakona o štrajku, Općinski sud je utvrdio da je nezakonit štrajk koji je apelant organizovao i otpočeo 9. novembra 2020. godine na temelju odluke od 4. novembra 2020. godine „iz razloga što nije proveden postupak mirenja u smislu člana 150. ZOR-a, a ist[a] odluka je nezakonita jer ne sadrži ono što je propisano imperativnom odredbom čl.4. Zakona o štrajku tj nisu navedeni razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka te također štrajk nije najavljen poslodavcu najkasnije 10 dana prije početka štrajka (čl.4. istog zakona)“. Ukazano je da se uvjerenje suda, osim na iskazima svjedoka, temelji i na materijalnoj dokumentaciji. S obzirom da je apelant odlukom od 4. novembra 2020. godine organizovao štrajk 9. novembra 2020. godine, utvrđeno je da je štrajk najavljen tužitelju „mimo zakonskog roka tj. 5 dana prije početka štrajka“. Sud je istako da apelant „ne uviđa razliku između granskog kolektivnog ugovora i pojedinačnog ugovora koji mu se nudi na zaključenje, odnosno [apelant] pogrešno tumači odredbu člana 138. ZOR-a […], misleći da mu pripada pravo na zaključivanje GKU, kao što je to nekada bilo po ranije važećem GKU“ od 9. jula 2018. godine. Taj GKU su zaključile Vlada FBiH - Federalno ministarstvo prometa i komunikacija i „Sindikat BH Telecoma podržan od strane Sindikata HT-a“. Navedeno je da se pravno dopušteni štrajk organizira u skladu sa odredbama ZOR-a i Zakona o štrajku „a sve to uz ispunjenje nekoliko procesnih uvjeta“, odnosno uz blagovremenu najavu štrajka sa navođenjem mjesta i vremena i nakon okončanja postupka mirenja i sporazuma o poslovima koji se ne mogu prekidati. Općinski sud je istakao da se njegova odluka temelji na stajalištima „brojne sudske prakse“, npr. odluke Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 722944 19 Rev od 16. maja 2019. godine.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 224517 21 Rsž od 6. aprila 2021. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju odluke su ocijenjeni neosnovanim apelantovi žalbeni navodi da je sporni štrajk najavljen u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o štrajku, i da je nebitno to je što je prolongiran sa 26. oktobra 2020. godine kada se trebao održati, na 9. novembar 2020. godine. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 4. Zakona o štrajku kada je utvrdio da štrajk nije najavljen pismenim podneskom najkasnije deset dana prije početka štrajka, kako je to propisano citiranom odredbom zakona. Ukazao je da je apelant odlukom od 14. oktobra 2020. godine zakazao štrajk za 26. oktobar 2020. godine, koji je odložio do daljnjeg na temelju odluke od 27. oktobra 2020. godine. U toj odluci je također navedeno da će se u slučaju ponovnog stupanja u štrajk odnosno određivanja novog datuma štrajka, donijeti posebna odluka o njegovom početku. Apelant je 4. novembra 2020. godine donio novu odluku kojom je štrajk zakazao za 9. novembar 2020. godine, ali tu odluku nije nikad dostavio tužitelju kao poslodavcu. Kantonalni sud je također naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da su za zaključivanje GKU ovlašteni Vlada FBiH i Sindikat BiH Telekoma Sarajevo, tako da ni apelant ni tuženi nisu mogli biti potpisnici GKU. Sud je ponovio stav prvostepenog suda da je Vlada FBiH ovlastila uprave javnih preduzeća, među kojima i tužitelja, da zaključi kolektivne ugovore na način da svako od javnih preduzeća zaključi kolektivni ugovor za sebe sa svojim sindikatom. Ukazao je da je tužitelj shodno navedenim uputama pozvao apelanta na pregovaranje i zaključivanje kolektivnog ugovora, čemu se apelant nikada nije odazvao.
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da procedura organizovanja štrajka nezakonita te da su osporene presude utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant navodi da je štrajk zakonito najavljen i organizovan što proizlazi iz odluke od 14. oktobra 2020. godine, za koju tvrdi da je donesena u skladu sa odredbama Zakona o štrajku. Apelant također ističe da je datum održavanja štrajka kasnije prolongiran što, kako navodi, ne mijenja činjenicu da je štrajk uredno najavljen i održan. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta vođenju parničnog postupka, jer se sudska zaštita koja se odnosi na zabranu ogranizovanja i provođenja štrajka ne može zahtijevati tužbom u skladu sa članom 10. Zakona o štrajku. U vezi s tim, apelant je naveo da je citiranom odredbom zakona propisano da poslodavac može podnijeti zahtjev nadležnom sudu radi zabrane organizovanja i provođenja štrajka suprotno odredbama citiranog zakona, GKU i pravilima sindikata o štrajku. Naime, apelant ističe da podnošenje navedenog zahtjeva „nema karakter parnične stvari“, niti je spor pred sudom „parnične naravi“, te da se na ovo pitanje ne primjenjuju odredbe ZPP. Također ističe da svaki sindikat ima pravo tražiti zaključivanje GKU, što smatra da je u skladu sa jednim od temeljnih prava, pravom na kolektivno pregovaranje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Razmatrajući apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama,). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o štrajku i ZOR, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za činjenična i pravna utvrđenja, koja se ne mogu ocijeniti ni proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, redovni sudovi su eksplicitno obrazložili da apelant nije poštovao proceduru organizovanja štrajka propisanu relevantnim odredbama Zakona o štrajku, zbog čega su sudovi zaključili da se radi o štrajku koji je apelant nezakonito organizovao (vidi, tač. 4. i 5. ove odluke). U vezi s tim Ustavni sud zapaža i da je prvostepeni sud obrazložio da postupa po tužiteljevoj tužbi upravo u smislu člana 10. Zakona o štrajku kojim je propisano da poslodavac može podnijeti zahtjev sudu u pogledu zabrane organiziranja i provođenja štrajka suprotno odredbama relevantnih propisa. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u vezi sa primjenom odredbi ZPP očigledno neosnovani. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud jasno obrazložio da ni apelant ni tuženi nisu mogli biti potpisnici GKU. Dakle, redovni sudovi su u svim pitanjima koje apelant problematizira dali logične i uvjerljive razloge. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić