Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2456/21 (Z.L.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2456/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2456/21, rješavajući apelaciju Z. L., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. ožujka 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Z. L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 047280 20 Rev od 9. veljače 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Herceg, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 9. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 047280 20 Rev od 9. veljače 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Doma zdravlja Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. i 12. rujna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u razdoblju od 12. rujna do 10. listopada 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 11. listopada 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 13. listopada 2022. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 047280 18 P od 11. ožujka 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu za razdoblje od 1. ožujka 2013. godine do 30. listopada 2017. godine isplati razliku plaće u skladu s koeficijentom iz ugovora o radu od 1. rujna 2008. godine u ukupnom iznosu od 22.175,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je odbijen i zahtjev da se naloži tuženom da u apelantovo ime uplati razliku doprinosa za označeno razdoblje na račun nadležnog mirovinskog fonda.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant s tuženim 1. rujna 2008. godine zaključio ugovor o radu (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2008. godine), kojim je apelant raspoređen na poslove voditelja voznog parka s koeficijentom 3,1. Dalje je naveo da je apelant novim ugovorom o radu od 7. srpnja 2011. godine (u daljnjem tekstu: ugovor iz 2011. godine) raspoređen na radno mjesto vozača s koeficijentom 2,1. Istaknuto je da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 31. svibnja 2017. godine (u daljnjem tekstu: presuda iz 2017. godine) poništen kao nezakonit ugovor iz 2011. godine i naloženo tuženom da apelanta vrati i rasporedi na mjesto voditelja voznog parka s pripadajućim koeficijentom za to radno mjesto u skladu s ugovorom iz 2008. godine. Također je istaknuto da je istom presudom odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće i doprinosa zbog umanjenog koeficijenta za razdoblje od 10. kolovoza 2008. godine do 28. veljače 2013. godine. Općinski sud je dalje ukazao da je nadležni sud, na apelantov prijedlog, odredio izvršenje radi apelantovog vraćanja na radno mjesto prema ugovoru iz 2008. godine. Također je ukazao da je apelant s tuženim 2017. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je apelant vraćen na radno mjesto voditelja voznog parka s koeficijentom od 2,1. Općinski sud je naveo i da je tuženi 22. prosinca 2011. godine donio novi Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik), prema kojem je uvjet za radno mjesto voditelja voznog parka stručna sprema VK vozač. Dalje je ukazao da je Kolektivnim ugovorom o pravima i obvezama poslodavca i uposlenika u oblasti zdravstva na teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) propisan koeficijent 2,1 za poslove srednje stručne spreme (u daljnjem tekstu: SSS), a koeficijent od 3,2 za poslove visoke stručne spreme (u daljnjem tekstu: VSS).
7. Općinski sud je naveo da je u postupku sporno to je li tuženi dužan apelantu isplatiti razliku plaća i doprinosa prema koeficijentu 3,2 iz ugovora iz 2008. godine ili prema koeficijentu 2,1 koji je propisan odredbama GKU-a za SSS. U svezi s tim, Općinski sud je zaključio da je izreka presude iz 2017. godine neodređena, odnosno da se može tumačiti u dva pravca. Istaknuo je da je u istoj rečenici naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na radno mjesto voditelja voznog parka s pripadajućim koeficijentom za to radno mjesto u skladu s ugovorom iz 2008. godine. U konkretnom slučaju pripadajući koeficijent za to radno mjesto nije u skladu s ugovorom iz 2008. godine zbog izmjene Pravilnika. Dalje, Općinski sud je iz izvedenih dokaza utvrdio da bi apelant, da je radio u utuženom razdoblju, ostvarivao plaću prema koeficijentu 2,1, kako je propisano odredbama GKU-a za SSS. Naime, Pravilnikom je određeno da je za voditelja voznog parka propisana SSS odnosno KV vozač, a odredbama GKU-a da je za SSS koeficijent 2,1. Istaknuto je da je i drugi uposlenik koji je u utuženom razdoblju obavljao poslove navedenog radnog mjesta ostvarivao plaću prema koeficijentu 2,1. Stoga je Općinski sud odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i uplatu doprinosa prema većem koeficijentu.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 047280 19 Gž od 26. svibnja 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 64 0 P 047280 20 Rev od 9. veljače 2021. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv drugostupanjske presude.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da presuda iz 2017. godine ima povratni učinak tako da se smatra da nije donesena odluka tuženog o apelantovom rasporedu na radno mjesto vozača. Stoga apelantu pripada pravo da bude raspoređen na radno mjesto voditelja voznog parka u smislu članka 96. stavak 1. točka 1. Zakona o radu iz 1999. godine (u daljnjem tekstu: ZOR) i naknada plaće, ali prema propisima koji su važili u utuženom razdoblju. Vrhovni sud je ukazao da je Pravilnikom propisana SSS za radno mjesto voditelja voznog parka i da je odredbom članka 33. stavak 5. GKU-a propisan koeficijent 2,1 za poslove SSS. Stoga je zaključeno da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da bi apelant, da je u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu voditelja voznog parka, ostvarivao plaću prema koeficijentu 2,1. Istaknuto je da je navedeno utvrđeno u ugovoru o radu iz 2017. godine, kojim je apelantu ponovno uspostavljen radni odnos za navedeno radno mjesto. Kako je u postupku utvrđeno da su apelantu za utuženo razdoblje isplaćena plaća i plaćeni doprinosi prema koeficijentu 2,1, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je zaključio da se apelant neutemeljeno poziva na načelo povoljnosti iz članka 12. stavak 2. ZOR-a, odnosno članka 19. stavak 3. Zakona o radu iz 2016. godine (koji se primjenjuje za dio potraživanja). U svezi s tim, obrazloženo je da navedeno načelo ne znači da se u okviru odredaba određenog, jednog izvora prava, kao što je u konkretnom slučaju, primjenjuju odredbe o koeficijentu koju su povoljnije za apelanta, već odredbe i koeficijent skupine „koja odgovara poslovima koje obavlja uposlenik“. Dalje je obrazloženo da se za primjenu najpovoljnijeg prava vrši usporedba načina na koji je isto pravo uređeno različitim izvorima prava, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Također je istaknuto da je presudom iz 2017. godine odbijen apelantov zahtjev za isplatu razlike plaća prema koeficijentu 3,2, pa ni ta presuda nije davala osnove za isplatu razlike plaće prema navedenom koeficijentu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava te kršenju prava na obrazloženu presudu. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno odbili njegov tužbeni zahtjev jer je ugovorom iz 2008. godine bio raspoređen na poslove voditelja voznog parka s koeficijentom 3,1. Smatra da sudovi ne mogu preispitivati pravomoćnu presudu iz 2017. godine niti zaključivati da je „neodređena“, čime su prekršili odredbe Zakona o parničnom postupku. Apelant smatra da je izreka presude iz 2017. godine jasna i konkretna, a u slučaju nejasnoće, sud je trebao postupiti in favorem laboratoris, tj. u apelantovu korist. Dalje navodi da sudovi neutemeljeno daju prednost Pravilniku u odnosu na ugovor o radu, te da trebaju primijeniti najpovoljnije pravo za radnika u smislu članka 19. stavak 3. Zakona o radu. U konkretnom slučaju to je ugovor iz 2008. godine. Stoga smatra da je irelevantno pozivanje na izmjenu Pravilnika i visinu koeficijenta po GKU. Apelant ističe i da on ima VSS, pa mu i po toj osnovi pripada veći koeficijent u skladu sa člankom 33. GKU-a. Osim toga, ističe da je u prethodno vođenom postupku odbijen njegov zahtjev za razliku plaća zbog nedokazanosti visine, a ne zbog neutemeljenosti potraživanja. Konačno, apelant navodi da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije odgovorio na njegove navode, čime je prekršio pravo na obrazloženu odluku. b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi paušalni i da nisu prekršena njegova prava. Ističe da je u osporenoj odluci detaljno obrazložio primjenu materijalnog prava i odgovorio na sve apelantove navode. Posebno ističe da bi apelant, da je radio u utuženom razdoblju, ostvario plaću prema važećem Pravilniku, a ne prema ranijem pravilniku koji nije na pravnoj snazi.
13. Kantonalni sud je naveo da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu. Smatra da su u prvostupanjskom postupku pravilno ocijenjeni svi apelantovi dokazi, te ističe da ostaje pri obrazloženju drugostupanjske odluke.
14. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu u prvostupanjskom postupku i predlaže da se apelacija odbije.
15. Tuženi je naveo da apelant nije ukazao na relevantne argumente za tvrdnje o kršenju ustavnih prava, pa predlaže da se apelacija odbaci ili odbije.
16. U izjašnjenju na odgovore apelant je naveo da su odgovori na apelaciju paušalni. Ističe da ostaje pri svojim navodima iz apelacije i predlaže da se apelacija usvoji.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 12. stavak (2)
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu se utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih ovim zakonom, ako zakonom nije drukčije predviđeno.
Članak 96. stavak (2) točka 1.
Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit može poslodavatelja obavezati da: 1. vrati uposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplatiti mu naknadu plaće u visini plaće koju bi uposlenik ostvario da je radio i naknaditi mu štetu, ili [...]
18. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH i 49/21 – Završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22 – rješenje USFBiH, 44/22 i 39/24) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Primjena najpovoljnijeg prava
Članak 19. stavak (3) (3) Ako je neko pravo iz radnoga odnosa različito uređeno ovim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo osim ako to ovim zakonom nije izričito zabranjeno.
Prava radnika u slučaju nezakonitog otkaza
Članak 106. stavak (2) točka a) (2) Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obvezati da: a. vrati radnika na rad, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu nadoknadu plaće u visini plaće koju bi radnik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili […]
19. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 61/07 i 19/13 – odluka
USFBiH)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ugovor) uređuju se prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH). Član 33.
Pojedinačni poslovi, odnosno zanimanja razvrstavaju se u grupe složenosti sa koeficijentima složenosti kako slijedi: […]
Zanimanje V grupe – koeficijent složenosti 2,10 Složeni poslovi, odnosno zanimanja za koje je potrebna VKV. Zanimanje VI grupe – koeficijent složenosti 2,10 Složeni poslovi, odnosno zanimanja za koja je potrebna srednja stručna sprema zdravstvenog usmjerenja. […]
Zanimanja VIII/1 grupe – koeficijent složenosti 3,20 Zanimanja, odnosno poslovi za koja je predviđena visoka stručna sprema nezdravstvenog usmjerenja. Zanimanja VIII/2 grupe – koeficijent složenosti 3,20 Zanimanja odnosno poslovi za koja je predviđena visoka stručna sprema zdravstvenog smjera – visoka zdravstvena škola. […]
VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. U svezi s apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42−45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
25. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje koje obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, predstavka broj 20883/09, točka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
26. Dovodeći navedene standarde u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, o čemu je naveo logične i uvjerljive razloge. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, kao i nižestupanjski sudovi, detaljno obrazložio primjenu relevantnih odredaba ZOR-a i Zakona o radu iz 2016. godine, GKU-a i Pravilnika na konkretan predmet u situaciji postojanja presude iz 2017. godine, kao i primjenu načela povoljnosti iz članka 12. stavak 2. ZOR-a, odnosno članka 19. stavak 3. Zakona o radu iz 2016. godine. Zbog toga Ustavni sud ne može zaključiti da su ova utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Osim toga, imajući u vidu da je Vrhovni sud o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant nijednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi neutemeljeni te da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u biti, temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman