Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4553/22 (A. B.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4553/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4553/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Anto Brkan, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anto Brkan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 012703 19 Uvp od 8. rujna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Anto Brkan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić odvjetnik iz Travnika, podnio je 3. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 012703 19 Uvp od 8. rujna 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 012703 19 U od 13. svibnja 2019. godine i Rješenja Kantonalne uprave za branitelje Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) broj US-R-02-41-3736-8/18 od 6. prosinca 2018. godine.
2. Rješenjem Kantonalne uprave od 6. prosinca 2018. godine ukinuto je rješenje Službe za opću upravu, društvene djelatnosti i braniteljsko-invalidsku skrb Novi Travnik od 15. siječnja 2007. godine kojim je apelantu priznat status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) VII grupe sa 50% vojnog invaliditeta. Istim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje statusa RVI.
3. Presudom Kantonalnog suda od 13. svibnja 2019. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja. Presudom Vrhovnog suda od 8. rujna 2022. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
4. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja liječničke komisije u postupku revizije medicinskog vještačenja, apelantov vojni invaliditet ocijenjen sa 0%. Također, naveo je da je apelant 26. svibnja 2014. godine podnio zahtjev za priznavanje statusa RVI na temelju zatočeništva. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tuženi (Kantonalna uprava) pravilno utvrdio da apelant nije podnio navedeni zahtjev u zakonskom roku. Naime, sud je ukazao na odredbe članka 35. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja). Navedenim odredbama je propisano da prava, prema tom Zakonu, koja se stječu na temelju rane, povrede, oboljenja, zastarijevaju u roku od tri godine od dana stupanja tog Zakona na snagu. Pri tome, sud je ukazao da je postupak za utvrđivanje svojstva RVI na temelju zatočeništva započeo 26. svibnja 2014. godine (kada je apelant dostavio prvo uvjerenje Crvenog križa), a rok za podnošenje zahtjeva je istekao 20. lipnja 2007. godine. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da nisu bile ispunjene pretpostavke za vođenje postupka za ocjenu vojnog invaliditeta po navedenom osnovu. Vrhovni sud je, pored toga, naveo da apelant neutemeljeno ističe da mu je onemogućeno ravnopravno sudjelovanje u postupku. Pri tome, sud je ukazao da je donošenju osporenog rješenja prethodio upravni postupak u kojem je donijet niz prvostupanjskih i drugostupanjskih rješenja, te nalaza i mišljenja liječničkih komisija. Također, Vrhovni sud je istakao je da je u upravnom sporu doneseno pet presuda Kantonalnog suda o istoj pravnoj stvari i tri presude tog suda po zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke. S obzirom na to, sud je istaknuo da je apelant imao mogućnost da se u ponovljenim postupcima izjašnjava o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je u vrijeme podnošenja zahtjeva (2007. godine), tada važeći Zakon o pravima branitelja nije poznavao zatočenje kao osnov za priznavanje svojstva RVI, te da mu se zbog nepravilnog zahtjeva ne mogu retroaktivno ukidati stečena prava. Također, ističe da mu nije omogućeno da ravnopravno sudjeluje u postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima branitelja, u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za odlučenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman