Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2952/21 (M. D., Š. D. i M. D.-H.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2952/21

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2952/21, rješavajući apelaciju Muhibije Dizdarevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Muhibije Dizdarevića, Šefke Dizdarevića i Mirele Dizdarević-Husić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012784 19 Uvp od 22. aprila 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da Muhibiji Dizdareviću, Šefki Dizdareviću i Mireli Dizdarević- Husić u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhibije Dizdarevića, Šefke Dizdarevića i Mirele Dizdarević-Husić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012784 19 Uvp od 22. aprila 2021. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhibija Dizdarević, Šefko Dizdarević i Mirela Dizdarević-Husić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Emira Dizdarević-Osmić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 13. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012784 19 Uvp od 22. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP-2952/21 od 23. marta 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud odbacio je kao nedopuštenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Vrhovnog suda od 22. aprila 2021. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

3. Rješenjem broj AP-2952/21 od 25. maja 2023. godine Ustavni sud je usvojio zahtjev apelanata za preispitivanje navedene odluke.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZPIO) zatraženo je 17. augusta 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 17. augusta 2022. godine do 9. septembra 2022. godine, pa su navedeni odgovori 22. novembra 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelanata na izjašnjenje. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Majka apelanata (u daljnjem tekstu: prednica apelanata) 18. januara 2012. godine podnijela je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

8. Federalni zavod PIO, Kantonalna administrativna služba za Tuzlanski kanton, privremenim rješenjem od 14. februara 2012. godine prednici apelanata priznala je pravo na starosnu penziju u iznosu od 289,16 KM, počev od 1. januara 2012. godine.

Osporeni postupak

9. Prednica apelanata je 6. jula 2012. godine podnijela zahtjev za primjenu člana 3a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima (u daljnjem tekstu: Zakon). Navedenim zahtjevom prednica apelanata je, u suštini, tražila da joj se prizna pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, u skladu s odredbama Uredbe o stjecanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika (u daljnjem tekstu: Uredba).

10. Rješenjem Kantonalne administrativne službe za Hercegovačko-neretvanski kanton FZPIO (u daljnjem tekstu: Služba) od 30. augusta 2012. godine, koje je potvrđeno rješenjem FZPIO od 24. januara 2013. godine, prednici apelanata nije priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju.

11. Presudom Kantonalnog suda od 10. decembra 2014. godine uvažena je žalba prednice apelanata, te su navedena rješenja poništena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

12. Rješenjem Službe od 2. juna 2015. godine prednici apelanata nije priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju.

13. Rješenjem FZPIO od 30. oktobra 2015. godine odbijena je žalba prednice apelanata. U obrazloženju rješenja FZPIO se pozvao na odredbe člana 3a. Zakona i na odredbe člana 7. stav (2) i člana 8. Uredbe. Federalni zavod PIO je zaključio da prednici apelanata ne pripada pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, jer je ona u vrijeme podnošenja zahtjeva za ostvarivanje navedenog prava već bila korisnik prava na starosnu penziju.

14. Presudom Kantonalnog suda od 24. oktobra 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba prednice apelanata podnesena protiv navedenog rješenja FZPIO.

15. Presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje prvostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da su apelanti, u toku postupka pred tim sudom, obavijestili sud da je njihova majka u međuvremenu preminula te da su sudu dostavili rješenje o nasljeđivanju i izjavu da preuzimaju postupak. Sud je stoga zaključio da su ispunjeni procesni uvjeti za odlučivanje o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda koji je podnijela prednica apelanata.

16. Nadalje, Vrhovni sud se, između ostalog, pozvao na odredbe člana 7. stav (2) Uredbe. U vezi s tim, sud je istakao da je prednici apelanata privremenim rješenjem od 14. februara 2012. godine priznato pravo na starosnu penziju na osnovu Zakona o PIO, počev od 1. januara 2012. godine. U obrazloženju takve odluke sud je naveo da je ona ispunila uvjete za stjecanje prava na starosnu penziju prema odredbama čl. 30. i 137. Zakona o PIO. U vezi s tim, sud je ukazao da je privremenim rješenjem određeno da će rješenje o konačnom iznosu penzije biti doneseno kada budu pribavljeni svi podaci neophodni za određivanje penzije, odnosno kada budu utvrđeni koeficijenti valorizacije. Vrhovni sud je dalje istakao da je prednica apelanata, nakon što je doneseno privremeno rješenje, podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima po članu 3a. Zakona. Imajući to u vidu, sud je zaključio da su organi uprave pravilno odbili zahtjev prednice apelanata na osnovu odredaba člana 7. stav (2) Uredbe budući da je ona u vrijeme podnošenja tog zahtjeva već ostvarila pravo na penziju po ranije važećem Zakonu o PIO.

17. Vrhovni sud je također naveo da privremeno rješenje, u skladu s odredbama člana 215. stav

4. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), ima svojstvo samostalnog, zasebnog rješenja u pogledu pravnih lijekova, izvršenja i pravomoćnosti, čime se strankama pruža pravna zaštita jednaka onoj koju uživaju u odnosu na glavno rješenje. Sud je istakao da je u tom smislu pravilan stav prvostepenog suda da konačno rješenje neće utjecati na pravo prednice apelanata na starosnu penziju, nego će se konačnim rješenjem utvrditi samo konačan iznos penzije kada budu pribavljeni svi podaci neophodni za njegovo određivanje.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u toku postupka te smatraju da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Naročito navode da nije sporno to da se konkretna zakonska odredba ne može primjenjivati na ona lica koja su već ostvarila penziju. Međutim, apelanti ističu da je u konkretnom slučaju rješenje kojim je njihovoj prednici priznato pravo na starosnu penziju bilo privremenog karaktera te da nije pravomoćno i konačno. Zbog toga apelanti smatraju da je prednici apelanata trebalo da bude priznato pravo na povoljniju starosnu penziju, odnosno da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti relevantne odredbe zakona koje bi omogućile ostvarivanje prava na povoljniju penziju. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelanti ukazuju da je njihova prednica podnijela zahtjev 2. jula 2012. godine, a da je postupak okončan tek 22. aprila 2021. godine.

II.Odgovor na apelaciju

20. Redovni sudovi su se pozvali na razloge navedene u osporenim odlukama, te su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Federalni zavod PIO je ponovio razloge navedene u obrazloženju rješenja, te je naveo da su neosnovani navodi apelanata koji se tiču dužine postupka, pa je predložio da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

22. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima („Službene novine Federacije BiH“ broj 37/12).

Član 3a. stav (1) Pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima ostvaruju pripadnici bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine iz člana 1. stav 2. alineja 1. Uredbe III., a koji su u ostvarivanju prava na starosnu penziju bili isključeni članom 8. Uredbe III., pod uvjetom da su u godini otpusta napunili 40 godina života i 20 godina penzionog staža - od čega tri godine muškarci i dvije godine žene efektivnog staža u toku rata koji se računa kao poseban staž u dvostrukom trajanju, bez obzira na iznos otpremnine koji su primili u vrijeme otpusta, te da u vrijeme podnošenja zahtjeva nisu u radnom odnosu.

23. Uredba o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane („Službene novine Federacije BiH“ br. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 i 77/09), koja u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav (2) Lica, koja su ostvarila pravo na penziju po ranijim propisima, ne mogu koristiti pravo po ovoj Uredbi.

Član 8.

Prava po ovoj Uredbi ne mogu ostvariti lica koja su samovoljno napustila bivšu Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine ili su dobila otpremninu ili su koristila druge pogodnosti iz programa prilikom odlaska iz bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (otpremnine, materijalna sredstva za rad), osim lica koja su dobila donaciju ili otpremninu u vrijednosti manjoj od 6.000,00 KM, a u godini otpusta ispunjavali su uvjete iz člana 1. alineja 1. ove Uredbe.

24. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) Član 215. stav (4) (4) Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekova i izvršenja kao samostalno rješenje.

25. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05), u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10. stav (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

27. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

28. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

U odnosu na osporene odluke

29. Apelanti smatraju da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito na sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, neće dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama Zakona i Uredbe, dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto prednici apelanata nije za priznato pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima, a takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično pravno pitanje, te je u vezi s tim zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4744/13 od 10. februara 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim navodima koje apelanti ponavljaju i u apelaciji, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP-a, dao jasno obrazloženje zašto je neosnovano ukazivanje da je rješenje kojim je njihovoj prednici priznato pravo na starosnu penziju bilo privremeno rješenje, odnosno da nije pravomoćno i konačno (vidi tačku 16. ove odluke). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporenu odluku, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito vodeći računa o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).

33. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja zahtjeva, odnosno od 6. jula 2012. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda 22. aprila 2021. godine, kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi osam godina i oko devet mjeseci. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je prednica apelanata svojim postupcima doprinijela dužini trajanja postupka.

34. Analizirajući ponašanje redovnih sudova i organa uprave, Ustavni sud najprije zapaža da je postupak pred organima uprave prvi put trajao manje od sedam mjeseci od podnošenja zahtjeva, a drugi put oko deset mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo skoro dvije godine (prvi put), odnosno tri godine (drugi put) da odluči o tužbi prednice apelanata. Pri tome, Ustavni sud ističe da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u pogledu navoda o dužini trajanja postupka. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučio o zahtjevu prednice apelanata, odnosno apelanata, za vanredno preispitivanje sudske odluke nakon dvije godine i šest mjeseci. Imajući u vidu navedeno, te da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

37. Apelanti također smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su isticali u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani. VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je konkretan postupak trajao osam godina i oko devet mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela dužina postupka pred Kantonalnim sudom, pred kojim je postupak trajao skoro dvije godine (prvi put), odnosno tri godine (drugi put), a pri tome taj sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.

39. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, jer nije bilo moguće zaključiti da su organi uprave i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, ne postoji ni povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u osporenim odlukama ne postoji ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

40. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2952/21 (M. D., Š. D. i M. D.-H.) | Sudska praksa | Aktio