Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2687/21 („UniCredit bank“ d.d. Mostar)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ugovor o kupoprodaji
- Aktivna legitimacija
- Hipoteka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 69
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2687/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2687/21, rješavajući apelaciju „UniCredit Bank“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „UniCredit Bank“ d.d. Mostar .
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 321058 20 Rev od 18. maja 2021. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija „UniCredit Bank“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 321058 20 Rev od 18. maja 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „UniCredit Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 321058 20 Rev od 18. maja 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od prvotuženog (Vranica d.d. u stečaju Sarajevo) i drugotuženog (Komerc – Čolić d.o.o. za vanjski i unutrašnji promet i trgovinu, Tuzla) zatraženo je 31. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Ostali pozvani su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 6. do 15. februara 2023. godine, pa su navedeni odgovori 19. marta 2023. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Prvotuženi (kao prodavac) i drugotuženi (kao kupac) 8. aprila 1999. godine zaključili su ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora pobliže označenog u navedenom ugovoru (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji).
6. Apelantov pravni prednik („Universal banka“ d.d. Sarajevo) 7. februara 2002. godine zaključio je s drugotuženim Ugovor o okvirnom iznosu plasmana kojim je ugovoreno da je nekretnina (poslovni prostor iz prethodne tačke, u daljnjem tekstu: nekretnina) predmet osiguranja povrata kredita.
7. Općinski sud je rješenjem od 7. maja 2002. godine, odlučujući o zajedničkom prijedlogu apelantovog pravnog prednika i drugotuženog, odredio zabilježbu založnog prava na nekretnini koja je vanknjižno vlasništvo, s pravom raspolaganja uknjiženim u korist prvotuženog. Sud je u obrazloženju rješenja naveo da su stranke zaključile sporazum u smislu člana 251. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
8. Na osnovu navedenog rješenja Općinskog suda apelant je podnio prijedlog za izvršenje protiv drugotuženog. U tom postupku apelantu je naloženo da dostavi dokaz o vlasništvu na nekretnini, u smislu odredbi člana 70. ZIP-a.
9. Rješenjem Općinskog suda od 1. novembra 2012. godine odbačen je apelantov prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na nekretnini u korist drugotuženog. Kako je sud obrazložio, apelant nije, ni po naknadnom pozivu, dostavio sudu dokumentaciju na kojoj je zasnovao zahtjev u smislu odredbi člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama.
10. Općinski sud je u stečajnom postupku koji se pred Općinskim sudom vodio nad imovinom prvotuženog rješenjem od 24. novembra 2012. godine uputio, između ostalih, i apelanta da pokrene parnični postupak radi utvrđenja osporenog potraživanja. Osporeni postupak
11. Apelant je 3. januara 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 321058 13 Ps od 30. augusta 2019. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je drugotuženi, po osnovu ugovora o kupoprodaji, stekao pravo vlasništva na nekretnini. Odbijen je kao neosnovan zahtjev da se utvrdi da su prvotuženi i drugotuženi dužni trpjeti da se pred nadležnom općinskom službom pokrene postupak etažiranja. Odbijen je kao neosnovan zahtjev da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu te presude upiše pravo vlasništva na nekretnini u zemljišne knjige u korist drugotuženog i da se upiše založno pravo u apelantovu korist, „sve na osnovu rješenja Općinskog suda od 7. maja 2002. godine“.
12. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je osnovan prigovor tuženih o nedostatku aktivne legitimacije na apelantovoj strani. Naime, apelant nije jedna od ugovornih strana u ugovoru okupoprodaji, odnosno apelant nije dokazao da je založno pravo koje je određeno rješenjem Općinskog suda od 7. maja 2002. godine upisano kao založno pravo. U vezi s tim, sud je, prije svega, istakao da ugovor o kupoprodaji nije proveden u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda. Također je istakao da apelant nije dokazao da je stekao hipoteku na nekretnini u smislu odredbi člana 69. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Stoga, apelant nema pravo ni da traži da se nekretnina izluči iz stečajne mase prvotuženog. Općinski sud je također naveo da nije nadležan da donosi utvrđujuću presudu kojom bi tuženi bili dužni trpjeti da apelant pokrene postupak etažiranja, niti da naloži Zemljišnoknjižnom uredu da, po apelantovom prijedlogu, upiše nekretnine u zemljišne knjige, kako je to apelant tražio, jer je to u nadležnosti organa uprave. Konačno, Općinski sud je naveo da je, shodno odredbama člana 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u dispozitivu jer apelant nije dokazao postojanje činjenica na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 321058 19 Pž od 29. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju. Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz rješenja Općinskog suda od 7. maja 2002. godine, odnosno sporazuma koji su stranke zaključile navedenog dana. U vezi s tim je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazivao da je na nekretnini u zemljišnim knjigama upisana hipoteka kao sredstvo osiguranja apelantovog potraživanja prema drugotuženom.
14. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da apelantovim navodima, prema kojima su nižestepeni sudovi zanemarili to što je apelant još u tužbi obrazložio pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe, nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost osporene presude. Naime, kako je to Vrhovni sud obrazložio, nižestepeni sudovi su, raspravljajući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sa stanovišta materijalnog i procesnog prava, odbili tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije a ne zbog nedostatka pravnog interesa. Stoga, Vrhovni sud je istakao da apelantovo ukazivanje na postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe nije od značaja za ocjenu pitanja aktivne legitimacije. U vezi s tim, sud je naveo da su ugovor o kupoprodaji zaključili prvotuženi i drugotuženi, pa takav pravni posao kao osnov stjecanja prava vlasništva i podnošenja zahtjeva za upis u zemljišnu knjigu legitimira isključivo ugovorne strane. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je aktivna legitimacija odraz konkretnog pravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora, pri čemu je za utvrđivanje njenog postojanja relevantno materijalno pravo koje subjekte ovlašćuje na traženje konkretne pravne zaštite. Pri tome, aktivnu legitimaciju, prije svega, imaju osobe koje su subjekti spornog građanskopravnog odnosa i obveznici prava istaknutog u tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je naveo da apelant, kod činjeničnih utvrđenja da nije ugovorna strana u ugovoru o kupoprodaji, nije dokazao da ima aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za utvrđenje prava vlasništva drugotuženog na nekretnini. Pri tome, Vrhovni sud je istakao i da apelant nije dokazao da je hipoteka, kao sredstvo osiguranja njegovih potraživanja prema drugotuženom, upisana u zemljišne knjige, a upis hipoteke u zemljišnu knjigu ima konstitutivno dejstvo za stjecanje založnog prava. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen apelantov zahtjev da prvotuženi i drugotuženi trpe da se pred nadležnom općinskom službom pokrene postupak etažiranja kako bi apelant upisao nekretninu u zemljišne knjige s pravom vlasništva u korist drugotuženog i hipotekom. Naime, sud je istakao da je etažiranje nekretnina u nadležnosti organa uprave i da je predmet upravnog postupka.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni relevantni propisi, te ponavlja navode koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima. Naročito ističe da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz rješenja Općinskog suda od 7. maja 2002. godine, odnosno sporazuma koji su stranke zaključile navedenog dana. Također navodi da redovni sudovi nisu utvrđivali da li apelant ima pravni interes da pribavi utvrđujuću presudu u smislu odredbi člana 54. ZPP-a, odnosno ističe da je on na nesumnjiv način dokazao svoj pravni interes u konkretnom postupku. Apelant navodi da, shodno relevantnim odredbama Zakona o stečaju, sva imovina koja je upisana na ime stečajnog dužnika predstavlja stečajnu masu. Kako je prvotuženi nekretninu prodao drugotuženom, apelant smatra da su se stekli uvjeti da se nekretnina identificira kao imovina koja nije imovina stečajnog dužnika, pa da se donese rješenje o izlučnom pravu na toj nekretnini u korist drugotuženog. U pogledu navoda koji se odnose na dužinu trajanja postupka, apelant ukazuje da je tužbu podnio 3. januara 2013. godine te da je postupak okončan nakon više od sedam godina.b)Odgovori na apelaciju
17. Redovni sudovi su naveli da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Prvotuženi je naveo da je apelacija potpuno neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 69. st. (1) i (2)
Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske odluke i zakona. Na osnovu pravnog posla ili sudske odluke, hipoteka se stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom.
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 54. st. (1) i (2) (1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, "povredu prava ličnosti" ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. (2) Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
U odnosu na osporene odluke
25. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim odredbama, dali detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da je osnovan prigovor tuženih o nedostatku aktivne legitimacije na apelantovoj strani, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni „očigledno nerazumnim“. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom, između ostalog, tražio da se utvrdi da je drugotuženi, po osnovu ugovora o kupoprodaji, stekao pravo vlasništva na nekretnini, pa da se naloži nadležnom zemljišnoknjižnom uredu da upiše pravo vlasništva na nekretnini u korist drugotuženog i založno pravo u apelantovu korist. Redovni sudovi su odbili ovaj zahtjev zaključivši da apelant, koji nije bio ugovorna strana u ugovoru o kupoprodaji, nema aktivnu legitimaciju, te da, osim toga, nije dokazao ni da je hipoteka, kao sredstvo osiguranja njegovih potraživanja prema drugotuženom, upisana u zemljišne knjige, što bi imalo konstitutivno dejstvo za stjecanje založnog prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno obrazložio da su nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije, a ne zbog, kako je to apelant navodio u postupku pred redovnim sudovima i u apelaciji, nedostatka pravnog interesa (vidi tačku 14. ove odluke). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).
29. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut podnošenjem tužbe 3. januara 2013. godine, te da je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 19. maja 2021. godine. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju je osam godina i četiri mjeseca. Nadalje, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, ali ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio dužini trajanja postupka.
30. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je postupak ukupno trajao osam godina i četiri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud naročito zapaža da je Općinskom sudu trebalo čak pet godina i oko osam mjeseci da odluči o apelantovom tužbenom zahtjevu, pri čemu taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo opravdanje za dužinu postupka pred tim sudom. Ustavni sud također primjećuje da je Kantonalni sud odlučio o apelantovoj žalbi nakon devet mjeseci, dok je Vrhovi sud donio odluku o apelantovoj reviziji nakon jedne godine. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
32. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava samo po sebi predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1335/20 od 20. maja 2020. godine, tačka 62, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, te Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. oktobra 2019. godine, predstavka broj 38695/13, i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. oktobra 2017. godine, predstavka broj 4867/16).
b) Pravo na imovinu
33. Apelant također smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud te navode neće posebno ispitivati. VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je konkretan postupak trajao osam godina i četiri mjeseca, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela dužina postupka pred Općinskim sudom pred kojim je postupak trajao pet godina i oko osam mjeseci, a pri tome taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge za navedeno.
35. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
36. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman