Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4395/22 ("SPARKASSE LEASING" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4395/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-4395/22, rješavajući apelaciju koju je podnio "SPARKASSE LEASING" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "SPARKASSE LEASING" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 557145 17 Rsž od 13.
aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "SPARKASSE LEASING" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Advokatsko društvo "Marić&Co" d.o.o. Sarajevo, podnio je 22. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 557145 22 Rev od 6. septembra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 557145 17 Rsž od 13. aprila 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 557145 16 Rs od 17. aprila 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2535/22 od 5. oktobra 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 13. aprila 2022. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 6. septembra 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda od 17. aprila 2017. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice (A. H. P.) kojim je tražila da se poništi apelantova odluka o otkazu ugovora o radu, te da se obaveže apelant da je vrati na ranije radno mjesto ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da joj na ime naknade plate isplati određene novčane iznose i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.
4. Presudom Kantonalnog suda od 13. aprila 2022. godine, usvojena je tužiteljičina žalba i prvostepena presuda preinačena tako da je tužiteljičin tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti. U obrazloženju odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelantica učinila težu povredu radnih obaveza zbog toga što je 2. oktobra 2015. godine, nakon što je kasnila na posao, ušla u verbalni i fizički sukob sa pretpostavljenim rukovodiocem, kao i zbog toga što je neovlašteno kontaktirala Agenciju za bankarstvo. Apelant je zbog toga, pozivom na odredbe člana 97. stav (1) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana 81a. tačka 2) u vezi sa članom 80. stav (1) tač. 16. i 20. Pravilnika o radu, otkazao ugovor o radu tužiteljici.
5. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje. U vezi s tim, istakao je da apelant u toku prvostepenog postupka nije dokazao da tužiteljičine radnje od 2. oktobra 2015. godine predstavljaju teže povrede radnih obaveza. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelant, na kojem je teret dokazivanja, shodno odredbama člana 102. u vezi sa članom 97. stav (4) ZOR-a, nije predlagao ni provodio dokaz uvidom u Pravilnik o radu. Tako je ostala neutvrđena činjenica da li tužiteljičine radnje predstavljaju težu povredu radnih obaveza shodno prethodno navedenim odredbama Pravilnika o radu. Također, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je omogućio tužiteljici da iznese svoju odbranu u pogledu neovlaštenog kontaktiranja Agencije za bankarstvo, shodno odredbi člana 101. ZOR-a. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je apelant otkazao tužiteljici ugovor o radu uz povredu odredbi ZOR-a.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno ocijenio činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom.
Relevantni propisi
7. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 62/15 i 20/16 - OUS F BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", broj 62/15) koji u relevantnom dijelu glasi:
Otkaz poslodavca bez obaveze poštivanja otkaznog roka Član 97.
(1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je radnik odgovoran za teži prijestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
(2) U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pisanog upozorenja radniku.
(3) Pisano upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se radnik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se prijestup ponovi u roku od šest mjeseci nakon izdavanja pisanog upozorenja poslodavca.
(4) Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu utvrđuju se vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
Omogućavanje iznošenja odbrane radnika Član 101.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada radnika, obavezan je omogućiti radniku da se izjasni o elementima odgovornosti koja mu se stavlja na teret.
Teret dokazivanja Član 102.
U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu člana 96. stav 1. tač. a. i b. i člana 97. st. 1. i 2. ovog zakona.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji je Kantonalni sud ocijenio utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić