Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2629/21 (S. B. i drugi)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2629/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2629/21, rješavajući apelaciju Svjetlane Brborović i Slavka Brborovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Svjetlane Brborović i Slavka Brborovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 183310 21 Rev od 11. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svjetlana Brborović i Slavko Brborović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Milan Romanić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 21. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 183310 21 Rev od 11. maja 2021. godine.
2. Tužilac Safet Nizančević (u daljnjem tekstu: tužilac) je podnio tužbu protiv apelanata, Fonda PIO Banja Luka (u daljnjem tekstu: Fond PIO), Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Zavod) i Addiko Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Banka) radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete. Apelanti su podnijeli protivtužbu.
3. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 183310 13 P od 20. februara 2020. godine usvojen je tužbeni zahtjev na način kako je to detaljno navedeno u izreci presude. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tužilac nezakonito uselio u sporni stan u Banja Luci, da slijedom toga nije stekao stanarsko pravo, zatim da se utvrdi da je ništav Ugovor o korištenju spornog stana od 24. novembra 1988. godine i da se utvrdi da je prvoapelantica stekla stanarsko pravo na spornom stanu.
4. Osnovni sud je obrazložio da je, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je tužilac, iza smrti svoje pokojne majke, postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu u Banja Luci. Utvrđeno je da je tužilac 24. novembra 1988. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Dalje, presudom tog suda od 28. novembra 1996. godine tužiocu je otkazan ugovor o korištenju stana od 24. novembra 1988. godine. Međutim, pravosnažnom odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica BiH (u daljnjem tekstu: CRPC) od 13. juna 2000. godine potvrđeno je da je tužilac 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na tom stanu. Navedenom odlukom stavljeni su van snage svi akti sudskih i upravnih organa doneseni nakon 1. aprila 1992. godine, na osnovu kojih je tužiocu prestalo ili ograničeno stanarsko pravo ili pravo korištenja tog stana. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tužilac podnio zahtjev za izvršenje navedene odluke CRPC-a Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja od 16. septembra 2008. godine, pa je tužilac uveden u posjed 10. jula 2012. godine. Osnovni sud je utvrdio da je navedeni zaključak potvrđen presudom Vrhovnog suda od 4. maja 2011. godine.
5. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je odlukom Fonda PIO od 28. aprila 1993. godine sporni stan dodijeljen na trajno korištenje pravnoj prednici prvoapelantice, koja je na osnovu te odluke zaključila ugovor o korištenju spornog stana sa pravnim prednikom Zavoda. Također, pravna prednica prvoapelantice je zaključila i ugovor o otkupu spornog stana sa Fondom PIO, kao vlasnikom tog stana. Međutim, Osnovni sud je odbio kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanata, uz obrazloženje da je za uvođenje u posjed spornog stana tužitelj imao zakonit zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC, koji je potvrdio i Vrhovni sud svojom odlukom. Dalje, Osnovni sud je naveo da je presuda tog suda od 28. novembra 1996. godine, kojom je tužiocu otkazan ugovor o korištenju stana od 24. novembra 1988. godine, shodno odredbi člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), po sili zakona prestala da važi. Stoga je Osnovni sud odbio kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je prvoapelantica stekla stanarsko pravo na spornom stanu. Osnovni sud je istaknuo da je shodno istoj odredbi, po sili zakona, prestali da važe i odluka Fonda PIO od 28. aprila 1993. godine kojom je sporni stan dodijeljen na korištenje prvoapelantičinoj pravnoj prednici i ugovor o korištenju stana koji je slijedom toga zaključila. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio da je ništav i ugovor o otkupu spornog stana koji je zaključila prvoapelantičina pravna prednica.
6. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 183310 20 Gž od 8. oktobra 2020. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu potvrdio. Odlučujući o žalbenim prigovorima apelanata, Okružni sud je u cijelosti podržao razloge iz prvostepene presude kako u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnog prava. Okružni sud je, između ostalog, naveo da nisu osnovni žalbeni navodi apelanata da je tužitelj sporni stan napustio i da je u njemu stanovala njegova majka, da je iz Švedske dolazio samo povremeno, da nije živio sa majkom u trajnoj i ekonomskoj zajednici, jer je o stanarskom pravu tužitelja odlučeno pravosnažnom, konačnom i obavezujućom odlukom CRPC-a.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 183310 21 Rev od 11. maja 2021. godine odbijena je revizija apelanata. Vrhovni sud je ispitujući revizione navode apelanata utvrdio da su ti navodi neosnovani, te je u postupnosti prihvatio zaključke nižestepenih sudova o neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva apelanata.
8. Apelanti smatraju da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni pozitivno pravni propisi. Apelanti navode da je na tužioca, suprotno odredbama čl. 6, 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima BiH, nezakonito preneseno stanarsko pravo nakon smrti njegove majke, jer tužilac nije bio član njenog porodičnog domaćinstva. Apelanti smatraju da je nepravilan, pogrešan i arbitraran stav redovnih sudova da je o stanarskom pravu tužioca odlučeno konačnom i obavezujućom odlukom CRPC-a, zbog čega je odbijen njihov protivtužbeni zahtjev. Dalje, apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i Zakon o prestanku primjene, jer se taj zakon primjenjuje na nepokretnosti koje su bile napuštene u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, jer tužilac u tom stanu ne živi od 1977. godine. Stoga, apelanti smatraju da je ugovor o prenosu stanarskog prava na tužioca iz 1988. godine nezakonit, odnosno ništav, jer je suprotan odredbama Zakona o stambenim odnosima BiH.
9. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine - Prečišćeni tekst (
"Službeni glasnik Republike Srpske", broj 16/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 2.
Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje važiti. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, u postupku je nesumnjivo utvrđeno da je tužilac za uvođenje u posjed spornog stana imao zakonit zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC kojom je utvrđeno da je tužilac 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na tom stanu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali da je shodno odredbi člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene po sili zakona prestala da važi presuda prvostepenog suda od 28. novembra 1996. godine kojom je otkazan ugovor o korištenju stana kojeg je tužilac zaključio 24. novembra 1988. godine. Na osnovu toga člana su prestali da važe i odluka Fonda PIO od 28. aprila 1993. godine kojom je sporni stan dodijeljen na korištenje pravnoj prednici prvoapelantice i ugovor o korištenju stana koji je zaključila prvoapelantičina pravna prednica.
14. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao skoro isto činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-986/19 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu i pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman