Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3565/21 (D.L.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3565/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3565/21, rješavajući apelaciju D. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. L. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 041516 21 Gž od 16. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnijela je 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 041516 21 Rev od 15. juna 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 041516 21 Gž od 16. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 041516 17 P od 10. septembra 2018. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-229/21 od 16. marta 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv navedene presude Kantonalnog suda, jer je apelantica protiv te presude izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku.
3. Presudom Općinskog suda odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da tužena (Općina Kupres, u daljnjem tekstu: tužena) o svom trošku oslobodi apelantičinu parcelu (preciznije označenu u izreci presude) na način da sa nje u cijelosti ukloni makadamski put, ili da apelantici isplati naknadu za parcelu u iznosu preciznije navedenom u izreci presude.
4. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelantica 2006. godine od M. D. kupila parcelu, da se parcela nalazi u vikend naselju „Čajuša 1“ koje je neizgrađeno, te da je površina parcele 240 m2. Dalje je naveo da je vještak u nalazu i mišljenju naveo da makadamski put prolazi pored apelantičine parcele i da jednim dijelom obuhvata i njenu parcelu. Sud je naveo da su put, apelantičina parcela, kao i cijelo naselje obuhvaćeni regulacionim planom koji je prikazan na aerofotogrametrijskom snimku iz 1990. godine. Osim toga, naveo je da je put, prema iskazu vještaka, postojao i prije 1986. godine kada je formirano vikend naselje. Takođe je ukazao da je izjavama saslušanih svjedoka potvrđeno da tužena 2014. godine nije izvodila bilo kakve radove na tom dijelu, niti je dala odobrenje za izvođenje bilo kakvih radova.
5. Dalje, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 132. Zakona o stvarnim pravima. Ukazao je da apelantica nije dokazala da je zbog spornog puta njena parcela neupotrebljiva, da je izgubila svrhu za građenje ili da joj je posjed trajno oduzet. Takođe je naveo da apelantica svoja prava o stvarnim ili materijalnim nedostatcima na parceli ne može tražiti od tužene, jer je parcelu kupila od druge osobe i to 20 godina nakon što je parcela formirana i nakon što je obuhvaćena regulacionim planom. Sud je ukazao da je parcela u naravi neizgrađena, da nema vidljivih građevinskih radova na njoj, te da put predstavlja javno dobro u opštoj upotrebi. U skladu sa navedenim, sud je zaključio da apelantica nije dokazala protivpravnost navodnog uznemiravanja, te da je njen primarni tužbeni zahtjev neosnovan.
6. Takođe, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 154. stav (1), te čl. 155. i 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim je istakao da nije utvrdio da je tužena postupala protivpravno i mimo granica ovlaštenja, ili da je apelantici pričinjena bilo kakva šteta za koju bi tužena mogla biti odgovorna. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelantičin i alternativni tužbeni zahtjev neosnovan.
7. Presudom Kantonalnog suda, apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je utvrdio da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije dokazala da ju je tužena protivpravno uznemiravala, odnosno da u konkretnom slučaju nisu ispunjene opšte pretpostavke odgovornosti za štetu.
8. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ukazuje da je za izgradnju javnog puta nadležna tužena koja je 2004. godine donijela odluku o proširenju regulacionog plana i objavila je u službenim novinama. Navodi da je tužena pristupila proširenju javnog puta preko njene parcele, a da prije toga nije provela postupak eksproprijacije. Apelantica navodi da kada je 2006. godine kupila parcelu preko nje nije prelazio makadamski put, te da je tužena put izgradila 2014. godine.
9. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS F BiH i 94/20 - Rješenje US F BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13 i 100/13), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 132. st. (1) i (2)
Tužba na prestanak uznemiravanja (1) Ako treće osoba protupravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane. (2) Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik ima pravo da zahtijeva naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete.
10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list R BiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti
Član 154. stav (1)
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1)
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen jer apelantica nije dokazala protivpravnost navodnog uznemiravanja, odnosno da su ispunjene opšte pretpostavke odgovornosti za štetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Uostalom, Ustavni sud zapaža da apelantica u suštini osporava utvrđeno činjenično stanje i traži da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije zadatak Ustavnog suda. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman