Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1670/21 (ADDA-PROMET“ d.o.o. Velika Kladuša)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Porez
  • Proporcionalnost
  • Legitimno očekivanje
  • Izmakla dobit(dobitak)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1670/21

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1670/21, rješavajući apelacije koje je podnio ADDA-PROMET d.o.o. Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje je podnio ADDA-PROMET d.o.o.

Velika Kladuša.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 022358 20 Rev 2 od 16. februara 2021.

godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. ADDA-PROMET d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Alaga Bajramović i Hasan Veladžić, advokati iz Bihaća, podnio je 12. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 022368 20 Rev 2 od 16. februara 2021. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-1670/21. Apelant je apelaciju dopunio podnescima od 28. maja 2021. godine.

2. Apelant je 28. maja 2021. godine, posredstvom zakonskog zastupnika, podnio još jednu apelaciju kojom je osporio istu Presudu Vrhovnog suda broj 17 0 Ps 022368 20 Rev 2 od 16. februara 2021. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-1817/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da se apelacijama osporava ista presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-1670/21 i AP- 1817/21 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1670/21.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH, Federalnog ministarstva finansija Sarajevo – Porezna uprava Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 17. augusta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore u periodu od 28. augusta do 12. septembra 2022. godine.

5. Odgovori učesnika u postupku su 17. februara 2023. godine dostavljeni apelantovim punomoćnicima radi izjašnjenja, a izjašnjenje je dostavljeno 22. februara 2023. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 9. jula 2010. godine podnio tužbu kojom je tražio da mu tužena na ime izmakle koristi isplati iznos od preko 700.000,00 KM, zajedno s kamatama i troškovima postupka. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 17 0 Ps 022358 18 Ps 2 od 27. decembra 2019. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev obavezujući tuženu da apelantu isplati iznos od 715.322,41 KM, zajedno s kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je obrazložio da su organi tužene u periodu od 2000. do 2014. godine donosili odluke kojim su apelantovom pravnom predniku utvrđene porezne obaveze za 2000. i 2001. godinu u ukupnom iznosu od oko 240.000,00 KM, ali da su te odluke u upravnim sporovima poništene. U konačnici, organi tužene su po presudi suda od 13. decembra 2014. godine utvrdili da apelant nema poreznih obaveza za relevantni period. Dalje je obrazloženo da su organi tužene od apelanta zaplijenili novčana sredstva na ime navodno neplaćenih poreznih obaveza. Navedeno je da su apelantovi poslovni računi bili blokirani u periodu od 2002. do 2010. godine i da apelant u tom periodu nije mogao obavljati registriranu trgovinsku djelatnost. Nadalje, obrazloženo je da su organi tužene apelantu isplatili iznose od 167.021,36 KM i 14.193,48 KM na ime više uplaćenog poreza.

8. Općinski sud je u konačnici zaključio da je postupanje organa tužene bilo nezakonito. U vezi s tim, navedeno je da sud nije ispitivao zakonitost odluka organa tužene, već da je zaključak o njihovom nezakonitom radu izveo iz činjenice da organi tužene nisu postupali po jasnim uputama suda. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju bitno utvrditi štetnika i nastalu štetu te uzročno-posljedičnu vezu između štetnika i štete. Uzročnu-posljedičnu vezu sud je vidio u nepostupanju organa tužene u skladu s pravima i obavezama propisanim zakonom, a tuženu je identificirao kao štetnika jer nije postupala po zakonu. Štetna radnja se, prema mišljenju suda, ogleda u zapljeni novčanih sredstava i blokiranju računa, a šteta, koju je apelant dokazao na osnovu vještačenja, u uzročno-posljedičnoj vezi je s nezakonitim postupanjem organa tužene. Općinski sud je prilikom odlučenja primijenio relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 Ps 022358 20 Pž 3 od 2. septembra 2020. godine žalbu tužene uvažio i osporenu presudu u dosađujućem dijelu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev, obavezujući apelanta na naknadu troškova postupka. Nakon što je ispitao osporenu presudu Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je tužena, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, postupala u skladu sa zakonom propisanim nadležnostima i ovlaštenjima, a da apelant nije dokazao suprotno, niti je dokazao da je postupanje tužene u uzročnoj vezi sa štetom koju potražuje. U vezi s tim je obrazloženo da su sve nepravilnosti u vezi s postupanjem Porezne uprave i njenih zaposlenika otklonjene u upravnom sporu, te da su organi uprave postupili po odlukama suda i u konačnici apelantu vratili novčani iznos na ime više obračunatog poreza. Navedeno je da je apelant, u smislu člana 69. Zakona o Poreznoj upravi FBiH, imao pravo da zahtijeva naknadu štete, koja se manifestira u obračunatoj zakonskoj zateznoj kamati kao pretpostavljenoj šteti od momenta kada je porez naplaćen pa do vraćanja novčanih sredstava. Primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

10. Presudom broj 17 0 Ps 022358 20 Rev 2 od 16. februara 2021. godine Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju. Obrazloženo je da se ponašanje inspektora tužene, koje je prvostepeni sud ocijenio kao bahatost i aroganciju, ne može smatrati uzrokom koji dovodi do štete (pravno relevantni uzrok) jer takvo ponašanje ne mora biti u uzročnoj vezi s odlukom koja se donosi nakon inspekcijskog nadzora. Budući da ponašanje inspektora prilikom utvrđivanja činjenica nije od odlučnog značaja za ishod spora, drugačiji zaključak drugostepenog suda u vezi s tim ne upućuje na povredu postupka na koju se apelant pozvao (član 8. u vezi sa članom 209. ZPP), koja bi mogla utjecati na donošenje zakonite odluke. Dalje je navedeno da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da rad organa tužene nije bio nepravilan i nezakonit, odnosno da njihovo postupanje nije u uzročnoj vezi sa štetom koju apelant potražuje. U vezi s tim, navedeno je da je prinudna naplata poreznih obaveza i blokada računa izvršena nakon pravomoćnosti rješenja o uplati javnih prihoda. Nakon ukidanja rješenja u upravnom sporu organi tužene su posljedice nepravilnog postupanja otklonili i o postojanju apelantove porezne obaveze odlučili u skladu sa zakonom. Za pravilnu primjenu člana

172. ZOO potrebno je utvrditi da li su radnje organa tužene predstavljale pravno-relevantan uzrok štete, odnosno da li su one utjecale na nemogućnost ostvarivanja očekivanog dobitka. Pri tome je obrazloženo da član 172. stav (1) ZOO, kao uvjet odgovornosti pravnog lica, ne propisuje utvrđenje nezakonitog ili nepravilnog rada organa, već da je šteta nastupila u vršenju dužnosti ili u vezi s vršenjem dužnosti, što znači da se postojanje namjere ne utvrđuje. U vezi s tim, Vrhovni sud je imao u vidu stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP-2360/09. Nadalje, obrazloženo je da ni utvrđena činjenica da apelant u vrijeme vođenja upravnog spora nije mogao raspolagati novčanim sredstvima, koja su bila predmet prinudne naplate, ne predstavlja adekvatan uzrok štete. Navedeno stoga što u postupku nije utvrđeno da je prinudna naplata izvršena u suprotnosti sa zakonskim propisima jer je naplata izvršena po pravomoćnim rješenjima. Pored toga, navedeno je da je apelant bio u obavezi dokazati ne samo mogućnost ostvarivanja dobiti nego i da je vjerovatnoća njenog ostvarivanja onemogućena propustima tužene. Obrazloženo je da su porezne obaveze prinudno naplaćene od apelanta, a da su u pretežnom dijelu i vraćene u skladu sa zakonskim propisima i da su u relevantnom periodu brojni faktori mogli utjecati na apelantovo poslovanje. U takvim okolnostima ne može se izvesti zaključak da je činjenica da apelant nije raspolagao novčanim sredstvima u periodu od oko sedam godina odlučujući razlog zbog kojeg apelant nije ostvario očekivanu korist.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant se u apelacijama pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na kršenje prava na obrazloženu odluku jer u osporenim odlukama nedostaje „mjerilo relevantnost“ zato što sudovi nisu uzeli u obzir sve činjenice bitne za odlučenje. U vezi s tim apelant opširno opisuje tok upravnog postupka, navodi odluke nadležnih organa uprave kojim je došlo do neosnovanog utvrđivanja porezne obaveze, zapljene novčanih sredstava i blokade računa. Apelant navodi da je u postupku dokazao da je tužena odgovorna za nastalu štetu, te da je odbijanje zahtjeva protivno uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Apelant ukazuje i na proizvoljno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza te se poziva na kršenje materijalnog i procesnog prava. U vezi s kršenjem procesnog prava apelant navodi da drugostepeni sud nije bio ovlašten da bez rasprave cijeni izvedene dokaze drugačije od prvostepenog suda jer je to utjecalo na drugačiju primjenu materijalnog prava, pa je takvo postupanje suprotno članu 229. tačka 1. st. 4. i 5. ZPP. Vrhovni sud se nije očitovao o tom prigovoru. Nepravilnost rada organa tužene vidljiva je i u tome što upravni postupak nije vođen u skladu s odredbama Zakona o upravnom postupku jer je trajao neprimjereno dugo (gotovo osam godina), što ukazuje na nezakonito postupanje organa uprave. Apelant navodi da je Vrhovni sud izbjegao da se izjasni da li se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti po osnovu krivice ili o objektivnoj odgovornosti, što je značajno s aspekta ocjene tereta dokazivanja. Apelant se u vezi sa stavom Vrhovnog suda o načinu na koji je apelant trebao da dokaže visinu štete pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-5455/17, koju je citirao u relevantnom dijelu, smatrajući je primjenjivom u njegovom slučaju. Evropski sud u praksi u ovakvim predmetima uzima u obzir preciznost i jasnoću prekršenog pravila, mjeru diskrecione slobode koja je ostavljena nadležnim tijelima, da li se radi o namjernom kršenju pravila, da li se radi o grešci i o kakvoj, te da li se radi o očitom kršenju sudske prakse. Apelant se pozvao i na Odluku Vrhovnog suda broj 32 0 P 102589 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine kao dokaz za različito postupanje Vrhovnog suda u predmetu koji je pokretao pitanje objektivne odgovornosti u smislu člana 172. stav (1) ZOO.

b) Odgovori na apelaciju

12. Sudovi su naveli da su u odlukama naveli razloge za odlučenje i da pri tim razlozima i dalje stoje, te da osporenim odlukama apelantu nisu prekršena prava na koja se pozvao.

13. Tužena je u iscrpnom odgovoru sve prigovore ocijenila neosnovanim jer je, prema njenom mišljenju, postupak proveden u skladu sa zakonom, pri čemu su sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili neosnovanost tužbenog zahtjeva. Predloženo je da se apelacije odbiju kao neosnovane.

14. Apelantovi punomoćnici su u iscrpnom izjašnjenju ponovili razloge koje su iznijeli u apelaciji navodeći da su odgovori učesnika u postupku neosnovani.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 229. tač. 2) i 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

OPŠTA NAČELA

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (3) (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

17. Zakon o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 29/11 – odluka USFBiH, 27/12, 7/13, 71/14, 91/15 i 44/22). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 69.

Kada je Porezna uprava dužna izvršiti povrat preplaćene porezne obaveze prema članu 72. ovog zakona, Porezna uprava je dužna platiti kamate poreznom obvezniku po važećoj stopi propisanoj Zakonom o stopi zatezne kamate na javne prihode za period koje počinje trideset dana nakon što Porezna uprava primi zahtjev za povrat od poreznog obveznika do dana povrata.

Porezne uplate izvršene unaprijed, kao i porezi koji se obustavljaju ili naplaćuju ne smatraju se da su plaćeni prije dana dospijeća porezne obaveze za koju su plaćanja izvršena.

Preplata porezne obaveze koja se koristi za plaćanje druge porezne obaveze poreznog obveznika smatra se, u smislu ovog člana, kao vraćena na dan dospijeća one porezne obaveze za koju se koristi višak plaćenog poreza.

Član 71.

Iznos preplate će se automatski odbiti do iznosa druge porezne obaveze poreznog obveznika, vodeći računa o pripadnosti prihoda.

Ako je druga porezna obaveza poreznog obveznika veća od iznosa preplate, onda će se preplata koristiti za izmirenje te porezne obaveze na način propisan u st. 2. i 3. člana 39. ovog zakona.

Iznos preplate koji je automatski odbijen prema stavu 1. ovog člana smatra se plaćenim na dan uplate koja je rezultirala preplatom.

Član 72.

Ako je ukupni iznos preplate koji se automatski odbija od druge porezne obaveze, prema članu 71. ovog zakona, veći od te porezne obaveze, porezni obveznik može birati da Porezna uprava preplatom izmiri buduće porezne obaveze ili tražiti povrat preplate. Povrat preplate koji porezni obveznik zahtijeva prema stavu 1. isplatit će se u roku od dvadeset (20) radnih dana nakon prijema zahtjeva, osim ako nije drugačije propisano poreznim zakonima.

VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

22. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, tač. 142. i 143, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

24. Ustavni sud je u svojoj praksi već ukazao na praksu Evropskog suda prema kojoj se „dovoljno utvrđeni vlasnički interes“ smatra imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-75/21 od 1. i 2. decembra 2022. godine, tačka 33, s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju, prije podnošenja tužbe, uspio u upravnom sporu dokazati da nema neizmirenih poreznih obaveza, te da su stoga poništena rješenja tužene kojim su apelantovom pravnom predniku utvrđene porezne obaveze za 2000. i 2001. godinu u iznosu od oko 240.000,00 KM. Apelant je, na osnovu takvih odluka podnio tužbu radi isplate izmakle koristi zato što mu je zbog „neizmirenih“ poreznih obaveza tužena blokirala poslovne račune od 2002. do 2010. godine, zbog čega je izgubio radnike i nije mogao obavljati registriranu djelatnost. Ustavni sud stoga smatra da je apelant u konkretnom slučaju imao „legitimno očekivanje“ koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, odbijanjem tužbenog zahtjeva došlo je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.

25. Ustavni sud će dalje ispitati da li je miješanje bilo opravdano u svjetlu primjenljivih načela:

a) načela zakonitosti, b) načela legitimnog cilja u javnom interesu i c) načela „pravične ravnoteže“.

a) Načelo zakonitosti

26. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava, jedno od osnovnih načela demokratskog društva, dio je svih članova Konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tačka 94). Načelo zakonitosti također podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (ibid, tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

27. U konkretnom slučaju sudovi su odbili tužbeni zahtjev jer su u postupku utvrdili da na strani tužene, odnosno njenih organa, nije bilo nezakonitog postupanja i da se nisu ispunili uvjeti za primjenu člana 172. ZOO. Vrhovni sud je također naglasio da je apelant, u smislu člana 189. stav (3) ZOO, bio u obavezi da dokaže ne samo mogućnost ostvarivanja dobiti već i da je vjerovatnoća njenog ostvarenja onemogućena radnjama ili propustima tužene. Ustavni sud zapaža da je navedenim odredbama predviđeno ograničenje apelantovog prava na naknadu štete pod određenim uvjetima. Međutim, Ustavni sud smatra kako posljedice koje ovakva odredba ima, s aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja treba uzeti u obzir pri odlučivanju o tome jesu li javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenju postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1191/08 od 25. marta 2011. godine, tač. 32– 33, s daljnjim referencama, objavljenja u „Službenom glasniku BiH“ broj 65/11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvaćanje da je miješanje u apelantovo pravo bilo „propisano zakonom“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Načelo legitimnog cilja u javnom interesu

28. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u općem interesu, a to je osiguranje dosljednog provođenja zakonskih odredbi koje reguliraju pitanje uvjeta za naknadu štete radi isplate izmakle koristi.

c) Načelo „pravične ravnoteže“ između općeg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine

29. Ustavni sud, slijedeći vlastitu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u praksi naveo da je iznos pogrešno naplaćenog poreza vraćen podnosiocu predstavke otprilike pet godina i pet mjeseci nakon što je podnio zahtjev za povrat, zbog čega je Evropski sud smatrao da je odbijanje poreznih vlasti da plate kamatu za tako dug period „poremetilo pravičnu ravnotežu koja se mora održati između općeg i pojedinačnog interesa“ (vidi Evropski sud, Eko-Elda AVEE protiv Grčke, presuda od 9. marta 2006. godine, predstavka broj 10162/02, tač. 28. i 29).

30. Ustavni sud naglašava da je Evropski sud postavio određene kriterije prilikom ispitivanja proporcionalnosti u tzv. „poreznim predmetima“. Naime, Evropski sud je ukazao da je „oporezivanje, u načelu, miješanje u pravo zagarantirano prvim stavom člana 1. Protokola broj 1 budući da lišava lice o kojem je riječ imovine, odnosno iznosa novca koji se mora platiti. Iako je miješanje općenito opravdano prema drugom stavu ovog člana, koji izričito predviđa izuzetak u pogledu plaćanja poreza ili drugih doprinosa, to je pitanje ipak pod kontrolom suda budući da pravilna primjena člana 1. Protokola broj 1 podliježe njegovom nadzoru“. Evropski sud je dalje istakao da „slučaj miješanja, uključujući i onaj koji proizlazi iz mjere kojom se osigurava plaćanja poreza, mora uspostaviti 'pravičnu ravnotežu' između zahtjeva općeg interesa društva i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca. [...] Prema tome, finansijska obaveza koja proizlazi iz povećanja poreza ili doprinosa može negativno utjecati na garancije prema ovoj odredbi ako stavlja pretjeran teret na fizičko ili pravno lice o kojem je riječ ili bitno ometa njegov finansijski položaj“ (vidi Evropski sud, Iofil AE protiv Grčke, odluka od 7. septembra 2021. godine, predstavka broj 50598/13, tač. 32–36, s daljnjim referencama).

31. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud prvo ukazuje na neprihvatljivost stava iz presude Kantonalnog suda da je apelant imao pravo, prema članu 69. Zakona o Poreznoj upravi, da zahtijeva isplatu zakonske zatezne kamate od momenta kada je porez naplaćen pa do vraćanja novčanih sredstava. Naime, član 69. Zakona o Poreznoj upravi upućuje na član 72. istog zakona, koji propisuje situaciju u kojoj je Porezna uprava dužna „izvršiti povrat preplaćenog poreza“. Međutim, u ovom slučaju je tek Odlukom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 007175 12 U od 13. februara 2014. godine konačno utvrđeno da apelant nema neizmirenih poreznih obaveza, odnosno da su nadležni organi pogrešno utvrđivali da apelant duguje porez. Tek nakon te odluke apelant je mogao da zatraži povrat iznosa od oko 240.000 KM koji su mu oduzeli organi tužene, a zakonsku zateznu kamatu bi mogao tražiti samo za „[...] period koji počinje trideset dana nakon što Porezna uprava primi zahtjev za povrat od poreznog obveznika do dana povrata [...]“. Dakle, na osnovu člana 69. Zakona o Poreznoj upravi apelant nije mogao zahtijevati isplatu zakonskih zateznih kamata za period u kojem su mu bili blokirani računi, tj. od 2002. do 2010. godine.

32. Osim navedenog, drugi razlozi za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva su, u suštini, isti u obrazloženjima osporenih odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda. Naime, sudovi su zaključili da „činjenica da apelant [...] nije mogao raspolagati novčanim sredstvima [...] ne predstavlja adekvatan uzrok štete zato što u postupku nije utvrđeno da je prinudna naplata izvršena u suprotnosti sa zakonskim propisima jer je naplata izvršena po pravomoćnim rješenjima“. Sudovi su također zaključili da je apelant „bio u obavezi dokazati ne samo mogućnost ostvarivanja dobiti nego i da je vjerovatnoća njenog ostvarivanja onemogućena propustima tužene, kao i da su u relevantnom periodu brojni faktori mogli utjecati na apelantovo poslovanje“.

33. Međutim, redovni sudovi nisu ispitali niti obrazložili kako je, s objektivne strane, na apelanta utjecalo to što mu je oduzet visoki novčani iznos od 240.000 KM, kao i što su u periodu od osam godina, tj. od 2002. do 2010. godine, bili blokirani njegovi poslovni računi, i to, kako je u konačnici utvrđeno u upravnom sporu, na osnovu rješenja koja su poništena jer je utvrđeno da apelant u stvari nema poreznog duga za navedeni period. Nadalje, navedeno je da je naplata „izvršena po pravomoćnim rješenjima“ i da stoga nije bila nezakonita. Međutim, ta „pravomoćna rješenja“ su kontinuirano ukidana. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su porezni organi čak četiri puta donosili rješenja kojim su utvrđivali apelantove porezne obaveze, ali su ta rješenja ukidana presudama Kantonalnog suda, da bi, konačno, Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 007175 12 U od 13. februara 2014. godine bilo utvrđeno da apelant nema neizmirenih poreznih obaveza. Međutim, uprkos sumnji u ispravnost njihovih rješenja, koja se pojavila od samog početka, porezni organi su sve vrijeme držali apelantov novac i blokirali njegove poslovne račune.

34. Iz svega navedenog slijedi da su porezni organi više puta pogrešno obračunavali apelantove porezne obaveze, da su porezni organi to radili višekratno i da su njihova rješenja ukidana odlukama redovnih sudova. Posljedica takvog pogrešnog obračuna poreznih obaveza je da su porezni organi oduzeli apelantu novčani iznos od 240.000 KM i blokirali mu poslovne račune u periodu od 2002. do 2010. godine, dakle u periodu od osam godina. Navedene mjere koje su porezni organi preduzimali u svrhu osiguranja plaćanja poreza, koji je, kako je navedeno, bio pogrešno obračunat, u direktnoj su vezi sa štetom koju je apelant pretrpio u vidu gubitka poslovanja, otpuštanja radnika i sl., bez obzira na činjenicu da mu je vraćen više naplaćeni iznos poreza. Naime, očigledno je da se šteta, koju je apelant pretrpio zbog tako dugog perioda u kojem su porezni organi pogrešno utvrđivali apelantovu poreznu obavezu i držali blokiranim njegove račune, ne ogleda samo u novčanom iznosu koji je od njega pogrešno naplaćen, već i u nemogućnosti normalnog poslovanja. U postupku radi naknade izmakle koristi apelant je dokazao da je prije tih mjera poslovao s dobiti, a da nakon toga dobiti nije imao. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da su sve greške i propusti tužene stavljeni na teret apelantu. Iako se obračun poreza pokazao nesporno pogrešnim, apelant, prema osporenim odlukama, mora da trpi sve posljedice koje su proizašle iz pogrešno obračunatih poreznih obaveza. Stoga, u ovakvim okolnostima, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete apelantu nametnut „pretjeran teret“ i da je bitno ometen njegov finansijski položaj.

35. Imajući u vidu sve bitne okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije zadovoljeno načelo proporcionalnosti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

36. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na pravično suđenje.

VII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je odbijen njegov zahtjev za isplatu izmakle koristi zbog blokade računa u periodu od oko osam godina u kojem apelant nije mogao obavljati registriranu djelatnost, do koje je došlo zbog pogrešno obračunatog i naplaćenog poreza, jer osporene odluke ne zadovoljavaju načelo proporcionalnosti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić