Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1782/21 (N. L.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1782/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-1782/21, rješavajući apelaciju Nade Lakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Lakić podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 031816 20 Pž od 26. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Lakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Batkovića, koju zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 20. maja 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 031816 20 Rev od 8. aprila 2021. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 031816 20 Pž od 26. maja 2020. godine i presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 031816 17 Ps od 30. decembra 2019. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2427/20 od 9. septembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 8. aprila 2021. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Apelantica je Okružnom privrednom sudu podnijela tužbu protiv „Bobar banke“ a.d Bijeljina u stečaju, Agencije za bankarstvo RS i Agencije za osiguranje depozita BiH (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetužena, ili tuženi) radi utvrđenja ništavosti ugovora i isplate. Prvotužena je nakon toga podnijela protivtužbu protiv apelantice radi isplate novčanog potraživanja.

4. Okružni privredni sud je, presudom broj 59 0 Ps 031816 17 Ps od 30. decembra 2019. godine, djelomično usvojio apelantičin zahtjev i utvrdio ništavost ugovora o kreditu, po kojem je apelantica u poslovnim knjigama prvotužene zadužena za označeni iznos, što su tuženi dužni priznati i trpiti (stav I izreke). Suprotno tome, apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi solidarno isplate određeni novčani iznos, odbijen je u odnosu na drugo i trećetuženu, a u odnosu na prvotuženu je odbačen (stav II izreke). Protivtužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. III i IV izreke).

5. Okružni privredni sud je naveo da se tužbeni i protivtužbeni zahtjev tiču imovine koja jednim dijelom predstavlja stečajnu masu prvotužene kao stečajnog dužnika. S obzirom na to da se radi o sporu koji je nastao u toku stečajnog postupka, sud je potvrdio svoju stvarnu nadležnost za postupanje. U postupku je utvrđeno da nema dokaza da je apelantici izrađena i predata kreditna kartica. Također, dokumentima prvotužene je ostvaren privid – simulacija pravnog posla odobravanja apelantici novčanih sredstava, zbog čega je sud odlučio da ti dokumenti ne proizvode pravne posljedice. Pored toga, prvotužena nije dokazala da je apelantica trošila novac banke odnosno, da je nakon potpisa isplatnog naloga apelantici fizički predat gotovinski iznos na blagajni banke. S obzirom na navedeno, sud je u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakona o bankama odlučio kao u st. I i III izreke presude.

6. Osim toga, sud je utvrdio da apelantica traži isplatu novčanog iznosa koji je prijavila u stečajnu masu i koji je priznao stečajni upravnik prvotužene. S obzirom na to da predmet sudskog postupka može da bude samo potraživanje koje je ospori stečajni upravnik, sud je odbacio kao nedopuštenu apelantičinu tužbu u odnosu na prvotuženu. Dalje, sud je istakao da se apelantica odrekla tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu pa je sud, primjenom odredbe člana 181. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu. U odnosu na trećetuženu, sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 110. Zakona o stečaju, prema kojoj stečajni povjerioci svoja potraživanja prema stečajnom dužniku mogu ostvariti samo u stečajnom postupku. Sud je istakao da nema zakonskog osnova za potraživanje novčanog iznosa jer apelantica nije dokazala da je trećetužena zadržala utužena novčana sredstva, zbog čega je odbio zahtjev u odnosu na trećetuženu.

7. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 031816 20 Pž od 26. maja 2020. godine, odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena je prvostepena presuda u st. II i IV izreke. Presudom je uvažena žalba drugotužene i preinačena je odluka o troškovima postupka, tako što je apelantica obavezana drugotuženoj naknaditi troškove postupka precizirane u izreci drugostepene presude. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je ponovio utvrđenja prvostepenog suda, te je ocijenio pravilnim zaključak kojim je odbačena tužba u odnosu na prvotuženu, zato što je stečajni upravnik priznao apelantičina novčana sredstva koja potražuje tužbenim zahtjevom. Također, pravilnim je ocijenio i zaključak prvostepenog suda kojim je odbijen apelantičin zahtjev za isplatu novčanog potraživanja u odnosu na drugo i trećetuženu. Naime, kako je obrazloženo, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da se apelantica odrekla tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženu, kao i da nije dokazala da je trećetužena zadržala njena novčana sredstva, odnosno da nije dužna da joj isplati utuženi iznos. Viši sud je ocijenio i da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka. Međutim, kako je navedeno, apelantica je u odnosu na drugotuženu izgubila parnicu, te je stoga obavezana da joj naknadi troškove postupka.

8. Vrhovni sud je rješenjem broj 59 0 Ps 031816 20 Rev od 8. aprila 2021. godine apelantičinu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. stav 4, u vezi sa članom 237. st. 2. i 4. ZPP.

9. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili relevantne propise te da su propustili da primjene odredbe Zakona o osiguranju depozita u bankama BiH. Smatra da su sudovi, nakon utvrđene činjenice da nema kreditnih zaduženja kod prvotužene, trebali obavezati trećetuženu da joj isplati utuženi novčani iznos – depozit koji je imala kod prvotužene.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluke od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

12. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje zaljučke zasnovali na utvrđenom činjeničnom stanju koje su doveli u vezu sa relevantnim odredbama ZOO, Zakona o stečaju i ZPP, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud jasno obrazložio zbog čega je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica potražuje novčani iznos koji joj je priznat u stečajnom postupku, odnosno da svoja potraživanja može ostvariti samo u stečajnom postupku. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1782/21 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio