Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-120/23 (S. M.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Povreda
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Mjere zabrane
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Istraga
  • Dužina trajanja postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-120/23

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-120/23, rješavajući apelaciju Sabahudina Mišića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 72 st. (4) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Sabahudina Mišića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja mjera zabrane izrečenih Sabahudinu Mišiću u predmetu broj 09 0 K 036093, koji se vodi u Kantonalnom sudu u Sarajevu.

Na osnovu člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Kantonalnog suda da odmah preduzme odgovarajuće mjere kako bi se u predmetu broj 09 0 K 036093 ispitala opravdanost daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane Sabahudinu Mišiću u skladu s pravom na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se i povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja istrage u predmetu Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj T09 0 KT 0154778 20.

Nalaže se Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo da bez daljnjih odgađanja preduzme mjere propisane zakonom s ciljem okončanja istrage u predmetu broj T09 0 KT 0154778 20 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Kantonalnom tužilaštvu Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sabahudin Mišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Bojan Veselinović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv pravosnažnog Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 036093 22 Kpp 25 od 12. decembra 2022. godine. Apelant je podnio apelaciju i zbog dužine trajanja istrage koju vodi Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) u predmetu broj T09 0 KT 0154778 20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva zatraženo je 18. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju, koji su Ustavnom sudu dostavljeni 31. januara i 3. februara 2023. godine.

3. Odgovori na apelaciju su 3. februara 2023. godine poslati na izjašnjenje apelantovom punomoćniku, ali izjašnjenje nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelant je 9. marta 2020. godine lišen slobode i dan kasnije predat je Kantonalnom tužilaštvu. Kantonalno tužilaštvo je 10. marta 2020. godine donijelo Naredbu o sprovođenju istrage broj T 09 0 KT 0154778 20 protiv apelanta i D. M., te M. H. i A. K. (u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni) zbog postojanja osnova sumnje da su D. M. i NN lice počinili krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166 stav 2 tačka d) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a da su apelant i osumnjičeni M. H. i A. K. počinili krivično djelo pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela iz člana 346 stav 3 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 31 KZFBiH.

6. Rješenjem Kantonalnog suda (sudija za prethodni postupak) broj 09 0 K 036093 20 Kpp 4 od 11. marta 2020. godine apelantu i ostalim osumnjičenim su, na osnovu člana 140 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) izrečene mjere zabrane, i to: zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja u smislu člana 140 ZKPFBiH. Osim tih mjera, na osnovu člana 140 stav 2 i člana 140c stav 2 ZKPFBiH određena je i dodatna mjera – oduzimanje putne isprave, kao i zabrana izdavanja novih putnih isprava i zabrana korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Određeno je da će tu mjeru izvršiti Granična policija Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 140a stav 1 tačka d) u vezi sa stavom 2 ZKPFBiH, apelantu je naloženo da se jednom sedmično javlja u nadležnu PU prema mjestu prebivališta, kako je to precizirano u rješenju. Apelantu je izrečena i mjera zabrane sastajanja s ostalim osumnjičenim, te s oštećenim A. M. i zabrana prilaska tim licima na udaljenosti manjoj od 100 metara. Apelant i osumnjičeni su upozoreni da im, u slučaju kršenja mjera zabrane, sud može odrediti pritvor te da će se svaka dva mjeseca ispitati da li su te mjere još potrebne.

Osporene odluke

7. Rješenjem Kantonalnog suda (sudija za prethodni postupak) broj 09 0 K 036093 22 Kpp 25 od 12. decembra 2022. godine utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane koje su 11. marta 2020. godine izrečene apelantu i ostalim osumnjičenim.

8. Kantonalni sud je u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane utvrdio da iz dokaza koje je dostavilo Kantonalno tužilaštvo proizlazi postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično djelo, zbog kojeg Kantonalno tužilaštvo vodi istragu protiv njih. Takođe je ocijenjeno da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju trajanje izrečenih mjera zabrane jer istraga još nije okončana. Naročito je istaknuto da se radi o složenoj istrazi koja obuhvata veći broj osumnjičenih lica i veći broj krivičnih djela.

9. Rješenjem broj 09 0 K 036093 22 Kv 18 od 22. decembra 2022. godine vijeće Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: vijeće) odbilo je apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih. Naime, vijeće je ocijenilo da su okolnosti na osnovu kojih su izrečene mjere zabrane apelantu i ostalim osumnjičenima ostale nepromijenjene, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo za koje se protiv njih vodi istraga tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga „iz člana 146 stav 1 tač. a), b) i c) ZKPFBiH“, na osnovu kojeg su im, umjesto pritvora, izrečene mjere zabrane. Vijeće je pojasnilo da iz spisa u koji je „izvršilo uvid“ proizlazi da se apelant osnovano sumnjiči da je omogućio da D. M. – izvršilac teškog krivičnog djela ne bude otkriven u izvršenju krivičnog djela. Zatim je navedeno da je apelant, zajedno s ostalim osumnjičenim, omogućio D. M. da se ne javi u zdravstvenu ustanovu radi ukazivanja medicinske pomoći. Istaknuto je da je istraga u ovom predmetu otvorena i protiv NN lica za koje postoje osnovi sumnje da je u inkriminisano vrijeme upravljalo PMV kojim je D. M. došao na lice mjesta. Takođe, kako je navelo vijeće, svi osumnjičeni se plaše osumnjičenog D. M. Postoji i osnovana bojazan da će apelant, ukoliko mu ne budu određene mjere zabrane, stupiti u kontakt s ostalim saučesnicima i D. M. omogućiti da se ne otkrije NN lice. Osim toga, postoji osnovana bojazan da će apelant spriječiti organe gonjenja da pronađu oružje koje je D. M. upotrijebio u pokušaju da A. M. liši života. Konačno, navedeno je da postoji i bojazan da će apelant uticati na svjedoke koje Tužilaštvo još nije saslušalo i „onemogućiti dokazivanje predmetnih krivičnih djela“.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz čl. II/2 i II/3 tačka e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13 i 14 Evropske konvencije. Apelant navodi da mu zbog određenih mjera zabrane pune tri godine „nije dozvoljeno da sa svojom porodicom ode na odmor“, da ne može da se kreće u Bosni i Hercegovini jer svakog petka mora da se javi u nadležnu PS za vrijeme radnog vremena i da mu je ograničena „mogućnost zaposlenja i izdržavanja porodice“. Apelant navodi da istraga u krivičnom postupku može da traje šest mjeseci, dok u konkretnom slučaju istraga još nije okončana. Apelant nije upoznat s razlozima zbog kojih su mjere zabrane i dalje neophodne, niti do kada će trajati. Apelant navodi da Kantonalni sud od „aprila 2020. do decembra 2021. godine nije vršio provjeru opravdanosti mjera zabrane, te da nakon decembra 2021. godine vrši redovnu provjeru osnovanosti trajanja mjera zabrane“. U trenutku podnošenja apelacije, kako ističe apelant, mjere zabrane traju duže od 30 mjeseci. S obzirom na period kada je istraga započeta i kada su mjere zabrane određene, očito se ne može tvrditi da se radi o razumnom roku za okončanje istrage uzevši u obzir karakter i svrhu istrage. Apelant navodi da je protiv svakog rješenja o produženju mjera zabrane izjavio žalbu i da je svaka žalba odbijena uz paušalne navode, iz kojih se „nameće zaključak da sud ne analizira razloge za produženje mjera zabrane“, niti apelantove žalbene navode. Apelant smatra da „se drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji mjere zabrane određuju u skladu s potrebama istrage i neometanog vođenja postupka, ali u ograničenom trajanju, te da rješenja o određivanju mjera zabrane sadrže obrazloženje“, pa je očito da je apelant diskriminisan.

b) Odgovori na apelaciju

11. Kantonalni sud je odgovorio da su apelantovi navodi neosnovani. Posebno je ukazao da sudija za prethodni postupak u toku istrage nije u mogućnosti da utiče na tok i dužinu trajanja istrage koju vodi nadležno tužilaštvo.

12. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je istraga u ovom predmetu otvorena 10. marta 2020. godine, dok je izmjena člana 240 ZKPFBiH, kojom je propisano da istraga traje šest mjeseci, stupila na pravnu snagu 17. oktobra 2020. godine. U konkretnom predmetu nije ograničeno trajanje istrage na period od šest mjeseci, niti je propisana obaveza obavještavanja. Kantonalno tužilaštvo je navelo da nisu tačni apelantovi navodi da se ne preduzimaju istražne radnje jer je ovaj predmet povezan s više drugih predmeta. U vezi s tim, Tužilaštvo je ukazalo da je u predmetu broj T09 0 KTO 0144956 22 utvrdilo identitet lica koje je osnovano sumnjivo da je podstrekavalo osumnjičenog D. M. na izvršenje krivičnog djela za koje je donesena Naredba o sprovođenju istrage T09 0 KT 0154778 20 od 10. marta 2020. godine, o čemu je apelant upoznat. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je predmet „broj T09 0 KT 0 0144956 22 bio pod posebnim istražnim radnjama“ i da je u njemu izvršeno razdvajanje postupka i donesena jedna nepravosnažna presuda. Taj predmet je „formiran za organizovani kriminal i uključuje krivična djela neovlašćene proizvodnje i prodaje opojnih droga, lihvarstva, iznude, pomaganja nakon izvršenog krivičnog djela iz člana 166 KZFBiH“. U tom predmetu je saslušano oko 70 svjedoka. S tog predmeta još u cijelosti nije ukinuta oznaka tajnosti, što je uticalo na produženje istrage u predmetu broj T09 0 KT 0154778 20, a o čemu je apelant u dovoljnoj mjeri upoznat. Predmet kojim je obuhvaćen apelant zbog povezanosti s predmetom broj T09 0 KTO 0144956 22 u kojem su preduzimane posebne istražne radnje nije mogao biti okončan u ranijem periodu kako se ne bi ugrozili objektivni ciljevi istrage otkrivanjem dokaza na osnovu kojih su pokrenute posebne istražne radnje. Kantonalno tužilaštvo je vodilo računa o apelantovim pravima te nije predlagalo mjeru pritvora nego mjere zabrane. Apelant nije dostavio niti jedan dokaz u prilog navodu da mu je ograničena mogućnost zapošljavanja i izdržavanja porodice ili da je izgubio postojeće zaposlenje.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Odjeljak 4. Mjere zabrane Član 140.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 140a. stav (1) tač. c) i d) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i Član 140b. st. (3), (5) i (6) Izricanje mjera zabrane (3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

[...] (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

Član 240.

(Okončanje istrage) (1) Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima ne okončanja istrage. [...].

(3) Ukoliko istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stava (2) ovog člana, tužilac će o razlozima zbog kojih istraga nije završena, u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(4) Osumnjičeni i oštećeni mogu u roku od 15 dana od dana dostavljanja obavijesti iz stava (3) ovog člana podnijeti pritužbu glavnom tužiocu zbog trajanja postupka. [...].

(5) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

14. Odredbe člana 240 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) do izmjena objavljenih u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 74/20 od 16. oktobra 2020. godine su glasile: Član 240.

Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij tužilaštva.

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u dijelu kojim se osporavaju odluke Kantonalnog suda o kontroli opravdanost trajanja mjera zabrane ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. Takođe, Ustavni sud utvrđuje da je apelacija u dijelu kojim se osporava dužina trajanja istrage dopustiva u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, uzimajući u obzir činjenicu da se u apelaciji ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

16. Apelant smatra da su mu u postupku donošenja osporenog rješenja prekršena prava iz čl. II/3 tačka e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13 i 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da nije vezan apelantovom pravnom kvalifikacijom, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Navodi apelacije ukazuju na kršenje prava na slobodu kretanja iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Stoga, iako se apelant nije eksplicitno pozvao na kršenje navedenog prava, Ustavni sud će apelaciju ispitati u odnosu na pravo na slobodu kretanja.

17. Navode apelacije kojim se ukazuje na donošenje odluke u razumnom roku koji se odnose na dužinu trajanja istrage Ustavni sud će ispitati u dijelu obrazloženja koje se odnosi na član 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

19. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

20. U konkretnom slučaju apelantu je određena mjera zabrane napuštanja boravišta, prema kojoj mu je zabranjeno napuštanje boravišta, i mjera zabrane putovanja, shodno kojoj mu je oduzeta putna isprava, zabranjeno izdavanje nove, odnosno zabranjen prelazak državne granice s ličnom kartom. Najzad, apelantu je određena mjera zabrane sastajanja s ostalim osumnjičenim i oštećenim A. M. i zabrana prilaska tim licima na udaljenosti manjoj od 100 metara. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na slobodu kretanja. Na drugačiji zaključak ne utiče ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte sa spoljnim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, predstavka broj 43395/09, tačka 88). Naime, Ustavni sud podsjeća da član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen. Svaka mjera kojom se ograničava navedeno pravo mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od legitimnih ciljeva iz stava 3 člana 2 i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64). Stoga će Ustavni ispitati da li su u konkretnom slučaju zadovoljeni navedeni kriterijumi.

Da li je miješanje „u skladu sa zakonom“

21. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresovanim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (loc. cit., De Tommaso protiv Italije, tačka 106). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.

22. Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud, u postupku izricanja i kontrole opravdanosti mjera zabrane koje su izrečene apelantu, pozvao na relevantne odredbe ZKPFBiH i KZFBiH. Dakle, ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i prava da napusti tu teritoriju bila su u skladu s relevantnim odredbama ZKPFBiH kojim su propisani uslovi za izricanje mjera zabrane i obaveza kontrole opravdanosti trajanja tih mjera. Stoga, Ustavni sud smatra da su mjere zabrane koje su izrečene apelantu u skladu sa zakonom i da je kontrola tih mjera takođe izvršena „u skladu sa zakonom“.

Da li miješanje ima legitiman cilj?

23. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja Kantonalnog suda proizlazi da je daljnje trajanje mjera zabrane u službi legitimnog cilja, tj. obezbjeđenja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka. Ustavni sud smatra da ovo svakako predstavlja legitiman cilj koji je naveden u stavu 3 člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Da li je uspostavljena „pravična ravnoteža“ između opšteg interesa zajednice i prava na slobodu kretanja pojedinaca

24. Najzad, potrebno je ispitati da li je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno da li su izrečene mjere zabrane doista neophodne u demokratskom društvu.

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je istraga, u kojoj je apelant osumnjičen da je s još dvojicom osumnjičenih izvršio krivično djelo pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela, otvorena u martu 2020. godine i da još traje. S druge strane, Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je ta istraga u bliskoj vezi s više drugih predmeta koji se tiču osumnjičenih za krivična djela neovlašćene proizvodnje i prodaje opojnih droga, lihvarstva, iznude i pomaganja nakon izvršenog krivičnog djela (vidi tačku 13 ove odluke). Apelant to nije ni osporio, odnosno nije se izjasnio na te navode koje je Tužilaštvo iznijelo u odgovoru na apelaciju. Međutim, iako je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo da se radi „o složenoj krivičnoj istrazi koja obuhvata veći broj osumnjičenih lica i veći broj krivičnih djela“, ne može se zaključiti kako je sud procijenio uticaj tih drugih istraga protiv drugih osumnjičenih na istragu protiv apelanta, i to nakon što je u jednom predmetu, kako je navelo Tužilaštvo, donesena nepravosnažna presuda.

26. Iz navedenog proizlazi da su u prilog opravdanosti daljnjeg trajanja mjera zabrane koje su izrečene apelantu navedeni isti razlozi koji su postojali u vrijeme određivanja tih mjera (11. marta 2020. godine). Imajući u vidu da se postupak protiv apelanta još nalazi u fazi istrage, za opravdanost izrečenih mjera zabrane relevantno je, kako je i istakao Kantonalni sud, postojanje osnovane sumnje koja je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, postojala kako u vrijeme njihovog određivanja tako i njihovog preispitivanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnove sumnje conditio sine qua non za određivanje ili produženje mjera zabrane, kao što je to slučaj i s određivanjem i produženjem mjere pritvora, ali da to nakon određenog vremena nije dovoljno, već da se mora procijeniti da li za mjere zabrane postoje relevantni i dovoljni razlozi, na šta upravo upućuje obavezna dvomjesečna kontrola njihove opravdanosti. Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja se ne može zaključiti da su za vrijeme trajanja mjera zabrane postojale okolnosti koje su onemogućavale vođenje krivične istrage u konkretnom predmetu, prije svega, u pogledu saslušanja svjedoka koje je Kantonalno tužilaštvo najavilo da će saslušati, ili da su postojale nesavladive prepreke zbog kojih nije bilo moguće razotkriti eventualne saučesnike i pomagače, te potencijalne svjedoke, čiji identitet nije bio utvrđen u vrijeme kada su apelantu određene mjere zabrane. Takođe, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su postojale poteškoće i neotklonjive prepreke u prikupljanju eventualnih materijalnih dokaza. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud samo formalno ponovio razloge za opravdanost produženja mjera zabrane apelantu, ali da nije suštinski cijenio te razloge u svjetlu svih relevantnih okolnosti.

27. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije postignuta pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na slobodu kretanja i prebivališta te da je prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3m) Ustava Bose i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

28. Ustavni sud takođe primjećuje da je rješenje u kojem je Ustavni sud utvrdio povredu donijeto 12. decembra 2022. i potvrđeno 22. decembra 2022. godine, te da je u skladu sa članom 140b stav (6) ZKPFBiH postojala obaveza suda da protekom dva mjeseca ispita da li su primijenjene mjere još potrebne. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelant, u skladu sa članom 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužan da obavijesti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu. O toj obavezi apelant je upoznat i aktom Ustavnog suda, koji je primio 11. januara 2023. godine. Međutim, apelant do donošenja ove odluke nije obavijestio Ustavni sud da je redovni sud u daljnjem toku postupka ispitao da li su primijenjene mjere i dalje potrebne. Stoga, Ustavni sud smatra da iz raspoloživih dokumenata proizlazi da redovni sud u daljnjem toku postupka nije postupao po obavezi iz člana 140b stav (6) ZKPFBiH. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da je, i zbog propusta redovnog suda da u daljnjem toku postupka ispita da li je mjera zabrane koja je izrečena apelantu još potrebna, povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bose i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Dužina trajanja istrage

29. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja istrage povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...].

32. Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo donijelo naredbu o sprovođenju istrage 10. marta 2020. godine protiv apelanta i tri imenovana osumnjičena lica te jednog NN lica. Istraga je otvorena zbog postojanja osnova sumnje da su D. M. i NN lice počinili krivično djelo ubistva u pokušaju, a da su apelant i dvojica osumnjičenih počinili krivično djelo pomoći učiniocu poslije učinjenog krivičnog djela. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja ove istrage povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. U pogledu primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda „optužba“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ima autonomno značenje i postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju da je neko lice počinilo krivično djelo, odnosno mjere „koje značajno utiču na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi Evropski sud, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, predstavke 7913/77 i dr., tačka 52, i Krebs protiv Njemačke, presuda od 20. februara 2020. godine, predstavka broj 68556/13, tačka 29). Bitno je napomenuti da se dužina trajanja krivičnog postupka, koji obuhvata i period istrage, cijeni od trenutka kada je neko lice saznalo za postupak u kojem se implicira da je počinilo krivično djelo budući da od tog trenutka postoji „krivična optužba“ protiv tog lica u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije i moraju mu biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud apelaciju ispitati u odnosu na navode koji pokreću pitanje poštovanja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, aplikacija broj 53176/99, tačka 38, i Vidak protiv Hrvatske, presuda od 23. septembra 2021. godine, aplikacija broj 67141/14, tačka 58).

35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da period koji se uzima u obzir prilikom utvrđivanja dužine krivičnog postupka počinje danom kada je apelant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Dimitar Vasilev protiv Bugarske, presuda od 10. aprila 2012. godine, predstavka broj 10302/05, tačka 25). S obzirom na to da je apelant prvi put obaviješten o „optužbi“ prilikom lišenja slobode 9. marta 2020. godine, proizlazi da je krivični postupak protiv apelanta počeo tog datuma. S druge strane, Ustavni sud zapaža da se u vrijeme podnošenja apelacije postupak nalazi u fazi istrage koja još nije okončana, pa je relevantan period koji će Ustavni sud ispitati oko tri godine.

36. Ustavni sud zapaža da se istraga protiv apelanta vodi zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela (ubistvo u pokušaju), kao i da su u ovom predmetu osumnjičena još tri lica. Imajući u vidu prirodu krivičnog djela za koje je apelant osumnjičen i broj osumnjičenih lica, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja istrage.

37. Što se tiče postupanja Tužilaštva, Ustavni sud naglašava da relevantne odredbe ZKPFBiH, primjenom principa akuzatornosti, propisuju da je odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je odredba člana 240 ZKPFBiH, kojom je propisano okončanje istrage, u toku trajanja istrage protiv apelanta pretrpjela izmjene. Ustavni sud ukazuje na raniju odredbu člana 240 stav 2 ZKPFBiH koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, kojom je propisano da će kolegijum tužilaštva preduzeti potrebne mjere radi okončanja istrage. Dakle, iako ta odredba nije propisivala da se istraga mora završiti u roku od šest mjeseci, niti je propisivala najduži rok u kojem se istraga mora završiti (član 240 st. 1 i 2), ona je ipak predviđala da će, ako istraga ne bude okončana u roku od šest mjeseci, kolegijum tužilaštva preduzeti „potrebne mjere da bi se istraga okončala“. Ovo ukazuje da čak ni tako formulisana odredba, u suštini, nije omogućavala Tužilaštvu da istraga traje „neodređeno vrijeme“, kako to pogrešno tumači Tužilaštvo u svom odgovoru kada navodi da prema toj odredbi „nije ograničeno trajanje istrage“. Na ovo je Ustavni sud već ukazao u svojoj Odluci broj U-5/16 od 1. juna 2017. godine (vidi tač. 73–79 navedene odluke, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne može utvrditi da je Kolegijum Tužilaštva razmatrao razloge zbog kojih istraga nije okončana nakon šest mjeseci, niti da je preduzeo odgovarajuće mjere radi okončanja istrage. Takođe, Ustavni sud ističe da se iz odgovora Kantonalnog tužilaštva ne može zaključiti na koji način situacija u drugom predmetu, za koji Tužilaštvo navodi da je povezan s istragom protiv apelanta i u kojem je donesena nepravosnažna presuda, sada ima uticaja na neokončavanje istrage protiv apelanta. Ovo naročito zato što Kantonalno tužilaštvo nije navelo niti jednu radnju koju je preduzelo u predmetu koji se vodi protiv apelanta.

38. Najzad, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelanta jer je od otvaranja istrage u stalnoj neizvjesnosti. Stoga je opravdana apelantova težnja da neizvjesnost u kojoj se nalazi – obustavljanje istrage ili eventualno podizanje optužbe i daljnji tok postupka – bude što prije otklonjena. Na drugoj strani, organi koji učestvuju u postupku moraju zaštititi i opšti interes da počinilac krivičnog djela bude izveden pred sud i kažnjen kada za to postoje uslovi propisani zakonom.

39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. VII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada mjere zabrane, koje su apelantu izrečene u skladu sa zakonom i koje su u službi legitimnog cilja, ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovog ustavnog prava. Takođe, povreda navedenog prava postoji i zato što redovni sud ne ispituje opravdanost izrečene mjere zabrane u smislu člana 146 stav (6) ZKPFBiH.

41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na okončanje istrage u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada Kantonalno tužilaštvo u predmetu koji nije složen i koji je od značaja za apelanta sprovodi istragu duže od tri godine, a da pri tome nije ponudilo uvjerljive i logične razloge kojim bi se moglo opravdati trajanje konkretnog postupka, te kada propusti da u skladu sa zakonom preduzme mjere i radnje čiji bi cilj bio okončanje istrage.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-120/23 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio